Džaba sva čuda tehnologije, hidraulike, mehanike, silne mašine, sajle… Kad u dubini šume sjekači obore jelicu ili bor od četiri-pet kubika, pa ne može joj, tako silnoj i golemoj, prići nijedna mašina, onda se u pomoć dovode konji. U parovima. Dorat i Soko ili Alat i Šargo.
Dnevna norma
Njihove konjovođe Elvir Hrnjić i Osman Šarić, uposlenici Kantonalnog javnog preduzeća „Sarajevo šume“, upravljaju ovom sirovom, prirodnom snagom. Valja naučiti konje da sinhronizovano vuku deblo od 15 metara. I to je umijeće. Ali, treba imati konjske živce. Savršena simbioza prirode i čovjeka.
Reporteri „Dnevnog avaza“ bili su jučer na Igmanu, u blizini Malog polja. Operativna jedinica šumarstva, odjel 86. Tu je aktuelno radilište sječe šume. Za razliku od slobodnog krda iz sela Borci kod Konjica, na Igmanu zatječemo dva para radnih konja. Već su odradili dobar dio posla. U strani stoji parkiran timberdžek. Iz njegove unutrašnjosti čuju se vijesti s Radija Breza: „Dodik i Čović sastali su se danas u Banjoj Luci, a na sastanku su zaključili…“
– Hija Sokole, hija Dorate! Hija, curik – prekidoše vijesti Osman i Elvir navodeći konje u utrobu šume, jer valja izvući još nekoliko kubika.
Dnevna norma im je 10 do 17 kubika drva.
– Meni je žao konja. Ne forsiram ih nikad. Ova je norma za nas furmane ostala prije rata, kada su konji bili mnogo veći i jači. Radim i ne tjeram ih. To su živa bića. Pomalo, pa koliko izvučemo – priča Elvir Hrnjić.
Njegovi su Alat i Šargo. Zadužio ih je prije godinu. Kažu da su jaki. I zaista, uvjerili smo se u snagu i pamet ovih radnih životinja. Deblo dugo dvadesetak metara iz strane od 50 metara izvukoše s lakoćom. Impresivno je kako slušaju naredbe. Svaki uzvik komande poštuju kao da su priključeni na neki taster. Nakon odrađenog posla slijedi zaslužena nagrada. Koja mrkva ili malo zobi.
Kad su izvukli sva drva, konjovođe se priključuju ostatku ekipe. Sjekači, tehničari, sjede oko vatre. Griju se. Zapali se ponekad i roštilj. Kad ima vremena i kad se od kuće ponese mesa. Jučer je na meniju bila riba s roštilja.
Amar Musić, Salko Memić, Senid Guzanović, Bahir Ešpić, Damir Katana, Mersudin Alajmović sjede oko vatre. Kao i rudari, međusobno zbijaju šale.
– De ti, ljudino, živ bio, malo isključi tu kameru, crknut će mu konji koliko ih goni – zadirkuju Elvira Hrnjića.
Dobri ljudi
Pokazuju snimak kako je Salko sjekao drva bez majice. Go do pasa.
– Svi smo završili srednje škole, neke zanate. Jedan je konobar, drugi mašinac, treći stolar, a radimo u šumariji. Nije ni ovo najgori posao na svijetu – govore.
Ostavismo ove dobre ljude da rade. Imaju još tri sata posla.
– Hajte, s Božijom pomoći, nemojte nas više zadržavat – govore u šali.
I konji se s nama lagano spustiše do ceste. A i sunce polako prelazi na drugu stranu.
Elvir Hrnjić: Pomalo, pa koliko izvučemo
Dođite na proljeće
Radnici nam poručiše da ih posjetimo i na proljeće, kada bude ljepše vrijeme.
– E, onda, kada završimo s poslom, možemo malo i posjediti. Pa da vam pričamo anegdote i dogodovštine. Bilo je svega – kažu oni.
