Uz to, očekuju se previranja u SNSD-u oko liderske pozicije i veliko preslaganje unutar stranaka Režima (SNSD-DNS-SP), što ozbiljno problematizuje i dovodi pod veliki znak pitanja Dodikove napore da napravi vlast bar na nivou RS, kada je već izgubio onu na nivou BiH, piše Slobodan Vasković na svom blogu. Krenimo redom.
„Blok 23“, koji čine SDS, SDA, DF, PDP/NDP, (plus A-SDA i BOSS, koji će mu se uskoro pridružiti) zvanično je inaugurisan, potpisivanjem Sporazuma o saradnji.
Ovaj blok ima natpolovičnu većinu u pralamentu BiH i već može formirati Savjet ministara BiH, i bez HDZ-a.
Naravno, takav akt ne bi bio politički ispravan, pa je Blok ostavio široko otvorena vrata HDZ-u da mu pristupi, pri tom nudeći Draganu Čoviću sva hrvatska mjesta u institucijama vlasti u zajedničkim organima BiH, plus još niz ustupaka na federalnom i kantonalnim nivoima, (što je ogroman doprinos Željka Komšića).
Lomljenje osovine
Formiranjem “Bloka 23”, definitivno je polomljena „osovina HDZ-SNSD“, koja je predstavljala i bezbjednosni i politički problem. Posebno osovina Dragan Čović-Milorad Dodik, jer je namjera dvojca bila da privatizuju sve institucije oba entiteta i BiH, na način da oni odlučuju umjesto Savjeta ministara i vlada RS i FBiH.
Opasne namjere Čovića i Dodika sada su potpuno minimizirane, a uspostavljanje Bloka 23 znači izvjestan odlazak Dodika u opoziciju na nivou BiH, što će mu donijeti ogromne problem.
Dodik će izgubiti kontrolu nad Sipom, Tužilaštvom BiH, Upravom za indirektno oporezivanje i drugim važnim zajedničkim institucijama, što ga dodatno slabi i stavlja u potpuno defanzivan položaj. Uz to, činjenica da SNSD gotovo sigurno neće činiti vlast na nivou BiH, veliki je udarac namjerama te stranke da formira vlast u Republici Srpskoj. Toliko težak da njihova htijenja čini gotovo nemogućom misijom.
Pitanje je šta će uraditi Dragan Čović? U stvari, pitanje je šta uopšte može uraditi Čović, koji je u vremenu nakon izbora najčvršće zastupao “osovinu”?!
Čović se, nakon formiranja Bloka i ponude koju je dobio, našao u političkoj defanzivi i u situaciji “ako ne uzme duboko će se pokajati, a ako uzme i neće u tolikoj mjeri”.
Čović između Dodika i hrvatskih nacionalnih interesa
Jednostavnije rečeno, Čović se našao u poziciji da bira između hrvatskih nacionalnih interesa i rješavanja problema koje taj korpus ima (a što mu je ponudio Blok) i situacije drvenog advokata Milorada Dodika. Koja, ako se nastavi istim intenzitetom, implicira niz vrlo vrlo neugodnih pitanja po Čovića, jer bi svjedočila da njega i lidera SNSD-a primarno vežu lični, a ne politički interesi.
Uz sve to, ukoliko Čović odbije ponudu Bloka, naći će se u situaciji SDP-a BiH i Zlatka Lagumdžije, koje on godinama optužuje za majorizaciju Hrvata. Sada bi on bio taj koji dozvoljava majorizaciju Hrvata. A to bi, po njega, bilo pogubno, jer bi tim postupkom i insistiranjem na Dodiku, radio direktno protiv hrvatskih interesa.
Ukoliko Čović prihvati ponudu Bloka (a trebalo bi, jer nema drugih rješenja), na nivou BiH, konačno će se stvoriti vlast koja nije “matematička”, već je plod kompromisa i htijenja da se pomakne naprijed iz mrtve tačke u kojoj se nalazi i u kojoj se sve raspada: i entiteti i BiH.
U ovoj kombinaciji svi ponešto dobijaju Čović se svodi na mjeru koja mu pripada (i u kojoj ne gubi), dok jedino Dodik gubi sve. On i njegov SNSD su u nezaustavljivom slobodnom padu, koji će, dodatno, dobiti na akceleraciji nakon uspostavljanja Savjeta ministara, čija je okosnica Bloka 23.
SNSD 2014. jest jednako SDS 1997.
Dodiku se, na kraju, osvetila njegova suluda politika rušenja svega (i institucija RS i institucija BiH) radi zaštite ličnih interesa. Jer, nije on podržavao treći entitet zbog Hrvata, već da bi onemogućio učvršćivanje institucija BiH, posebno onih zaduženih za pitanja kriminala i korupcije, što je za njega bilo od presudne važnosti. Kako bi zaštitio nelegalno stečena bogatstva.
Na tom fonu je kompletna Dodikova “nacionalna politika”, za koju se na kraju (kao i na početku) pokazalo da je najobičnija laž.
Dodik je krajem 2014. godine doveo SNSD, tamo gdje je SDS bio daleke 1997. godine. Predug je to put unatrag, istinski antidemokratski, antinarodni i anticivilizacijski točak, koji je morao pući.
Postoji i širi kontekst ovih političkih događaja, koji je značajniji od njih samih, ali, koji se nije mogao uspostaviti, bez ovakvog raspleta.
Po prvi put nakon rata BiH ima šansu da o njenoj sudbini ravnopravno odlučuju sva tri naroda. I to je prilika koja se nikako ne bi smjela ispustiti, posebno ne zbog ličnih interesa nekih od vodećih političara.
Uz to, na djelu je i smjena/promjena političkih lidera, koji odlučuju o sudbini BiH i entiteta.
Bosić “prepolovio” Dodika
U srpskom nacionalnom korpusu na djelu je smjena lidera.
Mladen Bosić “prepolovio” je Milorada Dodika i više se ne može govoriti o dominaciji lidera SNSD-a, jer ona ne postoji.
Uz to, Dodik je u slobodnom padu, što potvrđuje i izvjesna opcija formiranja Savjeta ministara bez njegove stranke, tako da će se nastaviti Bosićev uspon i Dodikov pad.
Međutim, Bosić ne može (a i ne treba) da bude jedini lider iz RS, koji ima snagu za donošenje važnih odluka.
Od izuzetne važnosti je da se u SNSD-u dese promjene i da se umjesto Dodika pojavi novi nosilac politike te stranke. Koji će tu politiku vratiti na kolosijek ljevice sa puta “tajkunske organizovane kriminalne grupacije”, kojim “vozi” već deceniju.
Dodikova dosadašnja politika pokazala se pogubnom i po RS i po BiH, a izvjesno udaljavanje SNSD-a iz vlasti na nivou BiH to i dokazuje u detalju.
Promjena unutar SNSD-a je neminovnost. Ukoliko ne dođe do Dodikove hitne smjene sa liderske pozicije u toj stranci, SNSD će doživjeti u narednih godinu dana sudbinu srbijanske Demokratske stranke.
Jedini izgledan Dodikov nasljednik je Igor Radojičić. I on mora konačno odlučiti da li će svoje aspiracije pokazati otvoreno ili će uzmaći i dozvoliti da SNSD potone zajedno sa Dodikom.
Puč koji je unutar koalicije SNSD-DNS-SP na djelu (Marko Pavić i Petar Đokić odbijaju da Željka Cvijanović ponovo bude mandatar i tako otvaraju put Radojičiću), pokazuje svijest unutar Režima da su promjene neminovnost i da je vrijeme za Dodikovo marginalizovanje.
Ove procese dodatno će ojačati notorne činjenice koje kažu da će SNSD ostati bez mnogobrojnih funkcionerskih pozicija i da nema pojma šta će sa svim tim “krokodilima”. Uz to, i “bara” na entitetskom nivou (ukoliko uopšte uspiju da je osvoje), premala je da zadovolji sve one unutar SNSD-a, koji osjećaju potrebu da se “namire” zbog zasluga koje imaju u stranci.
Svemu navedenom Dodik će se suprotstaviti svim sredstvima, ali to je labuđi pjev, ma koliko glasan bio. Dodik je već prošlost, ma koliko larmao i uprazno prijetio, a na vrhu SNSD-a je da odluči da li će sa njim “pod led” ili će bez njega u oporavak stranke, koji podrazumijeva hitno odsijecanje snažne kriminalne strukture, koja tom organizacijom trenutno dominira.
Izlazak iz ormara
Bošnjaci su, nakon Alije Izetbegovića, potom Sulejmana Tihića i Harisa Silajdžića (koji su dijelili poziciju prvog u Bošnjaka), dobili novog političkog vođu – Bakira Izetbegovića.
Izetbegović je, nakon osvajanja drugog mandata u Predsjedništvu BiH i lomljenja osovine “Dodik-Čović”, konačno “izišao iz ormara”, odnosno sjene svog oca. Izetbegović je, formiranjem Bloka 23, pokazao političku sposobnost, koja mu je osporavana i demantovao sopstvenu “ekstremnu islamističku opredijeljenost”, što mu je pripisivana. Uz to, on je i budući predsjednik SDA, što je izuzetno važna činjenica, jer je ta stranka najjača u BiH.
Željko Komšić, šef DF-a, preuzeo je poziciju lidera multietničke BiH, onog njenog dijela koji nikako ne vidi nacionalne stranke kao svoj izbor. Komšić je, ostvarujući odličan rezultat sa strankom koja postoji tek nešto više od godinu dana, svrgnuo Zlatka Lagumdžiju i izišao iz njegove sjene, u kojoj je bio deceniju. Učešćem u Bloku 23 (njegovo prihvatanje bilo je jedan od ključnih momenata), Komšić je potvrdio sopstvenu politiku u koju su mnogi sumnjali i sopstveni politički legitimitet, za koji su mnogi smatrali da nikada nije ni postojao, već da je bio izvedenica iz Lagumdžijinog habitusa.
