Danas 45-godišnja žena Nancy McGeoghean, kaže da se ne sjeća da je ubila svoju 2-godišnju kćerku Sarah nakon jedne pijane noći. Dogodilo se to između 14. i 15. 08. sada već davne 1988. godine. Navodno se bojala da će dijete reći njenom mužu da je te večeri bila s drugim…
Djevojčica je zadavljena kablom od stereo zvučnika i ugušena rukom ili jastukom, prema sudskim dokumentima.
McGeoghean je 1990. godine proglašena krivom i osuđena na doživotnu kaznu zatvora bez mogućnosti uslovnog otpusta, nakon što je odbila da se izjasni krivom, što bi joj donijelo manju kaznu i vjerovatno je do sada već mogla izaći na slobodu.
No, ona i danas, kao i u vrijeme suđenja tvrdi da se ne sjeća da je ubila svoje dijete. Stručnjaci njen zaborav pripisuju teškom alkoholizmu, konzumiranju droga, posttraumatskom stresnom sindromu budući da je i sama odrasla u problematičnoj porodici alkoholičara te psihološkom mehanizmu potiskivanja traumatičnog događaja.
Ipak, McGeoghean kaže da sada prihvaća odgovornost za smrt kćerkice. Uz pomoć pravnih zastupnika napisala je peticiju i nada se da bi savjetodavna komisija koja odlučuje o pomilovanjima i izmjenama kazni, te druge institucije sistema mogle donijeti odluku koja bi vodila eventualnom uslovnom otpustu.
U prilog joj govori izuzetno primjereno ponašanje i rehabilitacija tokom izdržavanja kazne u zatvoru Framingham tokom koje je završila koledž, obučila veći broj pasa za pomoć hendikepiranim osobama i ratnim veteranima te bila mentor drugim zatvorenicama.
29. decembra četveročlani panel članova spomenute savjetodavne komisije čuo je peticiju McGeoheanove.
Ona je kazala da se ne sjeća da je ubila malenu Sarah.
“Pitam se to svaki dan… Stidim se sebe, odvratna sam sama sebi”, kazala je. “Voljela sam Sarah. Ona je bila jedina stvar na cijelom svijetu koja je bila moja”.
Pročitala je i pismo koje je napisala svojoj ubijenoj djevojčici:
“Zbog onoga što sam ja uradila, ti nikad nećeš dočekati još jedan rođendan, upoznati svog brata i nećake ili osjetiti dah vjetra i sunčeve zrake na svom licu. To nije bila tvoja krivica. Ti si bila lijepa, nevina, i zaslužila si mnogo više. Zaista sam te voljela”.
Te večeri, McGeoghean je popila 9 ili 10 piva. Njeno zadnje sjećanje na Sarah dok je ona bila živa je ona kako djevojčica sjedi vezana u stolici pored kauča na koji je McGeoghean pala onesviješćena. probudila se mamurna.
– Primijetila sam da Sarah nije sam mnom na kauču. Ustala sam i vidjela da je ona još u sjedalici. Usne su joj bile plave, oči poluotvorene. Vrisnula sam njeno ime i potrčala prema sjedalici. Njeno tijelo je bilo opušteno… Nisam znala šta da radim.Pozvala je hitnu službu, ali u bolnici su djevojčicu mogli samo proglasiti mrtvom.
Prema onome što je navedeno u peticiji: McGeoghean je rođena u porodici alkoholičara i već sa 12 godina počela je konzumirati dva zla, alkohol i droge. Rodila je Sarah kad joj je bilo 18 godina. Njen navodno nasilni suprug otišao je u zatvor zbog ilegalnog posjedovanja vatrenog oružja kad je Sarah bilo 14 mjeseci. McGeoghean je živjela sama sa kćerkicom u neuslovnom stanu prepunom buha.
“Nema kazne koja će ikad odagnati krivicu i sramotu koju imam. Tako mi je žao. Potpuno sam odgovorna za smrt svoje kćerke. Zadnjih 25 godina moram se suočiti svaki dan sa onim što sam uradila. Moje akcije i ponašanje odnijele su nevini život. To što se ne sjećam, ne čini stvar nimalo lakšom”, napisala je McGeoghean u peticiji.
