Veliki je igrač, jedan od najvećih. A kao čovjek nekako se čini sve manjim i manjim. Veznjak Real Madrida i kapetan hrvatske nogometne reprezentacije Luka Modrić već mjesecima paralelno sa slalomima na terenu vodi ozbiljne bitke u sudnicama na dva kraja Europe.
U domovini, i u pečalbi. I ne znaš koja je zanimljivija: španjolska optužba da je utajio solidne iznose poreza, ili hrvatska – da je svjesno lagao na sudu kako bi zaštitio najmoćnije nogometne vlastodršce, u nekoliko sudskih procesa označene kao organiziranu kriminalnu grupu. Ili zločinačku organizaciju, koja se u narodu najčešće jednostavno naziva mafijom.
I u jednom i u drugom slučaju postupak je već odavno odmakao od aluzija, insinuacija i govorkanja: Modrić je u Španjolskoj bespogovorno platio nešto manje od milijun eura kazne i svejedno ga i dalje čekaju na sudu, dok su hrvatski tužitelji prošlog tjedna službeno podigli optužnicu i preselili ga s klupe za svjedoke na onu optuženičku.
U osvit Svjetskog prvenstva u Rusiji kapetan reprezentacije trošit će energiju na pravosudne trakavice i pokušaj dokazivanja vlastite nevinosti, što je u nogometnom svijetu u zadnje vrijeme postala vrlo česta praksa: valjda nema viđenijeg sportaša koji nije naletio barem na porezne probleme, koji put i na peripetije osobne prirode ili kakvog vanbračnog izleta.
Mucanje umjesto kapetanskog nastupa
O lažnom svjedočenju pred sudom, istina, dosad nismo čuli, makar ne bismo stavili ruku u vatru da se nije dogodilo.
Modrić dakle nije jedinstven, ali Hrvatska bogme jest: teško da će se na kugli zemaljskoj u ovom trenutku pronaći šizofreniji kutak u kojemu je razum ustupio mjesto domoljubnoj histeriji, pravo navijačkom zanosu, a činjenice nogometnoj strasti.
Dobro, još bismo možda i naletjeli na kakvo zabačeno i zapušteno pleme da osobi koju često gleda na televiziji daje status božanstva, no nigdje – ponavljamo, nigdje – nema sredine u kojoj obični građani sve shvaćaju, dok oni na odgovornim funkcijama uporno i sustavno glume idiote.
O Luki Modriću ogromna većina nogometnih navijača u Hrvatskoj – onih koji taj sport relativno ozbiljno prate, uglavnom češće od izletnika koji ga se sjete svakih dvije godine i uoči nekog velikog natjecanja ofarbaju lice i mahnitaju zaogrnuti u ‘kockice’ – dakle, pravi nogometni navijači svoje su rekli već kada je nastalo ono njegovo legendarno i serijsko ‘Ne sjećam se’ pred osječkim sudom.
U danima uoči njegovog svjedočenja iščekivao se pravi kapetanski nastup i zvučna pljuska korumpiranoj nogometnoj vrhušci, a to nije trebalo biti previše teško: imao je samo potvrditi svoj raniji iskaz, kojega je dva puta pročitao i potom potpisao doslovno svaku njegovu stranicu.
Umjesto toga, hrvatski kapetan vidljivo je mucao i po svemu sudeći pravio se nevješt kada je pred sucima govorio o svojim ugovorima s Dinamom i Zdravkom Mamićem, o čudnim i krivudavim putovima kojima je tekla lova i na koncu o onih skoro pedeset milijuna kuna koje je – u kešu, na šalteru banke – istom tom Mamiću isplatio na ruke.
Paralelna stvarnost nogometnih institucija i medija
A kao i mnogo puta, navijačke tribine bile su prve na kojima je situacija kristalno jasno prepoznata: u hipu je sklepano nekoliko uvredljivih poskočica i skandiranja na Modrićev račun, koje su dodatno začinjene kada je prošlog tjedna stigla i formalna optužnica. Tada je, ukratko, pored ‘g… malenog’ prekršten i u ‘g… lažljivo’.
Hrvatske nogometne strukture i mediji, međutim, žive neku svoju paralelnu stvarnost: ondje je Luka Modrić još uvijek tretiran kao stup nacije i nijedno njegovo moralno otkliznuće ne može nadomjestiti kvalitetan centaršut i precizno dodavanje tamo negdje na sredini terena.
‘Ne padne li optužnica, padaju hrvatske ambicije u Rusiji’, dramatično se koči na naslovnici jedinog nacionalnog sportskog dnevnika, koji nam jasno demonstrira kako njegovi urednici shvaćaju pojam pravne države.
‘Kako će Luka podnijeti taj pritisak i hoće li ga sudski proces dekoncentrirati?’, pitaju se druge novine. ‘Heroj Modrić bori se za svoj obraz i protiv podmetanja mrzitelja Hrvatske’, izvode zaključak treće.
U Hrvatskom nogometnom savezu, instituciji koja je još odavno prepoznata kao leglo korupcije i koju, uostalom, dijelom predvode isti oni optuženici što ih je ovaj igrač pokušao izvući svojim sumnjivim svjedočenjem, još su pomaknutiji: oni objašnjavaju da je Luka Modrić ‘uvijek imao uzorno ponašanje’, ‘pokazao se kao karakterna i iznimno odgovorna osoba u odnosu prema suigračima, reprezentaciji i hrvatskoj državi’ i ‘priskrbio značajan ugled u svjetskoj sportskoj javnosti’.
HNS-ov autizam
Pa, eto, samim time valjda ni ne može biti kriv.
HNS-ov autizam nije neko veliko iznenađenje, dapače, ništa manje nismo ni očekivali od njih. Utvrdili smo već da je u ovom slučaju otkriveno pleme sa zadivljujuće visokim stupnjem odstupanja od civiliziranosti.
Dosta je, recimo, usporediti njegovu reakciju s očitovanjem samog Modrićevog kluba, kad ih se pristojno upitalo za komentar.
‘HNS je duboko uvjeren u ispravnost iskaza Luke Modrića pred sudom u Osijeku’, objavit će iz nogometne Babilonske kule smještene na vrhu jednog luksuznog hotela u Zagrebu.
‘Real Madrid nema nikakvog komentara oko privatnih stvari svojih igrača. Klub nema nikakve veze s tim slučajem’, stići će u isto vrijeme komentar s drugog kraja Europe.
Nekoliko tisuća kilometara daleko u fizičkom, druga galaksija u moralnom svemiru.
Stavovi izraženi u ovom tekstu autorovi su i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.
