Biografija Simona Iturrija Patiña zapravo je prava ripleyevska. Vjerovali ili ne, ovaj siromašni cholo nije mogao ni sanjati da će preko noći postati jedan od najbogatijih ljudi na svijetu, te da će potom svojom odlukom održati Boliviju na životu. On nije imao revolucionarnu ideju pomoću koje će izgraditi carstvo, on nije laštio jabuke od pola dolara i prodavao ih za dolar, on je samo imao puno, puno sreće. No, tu je sreću nesebično odlučio podijeliti.
Priča ide ovako. Simon Iturri Patiño rodio se 1. lipnja 1862. godine u malom gradiću Santivanezu nedaleko od Cochabambe. Bio je nepriznato dijete bijelca Eugenija Iturrija, lokalnog zemljoposjednika i siromašne quechuanke imena MariaPatiño. Živio je s majkom, a njegovo djetinjstvo obilježilo je siromaštvo u kojem je od najranije dobi radio ulične poslove kako bi preživio. U 20-tima je šivao kožu u tvornici obuće, a potom preselio u Oruro gdje je radio u rudniku. Njegove izražene organizacijske sposobnosti i ambicioznost kroz godine su ga doveli do pozicije poslovođe. Pod njegovim je vodstvom posao išao sve bolje. No, 1894. godine vlasnik rudnika zbog loših je poslovnih odluka bankrotirao. Posao je propao, a kako je Patinu dugovao čak 250 dolara plaće, što je u ono vrijeme bila pozamašna svota, u zamjenu za spomenuti iznos ponudio mu je komad zemljišta na sjevernoj strani planine nedaleko od Orura. Po svemu, bio je to bezvrijedan komad zemljišta koji se čak nije mogao ni obrađivati.
Dobio komad zemlje umjesto plaće i onda se dogodilo čudo
Na rubu jada Patinu nije preostalo ništa drugo nego prihvatiti ponuđeno. Ali bio je to ključan potez, ne samo za njegovu budućnost, već i za opstanak cijele zemlje.
Iako su mu se svi smijali Patiño je počeo obrađivati svoje novo imanje, i onda se dogodilo čudo. Područje u blizini gradića Llallagua, ispostavilo se ubrzo, najbogatije je nalazište aluminija i kositra u svijetu uopće. I baš u tom trenutku industrijske revolucije spomenuti su metali bili najtraženija roba u SAD-u i Europi. Poslovno sposoban kakav je bio, Patino je u sljedećih šest godina izgradio pravi imperij. Pokupovao je sve bolivijske rudnike na području Anda i nekoliko njih u Čileu, te otvorio mnogobrojne tvornice za obradu metala.
Rockefeller s Anda
Postao je jedan od deset najbogatijih ljudi na svijetu. Prozvali su ga Rockefeller s Anda. Kada se obogatio donio je presudnu odluku s kojom je odlučio Boliviju održati na životu jer bi u sljedećih nekoliko godina njegova domovina bila izbrisana s karte svijeta. Naime, njegov plan je bio – polovinu godišnje zarade ulagati u razvoj svog biznisa, a polovine se odreći u korist Bolivije. Siromaštvo, neimaština i nezaposlenost u zemlji nisu mogli parirati industrijskom razvoju koji je jačao na ostatku kontinenta. Susjedne zemlje pripremale su se za rat kojim su željele osvojiti Boliviju. Ljudi su doslovno umirali od gladi, a nezadovoljstvo je postajalo sve izraženije. Egzistencija Bolivije bila je upitna. Patiñov potez sve je promijenio. Odmah je počeo graditi ceste po cijeloj zemlji, mostove, pomogao drvnu industriju i poljoprivredu, ulagao u sve ostale društvene djelatnosti. U samo nekoliko godina gospodarstvo je doživjelo procvat, zadovoljstvo ljudi naglo je poraslo.
Proširio biznis u Europu i Aziju
Iako su, kako kažu današnji stručnjaci u Boliviji, poslovi u Argentini i Brazilu za njega bili puno isplativiji, on je odlučio preuzeti rizik i posao proširiti u Europu i Aziju. Zašto? Tim činom njegova moć nije jačala samo u poslovnom svijetu, njegov utjecaj jačao je i među stranim političarima. Kupovao je njihovu naklonost kako bi Bolivija dobila moćne saveznike, te tako zastrašivao susjedne zemlje. Poslovno snalažljiv uspio je i van Bolivije, kupio je sve veće tvornice metala u svijetu i ubrzo postao svjetski lider br. 1 u cijeloj metalnoj industriji. Njegovim vezama po prvi put u povijesti Bolivija je počela izvoziti voće i povrće u Europu, a rude i sol u SAD.
Jedu pet obroka dnevno
Patiño je od svega najviše volio svoju Cochabambu koja je tih godina doživjela pravi gospodarski i ekonomski procvat. Dok je Europa gorjela u paklu I. svjetskog rata u Cochabambi je vladalo blagostanje. Svi stanovnici imali su posao, kuće su nicale jedna za drugom, grad se širio munjevitom brzinom. U njega su svi gledali kao u svog spasitelja. Njegov duh u Cochabambi živi i danas, reći će ponosno stanovnici ovog grada, te prepričati anegdotu kada se Patiño se odlučio narugati Paragvajcima koji su godinama prije gledali u Boliviju preko nišana.
Početkom 20. stoljeća Paragvajci su proživljavali veliku ekonomsku krizu. Da bi im dokazao kako je Bolivija zaista zemlja blagostanja počeo je jesti čak pet puta na dan. Saznavši za njegov čin, svi Cochabambini počeli su prakticirati identičnu stvar. Iz toga se rodila velika tradicija koja traje i danas. Naime, u Cochabambi je, vjerovali ili ne, danas normalno jesti pet obroka dnevno.
Najveća mrlja u njegovom životu
Ipak, najveća mrlja u Patiñovom životu bio je stravičan događaj u rudniku Catavi 1943. godine kada je zbog nezadovoljstva radnika izbio prosvjed. Intervenirala je vojska, planuo je žestoki sukob u kojem je živote izgubilo stotinu ljudi. Što se zapravo dogodilo ne zna se ni dan danas, ali postoje dvije verzije priče. Jedna kaže kako je Patiñova moć tijekom II. svjetskog rata slabjela te je u strahu da se ne uruši njegovo carstvo odlučio svima drastično smanjiti plaće.
Radnici su se pobunili, reagirala je vlada kao veliki Patiñov saveznik i poslala vojsku da zataška cijeli slučaj. I nažalost, dogodila se tragedija. U drugoj pak verziji stoji kako se Patiño u tom trenutku baš i nije slagao s vladajućima. Navodno im je odbio donirati veliku svotu novca zbog čega su iscenirali cijeli slučaj i podmetnuli mu odgovornost za mnogobrojne ljudske živote.
Ipak, svemu jednom dođe kraj. Patino je umro 1947. godine u Buenos Airesu. U njegovoj oporuci stajalo je kako polovinu svega što ima ostavlja svojima petoro djece kako bi nastavili tamo gdje je on stao, dok drugi dio pripada fondaciji Patiño koja će svake godine financirati mlade talentirane Bolivijce u zemlji i svijetu. No, 1952. godine cjelokupna preostala imovina obitelji Patiño je nacionalizirana. Njegov sin Antenor optužen je da je sudjelovao u državnom udaru na tadašnjeg predsjednika Víctora Paza, pa im je ovaj odlučio sve oduzeti, prodati u bescjenje i zatvoriti sve rudnike i tvornice.
Također, Paz je imao namjeru ugasiti i fondaciju, no veliki prosvjed građana Cochabambe uspio je zaustaviti njegovu namjeru. Fondacija Patino se održala na životu i živi i dan danas. Mnogi bolivijski poduzetnici godišnje u nju ulažu stotine tisuća dolara kako se fondacija nikad ne bi ugasila, te kako bi ime Simona Iturrija Patiña pamtilo zauvijek. Kuća na ogromnom imanju koju je izgradio za svoju suprugu danas je napoznatiji i najposjećeniji muzej u gradu.
