Danas je ponedjeljak, 18. april. Prije tri dana bio je petak 15. april, dan armije čiju sam uniformu nekada nosio. Prije tri dana su mi se u glavi vrtjeli stihovi uz koje sam odrastao: I kao da je bilo nekad, i kao da je bilo tu, pod velikim svetlim suncem, pod velikim svetlim svodom… Prije tri dana sam se prisjetio Remarkove knjige “Povratak”… Prije tri dana sam konačno, s dva desetljeća zakašnjenja, shvatio da su ljudi moje generacije, u biti bili samo dobre kćerke i sinovi koji su “poštovali (i slušali) svoje roditelje i starije” (kako nas je i pionirska zakletva obvezivala). Poštujući tekst te “svete zakletve”, mi, dobri učenici jednoga sistema, najljepše smo godine svoje mladosti proveli ratujući, vjerujući u ideale koje smo prihvatali svojima, da bi se boreći za njih ostvarivali tuđe ciljeve na sve tri strane.
Kakve to veze ima s obrazovanjem i tamo nekim prošlosedmično-spomenutim ishodima učenja? E pa ima. Strpljenja!
Dakle, početkom devedesetih godina stasavala je zadnja generacija Poštenih, Iskrenih, Odanih, Naprednih, Istrajanih, Radnih. Svi su učili iz istih knjiga i svi su izašli iz istih plavih kecelja koje smo tako rado nosili u prva četiri razreda, a tako rado izbjegavali i prezirali pred kraj svog osnovnog školovanja. Svi smo znali prosječnu godišnju proizvodnju nafte u zemljama Bliskoga istoka, gdje su najveće zalihe dijamanata u Africi, koliko cigli ima u Kineskome zidu, koliko smo bitaka vodili s okupatorima i domaćim izdajnicima, kako se računaju osnovne trigonometrijske funkcije… Nismo imali mobitele i tablete, pa smo morali pamtiti brojeve telefona kuće, mame i tate na poslu, drugova i drugarica… U usporedbi s današnjim “prototipovima tinejdžera” bili smo hodajuće enciklopedije, prepune često bespotrebnih podataka, od kojih mnoge nikada nismo niti trebali ili znali iskoristiti. Da, imali smo znanje, poneku vještinu, ali definitivno ne i kompetencije za ono što nas je čekalo.
Većina nas je odgajana da vjerujemo i ne preispitujemo odluke “starijih, mudrijih”… I tu su nastali svi naši problemi… I tu smo svi mi koji smo zajedno odrastali tih ranih 90-ih, onako zbunjeni novim okruženjem bili ostavljeni na milost i nemilost tuđih odluka i ciljeva, umotanih u ideale kojima smo učeni u svojim kućama i školama i koje smo prihvatali kao svoje. Tu grešku ne smiju ponoviti oni koji dolaze iza nas, niti mi smijemo da budemo kao oni koji su bili prije nas.
E, sada dolazimo do famoznih ishoda učenja koji se definiraju kao ono što učenik treba znati, razumjeti i/ili biti u stanju pokazati nakon što završi određeni proces učenja. Ti ishodi zasnivaju se na dosegu stečenih znanja, vještina i kompetencija. Uporedo s ovim ne smije se zaboraviti da obrazovanje predstavlja živi sistem koji evoluira pod utjecajima okoline i društva u okviru kojega se razvija. No, na kraju ono samo postaje sistem koji bitno utječe na to isto društvo i postaje osnovni pokretač njegove promjene, a samim tim utiče i na samoga sebe.
U prevodu, što je bolji obrazovni sistem, stvarat će mudrije i pametnije ljude koji će ga dalje usavršavati i prilagođavati.
Stoga nemamo taj luksuz da stvaramo generacije papiga koji će ponavljati naše riječi, naša djela i prethodne katastrofalne odluke. Moramo s njima dijeliti naša znanja i iskustva i dozvoliti im da, kada skupe dovoljan kvantum činjenica, kritikuju naša djela, preispituju i unaprjeđuju naše, ali i vlastite odluke, preuzimaju odgovornost za svoje postupke i ograđuju se od svega onoga lošeg što su njihovi prethodnici radili, te budu svjesni da ih tamo neka budućnost ne čeka, nego da tu tamo neku budućnost upravo oni stvaraju… Mi to nismo znali, a čini mi se da i sada, dva desetljeća poslije uništene mladosti, još nismo došli pameti, jer bi se svom snagom borili da naše djevojčice i naši dječaci ne prolaze ono kroz šta smo mi prošli u tim godinama koje su nam trebale biti najljepše.
Danas je ponedjeljak, 18. april. Prije dva dana je bila subota, 16. april. Prije dva dana obilježavani su zločini u malim bosanskim i hercegovačkim selima Ahmići i Trusina počinjeni istoga dana od strane zločinaca u redovima dvije vojske koje su međusobno ratovale u ovoj zemlji. U subotu su u Trusini i Ahmićima bili uplakani sinovi, kćerke, supruge, braća i sestre onih kojih više nema. Oni nisu puno pričali na tim skupovima, osim o onima koje su izgubili. Oni su patili, plakali i sjećali se. Neki drugi su se dočepali portala, mikrofona i medija i pričali o jednom selu, a šutjeli o drugom, i obratno.
Ti drugi se iskreno nikada nisu ogradili od zločinaca u svojim redovima (osim kada im je to potrebno u sklopu političkoga marketinga zvanog pranje ruku). Ti drugi se ne susreću ni u Ahmićima ni u Trusini, ti drugi se susreću u udobnim foteljama predsjedništava, parlamenata i tokom zajedničkih sastanaka u nekoj od egzotičnih evropskih destinacija. Tim drugima jako odgovara selektivno pamćenje i ovakav (ne)obrazovni sistem bez razvoja kritičkoga mišljenja, jer na tim premisama počivaju njihove dugogodišnje funkcije.
Nakon “njihovih” izjava do kraja dana sam slušao jednu od rijetkih poslijeratnih pjesama o “…ljudima bez m**a i časti koji se k’o hijene mlate oko komada vlasti…”
U međuvremenu, u Finskoj i Švedskoj se preko 3% BDP-a izdvaja za ulaganje u znanost, a u Kantonu Sarajevo, a vjerujem i u cijeloj BiH, svega oko 0,14%.
Autor: Prof. dr. Damir MARJANOVIĆ
