– Gospodine, ne možete ovom ulicom. Jednosmjera je, a i izvode se radovi.
– Izvinite, ja sam iz Banje Luke, nisam znao.
– Ma, sve je u redu, haj’te za našim vozilom, nije to neki problem. Mi ćemo vam pomoći!
Ulazim u automobil i razmišljam, Sarajevo jeste grad dobrih, srdačnih ljudi. Sarajevo jeste grad u kojem će ti svaki policajac pomoći. I to tebi, stranče, ponajprije. Bez sujete, bez oholosti, bez one nadmenosti za koju u glavi vežemo, valjda sve policajce ovog svijeta. Jer, Sarajevo je grad dobrih ljudi.
I razmišljam gledajući fotografije, jesu li mi to pomogli Adis Šehović i Davor Vujinović? Jesu li to bile moje oči u glavi ove srijede, kasno u noći negdje na Alipašinom Polju? Vrlo lako su mogli biti.
A taj Adis i taj Davor su baš ljudine. Ljudine prije svega. Evo, Davor je moje godište, mi smo vršnjaci. Sa 43 godine tek počinješ. I život i karijeru i velike obaveze oko porodice. Tada te nekako društvo primijeti. Dobar si, boriš se, kolege te poštuju. Imaju i zašto. I ti se ponosiš. Svojom kćerkom koja ide već u četvrti razred i sinčićem od tri godine. Kako vrijeme leti…
A, Adis? Adis je iz šehidske porodice. Adis je ponos policije sarajevske. Adis je učestvovao u hapšenju opasne kriminalne grupe 2012. godine u Sarajevu. Evo, evo prije deset dana, sin mu je upisao policijsku Akademiju. Ne pada iver daleko od klade. Pravda jeste zapisana u genima.
Jesmo li zaslužili?
I onda jutros, oko 4:15 rez! Hladan mač kuršuma iz kalašnjikova presjeca zauvijek dva života. Adis gine na licu mjesta, a Davor nakon višečasovne borbe u bolnici.
Jesmo li ovo zaslužili? Jesmo li zaslužili da ostanemo bez najboljih od nas? Je li Davorova majka Antonija, koja stanuje stotinjak metara od mjesta krvavog zločina na Alipašinom Polju, zaslužila da u kricima guši svoj neprebol za mrtvim sinom? Jesu li djeca, njih troje zaslužili da od danas nose onaj naš gadni prefiks siročad? Jesu li kolege zaslužile da ostanu bez odavno nagrađenih kamarada Davora i Adisa? Jesmo li zaslužili da živimo u društvu u kojem policajci, kao glineni golubovi, kao na streljani budu poubijani, samo zato što su se našli, pazite, na pravom mjestu u pravo vrijeme.
Jer, Adis i Davor su se zadesili na mjestu na kojem je automobilska mafija planirala krađu automobila. I nisu imali šansu. Ni promil šanse da prežive.
Zločinci i dušmani na njih su pucali iz kalašnjikova bez bilo kakvog upozorenja.
I onda se, uz dužnu sućut familijama, onako kolektivno trebamo zapitati: u kakvom to društvu živimo?
Živimo u do zla Boga licemjernom i pokvarenom društvu koje proizvodi ovakve drumske razbojnike.
Zemlja stvorena za kriminal i mi u njoj
A evo i zašto…
Živimo u zemlji u kojoj je automafija zapravo jedina operativna organizovana multietnička borbena formacija, koja presuđuje kome stigne, a jutros je nekažnjeno presudila dvojici policajaca u Sarajevu.
E, u toj zemlji raja se prepire oko etničkog sastava mafije i mjerka onako iza tastatura jesu li policajci saučesnici svog ubistva.
I zaista, bolesno zvuče komentari po društvenim mrežama u kojima sveznadari “znaju” i ko je mafija i ko su mafijaši. Nemaju želju da tu informaciju podijele sa MUP-om, ali eto nekako “znaju”.
“Znaju” i da policajci moraju biti nekako umiješani, jer policija uvijek mora biti “umiješana” u kriminal.
I ne znači njima nešto puno smrt dvojice časnih, najčasnijih ljudi, ne znače im niti krici uplakanih porodica, niti kolektiv koji se zaledio od šoka, a ne. Ti tastatura ratnici posthumno bez trunke srama, bez trunke obraza i obzira optužuju mrtve ljude i njihove nadređene sa saučesništvo.
Noćna mora na Alipašinom
I kada vidite ovo naše društvo, kada se probudite, a mislite da je sve samo ružan san, na Alipašinom Polju, ali noćna mora ne prestaje, zaključite: mi ovakvi, sa ovakvom državom sami smo sebi najveća opasnost. Jer policija će raditi svoj posao, uvjeren sam. Uvjeren sam isto tako i da će monstrumi biti privedeni slovu i sili zakona i da će biti adekvatno kažnjeni, ali šta je sa nama ovakvima?
Bez trunke empatije, bez promila saosjećanja, bez vjere i želje da će zlo biti kažnjeno, bacamo sluz i bijes na već ugašene oči naše, na Adisa i Davora.
I onda je jedino što mi pada na pamet u ovom času ona stara narodna – ko nas je kleo nije dangubio!
Onda pročitam stihove našeg pjesnika Ramiza Huremagića od jutros. Ramiz je u par sjajnih misli sublimirao sve ono što smo danas prošli, mentalno i fizički. I zato, prije nego što dignete ruku i jezik na našu policiju, pročitajte ovo:
Mrtva glava očeva
Za dobro jutro
Krmeljavoj dječici
Olovo u kalibru devet
Supruzi bez slobodnog
Dana kod gazde privatnika
Sasvim ugodno i prijatno
Jutro zabrinutih moćnika
Što brinu za svoj narod
Prije odlaska
Ne treba ugasiti svjetlo
Već vatru ognjenu naložiti
Da po prvi i zadnji put
Obasja bijedu, jad
I sramotu
U slavu i pomen dušama Adisa Šehovića i Davora Vujinovića.
Stavovi izraženi u ovom tekstu autorovi su i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.
