Donacije su presušile, a prethodno su ljude i državu ulijenile i učinile nesposobnima.
Osvanula je 2017. godina, 22. godina od završetka rata i počinjena genocida. Toliko zla je naneseno ovoj našoj napaćenoj zemlji, koju većina nas voli. Toliko zla joj se još nanosi. Imam osjećaj da ljudi misle da im je zemlja dužna sama plodove dati, a da pri tome nisu ni prstom ni plugom makli. Čovjek mora da posije, da bi imao šta da požnje.
Ljudi kao da misle da je zemlja/država dužna im dati, a da pri tome nisu dali njoj. Čovječe, pomozi sebi, pomozi svojoj državi tako što ćeš u novoj godini biti bolji i svjesniji građanin, nemoj nasjedati na puste priče masa, nego gledaj, šta možeš ti uraditi da bi ti bilo bolje. Kada bi velika većina ljudi tako ramišljala, ma kakva Švicarska, ni ona nam ne bi bila ravna.
Uvjeren sam da Švicarci, Njemci, Švedi i ostali vole svoju državu i da ulažu u nju, a isto tako dobiju mnogo. Mi ne gledamo koliko stranac na zapadu izdvaja za svoju zemlju, nego gledamo neto njegovu platu, a ne brojimo to što stranac iz pidžame ulazi u radno odjelo i obrnuto. A kod nas, iz pidžame u pidžamu, pa po vas dan skrolaj fesjbuk njuz iščekivajući kakvu dramatičnu vijest da je sa ukućanima ili prijateljima podijelimo.
Maćehinski odnos prema Srebrenici
Kao da mi u Bosni živimo u ničijoj zemlji pa tako bahato mnogi od nas se odnose prema njoj. Kao da je vrijeme nam slato, kao u ružnom snu da ne možemo maći ni nogama ni rukama, tako nam je. Tako smo sami sebi nametnuli.
Ni u Srebrenici bolje nije niti će biti uskoro. Maćehinski odnos bošnjačke politike prama Srebrenici i povratnicima u konačnici dao je ovakvo stanje. Sraman odnos Sarajeva i Tuzle prema Srebrenici vidi se na svakom koraku. Srebrenica je nažalost grad potkusurivanja onjih manjih i većih „riba“ u politici. U Srebrenici neće biti bolje nikome u 2017. ukoliko ne krenemo iz početka. Ukoliko realno ne sagledamo situaciju, ukoliko napravimo realne planove i udružimo želje za napretkom ovog grada, jer u protivnom, bojim se da će ovaj grad izgubiti ljude koji ga vole.
Mnogi se u Srebrenici pitaju šta su dobili od Srebrenice, a ne pitaju se šta su dali. Treba biti realan brojne donacije su došle i utrošene u Srebrnicu, država je pomogla materijalno, nije kao poslije Drugog svjetskog rata otimala od sirotinje kao Titina država, ova država, ta ista, Bosna i Hercegovina mnogima je napravila kuće i omogućila povratak, ali dok je država pomagala, učinila je medvjeđu uslugu mnogima, uobrazila ih, mnogi su postali ovisni o državi, a ne o svome radu i tako je sama od sebe država napravila invalida i došla u ćorsokak. Naravno, mogla je država učiniti mnogo više za Srebrenicu i mora učitini, jer nije sve ni u donacijama niti materijalnoj pomoći. Kada nekog pomažeš, trebaš da ga cijenis i raspektuješ, a ne da ga ponižavaš i nastojiš mu ne zagorčati ionako gorak život. Mnogima nama fali iskrenosti u našem odnosu prema Srebrenici.
Potpuni kolaps društva
Ljudi su se ulijenili, živjeli su od donacija i paketa, ne želeći se dovoljno aktivirati, a pri tome su gledali kako mogu na bilo koji način prevariti državu. Trgovac nije izdavao račune, ćevabdžija je imao paralerni PDV sistem, pumpadžija na benziskoj crpki je crpao ložu umjesto disela, političar je svime time se okoristio kao i podmitljivi inspektor, a profesori su proizvodili umorene studente sa ubijenom željom za reformaciju svoga društva ka boljem. Tako nam je stanje i neće nam bolje biti uskoro.
U Srebrenici su najavljeni za ovu godinu brojni veliki projekata, izgradnja novog obdaništa, uređene gradske jezgre, problem oko plaćanja zakupa za zemljište hidrocentrale Perućac, kažu biti će riješen. Odlični projekti, ali dolaze sa zakašnjenjem od deset godina. Mnogi se osjećaju zarobljenici u vlastitom gradu, osjećaju se odbačenim i manje vrijedim, sve zbog sažaljenja, političkih predstavnika i posjetilaca, koji sa vidnim grimasa, kada dođu u Srebrenicu, progovore sa lokalnim stanovništvom.
Omladina, bilo koje nacije, ne vidi svoj život ovdje, to je poražavajuća činjanica.
Kada nam ne bude omladine i dječijeg smijeha, zašto će nam onda i grad, čemu onda i gradska uprava? Kome onda treba i obdanište i uređena gradska jezgra i novac od potopljenog zemljišta? Bojim se da za Srebrenicu projekti i donacije nisu više bitne. Kada ne bude omladine onda neće biti ni nas.
Pomozi sebi pa pomozi svojoj zajednici
Čini mi se kao da smo jedina zemlja na svijetu gdje naši političari to ne shvataju. Prvaci smo u izvozu pametnih, obrazovanih i vrijednih ljudi. Mi ih dajemo džaba, poklanjamo ih, a da zauzvrat ništa ne dobijemo. Kad se smo sjetim, koja je pamet i koliko se mozgova odlilo iz ove naše lijepe Bosne dobro mozga ikako imamo. A, valjda je Bosna toliko plodna i blagoslovna da daje puno više nego što uzima.
Zamolio bih sve političare, sve intelektualce, sve vjerske i bilo koje predstavnike učinite više za ovaj napaćenih grad. Ako nećete zbog nas živih, onda bar zbog onih mučki ubijenih od koji 8.372 leže dole u Potočarima i ležati će.
Zamolio bih sve političke predstavanike da u ovoj novoj godini daju obećanje sebi, stave ruku na svoju svetu knjigu, ili na glavu svoga djetata, da se zakunu, da nikada više niti ijedno djete odrasta u ratu, bez oca, bez oslonca, jer je to najteži dječiji život, pun straha i beznađa.
Zamolio bih sve ljude, ma ko oni bili, da urade više za sebe, da pomognu sebi, da budu uzoritiji građani, da čuvaju svoj grad, svoju zemlju, da ne učestvuju u onim radnjama koje će gurati našu zemlju i grad naš u propast, nego odnosite se prema svojoj zemlji kao pjesnik iz poznate pjesme, kad Bosanac supušta glavu na počinak, on polahko glavu spušta na zemlju da zemlju ne povrijedi.
Samo tako će nam biti bolje, kada mi budemo bolji.
