Možete ga zvati lopovom ili ratnim huškačem, ali ko bi drugi osim izraelskog premijera Benjamina Netanyahua mogao imati dva uspješna sastanka i s američkim i s ruskim predsjednikom, Donaldom Trumpom i Vladimirom Putinom, i to unutar dvije sedmice pred izbore u Izraelu? Njegovi površni motivi su jasni, ali ima nešto iza tog veoma mudrog korištenja diplomatije u korist izbora. Postoje šire strateške implikacije takvog državničkog djelovanja visokog nivoa.
Pa kako je taj lider male države, koji je u političkoj opasnosti i optužen za korupciju, uspio nagovoriti dvije svjetske sile da urade njegov posao i po njegovom rasporedu? Odgovor se nalazi u trostranoj muškoj ljubavi, koja cvjeta već neko vrijeme i u vremenu koje dolaze mogla bi oblikovati budućnost Bliskog istoka.
Sve je počelo sastankom u Trumpovom tornju (Trump Tower) krajem septembra 2016. godine. Netanyahu, koji je bio u New Yorku, na godišnjem samitu Ujedinjenih naroda, navratio je na susret upoznavanja s Donaldom Trumpom, republikanskim kandidatom u američkoj predsjedničkoj utrci. Sastanak se brzo pretvorio u “vrhunsku klasu” svjetske geopolitike, kazao je nekadašnji Trumpov savjetnik Steve Bannon. Iskusni četveromandatni izraelski šef Vlade istrenirao je milijardera i novajliju u politici u sferi važnosti američko-izraelskih odnosa u sjenama gorkih stvarnosti Bliskog istoka.
Veliki šahovski majstor
Njih dvojica su se našli. I to žestoko. Netanyahu ne samo da je na odgovarajući način odgovorio na Trumpova pitanja, već je racionalizirao i sistematizirao Trumpove strane instinkte, koji su bili razbacani, a odnosili su se na sigurnost, imigraciju, terorizam, islam… Pa čak i na prednosti graničnog rata. On je sve to obradio i pretočio u jednostavnu formulu: Iran je, a ne Rusija, “naš” glavni neprijatelj. Zapravo, ruski predsjednik ima isti stav i pomoći će nam protiv ajatolaha i radikalnog islama.
Kako navodi Vicky Ward, autorica bestseler knjige Kushner Inc, Netanyahu je “veliki šahovski majstor, koji je izlobirao da Trump zavodi Putina i unaprijedi odnose s Rusijom. To je sve bila muzika za Trumpove uši. On je već počeo razmjenjivati lične komplimente s ruskim predsjednikom, na užas njegovih klevetnika kod kuće i u Evropi. Sada je on naoružan strateškom doktrinom, koja uključuje stvaranje novih partnerstava sa silama sličnog razmišljanja.
To je bila jednostavna alijansa na ličnom nivou. Benjamin, Donald i Vladimir izgleda da se međusobno sviđaju i stalno hvale jedan drugog. Možda imaju različite prošlosti i različite stilove, ali su napravljeni od istog materijala. Tri sijeda stara muškarca su mačistički, populistički nacionalisti sa zlobnom crtom. Mnogi ih smatraju prevarantskim, polarizirajućim figurama, s nagonom da djeluju bez da ih je strah posljedica. Također, ne vole slobodne medije i nezavisno aktivno sudstvo.
Početno mjesto okupljanja ovog trija, njihov najveći neprijatelj i čovjek koga mrze najviše je niko drugi neko Barack Obama i sve ono što on predstavlja: multikulturalizam, liberalne ideje i liberalna vanjska politika. Ubrzo nakon što je preuzeo Bijelu kuću, Trump je počeo uništavati sve što je Obama napravio i kod kuće i van granica, oborivši sve međunarodne zakone i međunarodne dogovore, na radost svoja dva prijatelja i sve većeg broja posebnih navijača širom svijeta. Napustio je Pariški sporazum o klimatskim promjenama i iranski nuklearni sporazum te pružio svoju bezuvjetnu podršku nekim od najrepresivnijih režima na Bliskom istoku i šire.
‘Dozvola’ za Ukrajinu i Siriju
Ovaj trio je privukao i inspirirao novu ligu agresivnih hiper-nacionalista koji obožavaju moć, počev od Saudijca Mohammeda bin Salmana i Egipćanina Abdela Fattaha el-Sisija do Brazilca Jaira Bolsorana i Mađara Viktora Orbana. Trump i Putin možda predvode čopor, ali je Netanyahu, ustvari, onaj koji ih “potpomaže entuzijazmom”. Tri lidera su pokušavala prognati liberalizam i progresivne stavove kako bi uveli populističku plutokratiju (vladavinu bogatih). No, njihov uspjeh u vođenju svjetskog populističkog trenda nije mogao skriti njihov neuspjeh u prevođenju njihove romanse na američko-ruske odnose.
Ni Trump, ni Netanyahu nisu mogli uvjeriti američki establišment za vanjsku politiku da prigrli Putina, pa čak ni kao način da se suprotstave Iranu. Iran se možda gleda kao loši regionalni akter, ali establišmenti i demokrata i republikanaca smatraju Rusiju opasnim globalnim neprijateljem. Tragedija je politike velikih sila da će se supersile nastaviti takmičiti u anarhičnom svijetu, čak i po cijenu rata, bez obzira na njihove lidere ili sistem vladavine.
Na neki način se Rusija vratila na svjetsku pozornicu, kao veliki nezavisni geopolitički igrač, najčešće kao protivnik SAD-u. Ovo je postalo očito u Putinovim vojnim intervencijama u Ukrajini i Siriji, kao i njegovoj posljednjoj odluci da počne razmještati ruske trupe u Venecueli, što je direktan izazov Washingtonu na Zapadnoj hemisferi. Dok Putin i Trump slično razmišljaju, čini se kako su njihove države na suprotnoj strani svega: od cyber ratovanja, nuklearne proliferacije, regionalne sigurnosti u Evropi i na Bliskom istoku, pa i, naravno, u ruskom miješanju u američke izbore. No, oni se slažu o Izraelu – odnosno, barem se Putin i Trump slažu – oko Netanyahua, privrženost za koju se izraelski premijer ne može optužiti da je prihvata zdravo za gotovo.
Koje prstenje treba ljubiti
Trump i Putin su imali jedan samit, koji je završen relativno neuspješno, te četiri kratka susreta. Netanyahu je imao pet uspješnih sastanaka s Trumpom u dvije godine te 13 jednako uspješnih sastanaka s Putinom u četiri posljednje godine. Netanyahu, zvijezda umrežavanja, zna koje prstenje treba ljubiti. On je ustrajao u stvaranju bliskih odnosa s Putinom, uprkos brojnim problemima zbog činjenice da je Rusija jedina sila koja ima otvoren dijalog sa svakim velikim igračem na Bliskom istoku, uključujući Hamas i Hezbollah, regionalne rivale poput Irana i Saudijske Arabije te Turske i Egipta.
Netanyahu je iskoristio rusku žudnju da Washington prizna njen status supersile i njena područja utjecaja koristeći sistem poluga kroz specijalne odnose s Trumpom kako bi dobio ustupke od Putina, počev od Sirije. Ruski predsjednik kao da je brzo prešao preko izraelske uloge u obiranju ruskog vojnog aviona, u kojem je poginulo 15 ruskih državljana septembra 2018. godine, i već je pristao na uspostavljanje radne grupe s Izraelom kako bi se pronašli načini za uklanjanje stranih sila iz Sirije.
On je, također, prešutno prihvatio stalno izraelsko kršenje sirijskog zračnog prostora i otvoreno bombardiranje iranskih meta tamo. Kremlj je toliko daleko otišao da je zatražio od Netanyahua da posreduje u velikom dogovoru oko povlačenja između SAD-a, Sirije i Irana, što je izraelski premijer morao odbiti, jer bi dogovor doveo do ranog ukidanja sankcija Iranu.
Malo više zavođenja
Povremeno je sve diplomatska partija pokera. Netanyahu je toliko obimno investirao u odnose s Rusijom da ga je nedavno upozorio vodeći američki senator Lindsey Graham da bude “veoma pažljiv” pri sklapanju dogovora s Rusijom oko Sirije, da ne bi “pogodio američke interese”. No, njegovo upozorenje postalo je isprazno nekoliko mjeseci kasnije, kada je Graham stajao s Netanyahuom na okupiranoj sirijskoj Golanskoj visoravni i pozvao Trumpovu administraciju da prizna izraelsko anektiranje tog područja. Trump je to rado prihvatio, odbacivši pritom međunarodno pravo i tradicionalnu američku politiku. U odgovoru, Putin nije učinio ništa i čini se kako o tome nije bilo govora tokom njegovog posljednjeg susreta s Netanyahuom.
Rusija je tražila malo više zavođenja, ali Netanyahu ni u snovima nije mogao imati boljeg partnera u Bijeloj kući. Trump je u potpunosti prihvatio izraelske stavove o Iranu, okupaciji Jerusalema i Golanske visoravni. Naredna na listi je Zapadna obala. Netanyahu je prošle sedmice obećao kako će početi s anektiranjem okupiranih palestinskih teritorija ako pobijedi na izborima. I opet očekuje da ga Trump podrži, a Putin ostane nijem.
Sumiravši sve, Netanyahu je možda do sada podbacio u pokušajima da SAD radi zajedno na promjenama Bliskog istoka, ali je jasno uspio u tome da Trump i Putin rade za Izrael dok on mijenja izgled istočnog Mediterana.
Stavovi izraženi u ovom tekstu autorovi su i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.
