Da osobe s invaliditetom, pa i one najmlađe, itekako mogu učestvovati u društvu i biti samostalne, najbolje pokazuje šestogodišnji Ismail Zulfić iz Zenice, koji ruši sve predrasude o osobama s invaliditetom.
Ovaj vedri dječak rođen je bez ruku, jedna noga mu je zakrivljena, a na drugoj su spojeni prsti. Uprkos svemu, on samostalno jede, vozi motor, igra igrice, pliva, crta, piše…
Sa porodicom Zulfić razgovarali smo u povodu 3. decembra, Međunarodnog dana osoba s invaliditetom, a Ismailovi roditelji govore nam na početku da im nije bilo jednostavno kada su im ljekari saopćili da je njihovo dijete rođeno bez ruku.
Brojna pitanja Majka Elmina prisjeća se trudnoće, tokom koje je obišla brojne ginekologe, jer je, kako kaže, imala neki čudan predosjećaj.
– Obišla sam razne doktore, ali mi niko nije rekao da moj Ismail nema ruke – prisjeća se ona. Zbog toga je bio prevelik šok kada su njen stol nakon porođaja okupirali doktori, postavljajući joj brojna pitanja.
– Nisam imala snage ni govoriti, a oni su me zasipali pitanjima. Shvatila sam da se nešto dešava. Slučajno sam se okrenula i, kada sam vidjela da kupaju moje dijete držeći ga za noge, jer nije imao ruke, doživjela sam šok– govori Elmina. Ipak, kaže da bi njena odluka da iznese trudnoću bila jednako čvrsta i da je ranije saznala da nosi dijete bez ruku, ali bi svakako bila spremnija na tu situaciju. No, Ismailova želja za životom, učenjem i nedopuštanje da mu se kaže da on nešto nije u mogućnosti uraditi samostalno, njegove roditelje čini hrabrim i veoma ponosnim. Ali, kaže Elmina, bilo je i teških trenutaka, kada je Ismail spoznavao da nema ruke i postavljao mnoštvo pitanja.
– Tražio je od mene i muža da mu damo svoje ruke, da vidi kako to izgleda kada se imaju ruke. To su bili najteži trenuci u našim životima, kada bi nas upitao hoće li mu ikada narasti ruke ili kada je tražio da mu damo svoje ruke da i on nas zagrli – prisjeća se ona.
Želja za spoznajom
Ismet ističe kako je bilo teško dok njegov sin nije spoznao ravnotežu, a onda se sam dao u otkrivanje onoga što može uraditi, a poslije se ispostavilo da je to skoro sve.
– Jedino je teško što ne može samostalno ići u kupatilo. Sve ostalo, vjerujte, radi sam. To je dijete bez barijera – kaže Ismet te dodaje da Ismaila pogodi kada ga neko pita za ruke.
Za vrijeme naše posjete, dječak pun života i želje za spoznajom okoline nije mirovao. U jednom trenutku slagao je šine, onda je igrao nogomet, večerao, sam sebi sipao vodu…
Veselo nam govori da najviše uživa igrajući se džipovima, ali voli igrati i “playstation”.
– Volim s babom igrati igrica, plivati, ali i družiti se s djecom u vrtiću – kaže nam Ismail.
U martu će krenuti u malu školu, što će, kako kažu roditelji, biti novi izazov za sve njih. No, dosadašnje iskustvo i njegova snalažljivost ulijevaju im optimizam da će Ismail biti uspješan učenik i da će ga drugovi iz razreda prihvatiti.
Niko ga nije želio
Ismailove roditelje posebno boli što su, kada su odlučili da ga uključe s ostalom djecom i upišu u vrtiće, doživjeli neprijatne situacije i odbijanje brojnih vrtića u Zenici.
– Odbilo nas je pet ovrtića u gradu, niko ga nije želio. Samo su divni ljudi u vrtiću “Sindbad” otvorili svoja vrata i posvetili pažnju našem djetetu, na čemu ćemo im doživotno biti zahvalni – kažu roditelji.
Uspješan plivač
Ismail se ove godine priključio Plivačkom klubu Spid iz Sarajeva. Njegov trener Amel Kapo, osim što ga je naučio plivati, uspio je osloboditi ga straha od vode. – Nije bilo jednostavno na početku, imao sam ogromnu odgovornost. Ispočetka sam i ja stavljao ruke iza leđa da bih mu se približio. Danas, kada sve sagledamo, njegov napredak je ogroman – kaže Kapo te dodaje da Ismail nakon časova sam izađe iz bazena.
