Svi oni koji misle da abortus nije ubojstvo u krivu su. Ako počnemo, od potkupljivih političara, preko liječnika koji ga preporučuju do farmaceuta koji kreiraju instrumente za ubijanje, preko multi-milijarderskih financijera klinika za abortuse, svi oni su ubojice. Direktno ili indirektno svi oni sudjeluju u ubijanju milijardi nevinih duša. O tome će progovoriti svaka majka koja je abortus prošla, jer kad-tad majka nasjela na ovu bešćutnu zavadu osjeti da je izgubila dio sebe, svoje vlastito dijete a što ostavlja teške posljedice po njezino tijelo i dušu.
Ovo je samo jedno od milijuna svjedočanstava koje majke ostavljaju svakoga dana, samo kako bi druge mlade žene i buduće majke bile informirale o užasima i strahotama koje će proči ako pristanu ubiti svoje dijete.
Mislite da abortus nije ubojstvo?
Ubojstvo je! A svi koji ga izvršavaju ili na bilo koji način sudjeluju u njemu – ubojice ste! Ubijate vlastitu djecu! Posebno bi se trebali zapitati katolici koji na izborima daju glasove političarima koji podržavaju ubijanje nevine djece! Liječnik je imao posla sa svim vrstama trudnoća između četvrtog i šestog mjeseca. Otišla sam njemu i pitala: “Što ćete sa mnom učiniti?” On je pogledao moj trbuh i tada rekao. “Izvadit ću malo tekućine i uštrcati malo tekućine. Imat ćete nekoliko žestokih grčeva i izbaciti fetus.” Pitala sam: “Je li to sve?”, jer nije zvučalo tako loše.
Ali to što mi je rekao liječnik nije bila istina. Otišla sam u bolnicu. Tamo mi je bilo uzeto 60 kubičnih centimetara plodne vode i uštrcana neka solna otopina. Čim je igla prodrla u trbuh, mrzila sam sebe. Svakim sam djelićem svoga bića željela kriknuti: “Molim vas, prestanite, ne činite to sa mnom!” Ali nisam mogla dati ni glasa od sebe. Kad solna otopina uđe u nutrinu, ne postoji mogućnost povratka u prvobitno stanje. Sljedećih sam sat i pol proživljavala kako je moja mala kći, moja djevojčica, burno i žestoko udarala oko sebe boreći se za život, dok su je gušili, trovali, spaljivali kiselinom i davili do smrti. O svemu tome nisam imala pojma. Sjećam se kako sam s njom razgovarala, rekla joj kako to nisam željela i kako bih željela da može živjeti. Ali ona je umirala, i sjećam se njezina posljednjeg udarca. Tada više nije imala snage. Ja sam zatim dobila intravensku injekciju da bi se izazvali trudovi. Dvanaest sam sati imala teške trudove. Zatim sam 31. listopada, oko 5,30 ujutro, donijela na svijet svoju ubijenu kćerkicu. Već je imala kosu na glavi, a oči su joj bile otvorene. Trebala sam je držati, jer sestre nisu pravodobno došle. Sama sam je donijela na svijet, svoje dijete i držala ga u naručju. Sestre su je zamotale i bacile u neku posudu. Kad je bilo obavljeno sve što je potrebno i posuda iznijeta, ušle su u sobu s nekom ženom koja je imala pred sobom posljednje trenutke porođaja. Rodila je zdravog dječaka. Bilo je to veoma bolno za mene. Poslije abortusa javili su se stid i kajanje i osjećaji krivnje. Zamislite da držite u rukama vlastitu kćer i vidite što su s njom učinili!” (Iz izvješća Nancy-Jo Mann, osnivačice udruge “Women exploited by Abortion”)
Zar zaista postoje oni koji će vas i dalje uvjeravati da ubijanje vlastitog djeteta u trbuhu nije ubojstvo jer ono nije izašlo na svjetlo dana? Postoje. I ti ljudi su na svakom koraku. Vrbuju, bore se i traže prolijevanje krvi. Vjerovali ili ne, čine upravo to. Pred našim očima prolijevaju nevinu krv nerođene djece i to uz potporu globalne svjetske politike pa tako broj ubijene djece doseže nevjerojatne razmjere. I još nam govore kako je to sasvim uredu.
