Nadir trenira od 2007. godine, a prošle je godine imao svoju prvu takmičarsku sezonu, kad je, u kategoriji wheelchair bodybuilding pobijedio na državnom, a potom na evropskom takmičenju osvojio treće mjesto.
“Kad sam tek počinjao, nisu mi davali šanse da ću napraviti grama mišića”, prisjeća se Hajro koji se u takmičenjima odlučio iskušati na prijedlog profesionalnog bh. bodybuildera Mirsada Terze, koji je danas njegov mentor.
“Neću stati, želim da idem daleko”
“U septembru 2013. godine smo sjedili u teretani i dugo pričali, a u jednom me je trenutku upitao – ‘Da li bi se ti takmičio?’ Kad sam mu odgovorio da bih, rekao mi je: ‘Hajde, spremaj se. Znaš li šta te sljeduje, jesi li istražio?’ Odgovorio sam ‘Jesam, znam, nije problem”, prisjeća se Hajro i dodaje kako mu je Terzo pomogao da ostvari svoj san.
Sebe, kako kaže, nije vidio kao rekreativca jer su njegovi ciljevi mnogo veći, a oni uključuju osvajanje zlata na evropskom takmičenju, čime dobija pro card i dozvolu da se takmiči kao profesionalac i od toga zarađuje novac.
“Ja neću stati, želim da uzmem pro card i idem do krajnjih granica. A uzet ću ga kad tad, ako ne ove, onda sigurno u narednih godinu ili dvije. Želim da idem daleko”, ističe Hajro i dodaje kako mu je želja da bude prvi cerebralac u historiji bodybuilding sporta sa profesionalnim statusom.
Već nekoliko mjeseci se uz proteinsku dijetu i vježbanja u teretani priprema za državno takmičenje u bodybuildingu koje će se održati u Tomislavgradu, nakon čega slijedi evropsko prvenstvo u IFBB federaciji.
“Sa 18 sam shvatio – hoću da živim normalan život”
A kako je krenula priča o bodybuildingu?
“To ljeto 2007. godine sam imao 18 godina i posjetio sam lječilište u Fojnici. Gledao sam one stare ljude i shvatio da to nije to i da ja neću da živim tim životom… Znao sam da ću, ako nastavim živjeti ovako, uz posjete lječilištima i fizioterapeutima eventualno završiti u domu i neću moći prosperirati. Već sa 18 godina sam sebi rekao kako želim da živim normalan život i da ostvarim sve što zamislim, onako kako ja želim, pa taman se na glavu nasadio…”, govori Nadir za Klix.ba.
Iz radoznalosti je posjetio teretanu u Fojnici, nakon čega je počeo trenirati u jednoj lokalnoj teretani na Vratniku. S obzirom na njegovu dijagnozu, doktorica u Fojnici je bila skeptična u vezi napornih fizičkih aktivnosti, te ga upozorila na sve moguće opasnosti kojima izlaže svoje tijelo.
“Svjestan sam čitavog stresa koje moje tijelo podnosi, ali ovo je moj život i ja ću da rizikujem. Sad se osjećam bolje nego ikad. Primijetio sam da, što više mišićne mase imam, manji su mi spazmi”, priča Nadir i dodaje kako je danas “sam svoj doktor”, budući da nikom od njih više ne vjeruje, pogotovo zbog jedne operacije nakon koje mu se stanje pogoršalo.
Cerebralna paraliza nije bolest, nego stanje
Nadir je prije rođenja doživio oštećenje dijela centralnog nervnog sistema koji upravlja motorikom, što je za posljedicu imalo spastičnu cerebralnu paralizu usljed koje mu je onemogućeno samostalno kretanje.
“Tu ću dijagnozu sa sobom nositi dok sam živ, bez obzira na to koliko moji mišići bili razvijeni, no dosta sam stvari ispravio i poboljšao vježbanjem”, govori ovaj mladić i dodaje kako o cerebralnoj paralizi kruži dosta dezinformacija, a većina ljudi ima brojne predrasude.
“To je stanje, baš kao i paraplegija i nepokretnost nakon saobraćajne nesreće. Cerebralna paraliza uopšte nije bauk, i mi smo normalni ljudi, a osnovna stvar je da moramo raditi na sebi. Ne smijemo se zapuštati, padati u depresiju i pustiti da nas pregazi život. Ljudi kao mi su ili hronično lijeni ili super radoholičari, kod nas nema sredine”, priča Nadir za Klix.ba.
Svi imamo depresivne epizode, ali treba sebe dizati iz toga
Nadir je za Klix.ba ispričao kako je zbog burnog porodičnog života bio primoran da odraste i sazrije jako rano. U osnovnoj školi je imao dobru učiteljicu koja nije razdvajala djecu ni po kojoj osnovi, tako da nije imao neugodna iskustva sa predrasudama okoline.
“U srednjoj školi su me malo krivo gledali jer nisu znali šta mi je. Dobivao sam čudna pitanja, željeli su znati mogu li imati seksualne odnose, djecu i sl. Ja bolestan nisam, naravno da mogu, jer to nema nikakve veze sa mojim stanjem. Ipak, bio je to veliki pritisak i iz tog razloga nemam lijepa sjećanja na taj period”, ispričao nam je Nadir.
Bez obzira na poteškoće s kojima se susretao, ističe kako nikad nije dao na sebe, te je i dan danas takav. Uvijek je imao snagu koja ga je pokretala.
“Depresivne epizode ima svaki čovjek, a kod mene se javljaju samo onda kad nešto ne mogu da ostvarim u datom vremenu. Niko od nas nije od kamena, svi mi imamo svoje faze, ali što se prije digneš iz toga, bolje ti je”, navodi naš sagovornik i dodaje kako njega iz depresivnih epizoda dižu muzika i trening.
Teško je, ali nije nemoguće
Stvari su krenule nabolje kad je upisao Pravni fakultet i počeo posjećivati partyje elektronske muzike, gdje je imao priliku upoznati nove ljude sličnih interesovanja.
Nadir posebno voli trance i techno, a i sam se bavi muzičkom produkcijom, te kao DJ Nadix već ima nekoliko muzičkih izdanja. Muzika je, kaže, baš poput teretane, drugi dio njega, a želja mu je da kroz nju promoviše elektronsku scenu i urbanu kulturu.
Nadir je 2012. godine diplomirao pravo i nedavno se zaposlio.
“Ako se čovjek sažali na sebe, propade mu život. Ovo je kapitalističko vrijeme koje te gazi i ako nešto želiš ostvariti, moraš se pokrenuti. Posao i uspjeh vam nikad neće doći ako budete sjedili skrštenih ruku i čekali. Gledaj u čemu si dobar i tu se pronađi, radi najbolje što možeš i tvoja nafaka, ono što je tebi određeno će doći sigurno. Teško nam je svima, ali nije nemoguće”, poručio je Hajro na kraju razgovora za Klix.ba.
