Sine, ima li veće boli nego da majka izgubi svoje čedo. Ima majki koje su izgubile više sinova i znam da im je teško. I moj Izet je poginuo. Ali, majka svaku noć priča s njim i on mene čeka. Ovim riječima je počela razgovor za „Dnevni avaz“ Rasima Nanić, majka generala, gazije i heroja odbrane Bosne Izeta Nanića.
Nije mi žao mrijet
Poginuo je na današnji dan prilikom oslobađanja pograničnog područja između BiH i Hrvatske, a u sklopu velike akcije Petog korpusa Armije RBiH protiv agresorskih snaga, radi spajanja sa snagama Hrvatske vojske, koje su u isto vrijeme uspješno realizirale akciju “Oluja“.
– Molim dragog Boga da se sa svojim sinom, svojim vitezom, mojim Izetom sretnem kad umrem. Nije mi žao ni mrijeti. Ne prođe dan da ne zamolim da ga makar na onom svijetu vidim – kaže majka Rasima.
General Nanić ubijen je samo nekoliko sati prije konačne deblokade i spajanja snaga Armije RBiH s Hrvatskom vojskom.
– Sjećam se dobro tog dana. Kada su mi javili da je poginuo, umrla sam i ja. Kada dođe ta godišnjica, sve iznova proživljavam. Zdravlje mi je narušeno. Ali, imam još sinova, živim i zbog njih – govori plačući majka Rasima.
Dok je sa zdravljem bila bolja, išla je na mjesto pogibije svog Izeta.
– Došli su mi svi sinovi osim Osmana iz Amerike. Dolaze mnogi na godišnjicu. A meni se srce stegne, ne znam kud ću sa sobom. Onda me obuzme ponos, ali bih ja sve dala da ga još jednom zagrlim – priča Rasima.
Poljubi ruku
Ispričala nam je da su joj suze same tekle kada je došla na snimanje kaside „Devet heroja“ Mustafe Isakovića.
– On meni priđe i poljubi ruku. Bila sam i na otvaranju onog muzeja heroja u Sarajevu – kaže Rasima.
Na kraju nam je zahvalila što se interesiramo za porodicu rahmetli Izeta Nanića.
– On je zaslužio da ga pamtimo i da djeca uče o njemu. Moje dijete branilo je Bosnu i narod – dodala je majka Rasima.
Sam sebi slomio nogu da se vrati u BiH
Izet Nanić rođen je 4. oktobra 1965. u mjestu Varoška Rijeka u općini Bužim. Bio je drugo od sedmero djece Rasime i Ibrahima. U rodnom Bužimu završio je osnovnu školu. Kao mladić je svirao gitaru i trenirao tekvondo. Srednju vojnu školu upisao je u Zagrebu. Maturirao je 1984. godine.
Bio je na dužnosti poručnika JNA u Kragujevcu do početka ratnih sukoba u BiH. Shvativši velikosrpske namjere unutar JNA, slomio je sam sebi nogu i spriječio da ode na hrvatsko ratište. S porodicom i nogom u gipsu vratio se kući.
Po povratku u Bužim aktivno učestvuje u organiziranju odbrane i formiranju prvih vojnih jedinica na tom prostoru. Od 15. avgusta 1992. postavljen je na dužnost komandanta 105., kasnije 505. bužimske viteške brigade, na čijem je čelu bio do smrti.