Iako su se prvi put sreli davne 1961. godine, oboje se dobro sjećaju da se u samo jednom djeliću sekunde rodila ljubav koja, kako tvrde, nikad nije prestala niti se smanjila.
Upoznali su se na neobičan način.
“Kopala sam krompire. On mi je tada prišao i pitao me, kako ide, jesi li se umorila. Rekla sam, dobro je, hajde pomozi. On je pričao i tako… Riječ po riječ… Odmah mi se svidio, istog trenutka”, prisjeća se Mirsada u razgovoru sa reporterkom Anadolije uz smijeh govoreći kako je tada imala 19 godina.
“Kad je došlo vrijeme on me pitao, hoćeš li me. Rekla sam da ću razmisliti, a folirala sam. Jedva sam čekala da me to pita”, kaže Mirsada i dodaje kako se nijednog trenutka u životu nije pokajala što je tada za životnog saputnika izabrala Nazifa.
Govoreći o svom suprugu, Mirsada kaže kako joj je majka u amanet ostavila udaju za Nazifa.
“T ada sam imala pored njega jednog momka. Ona je kazala, ako se udaš za njega neće ti biti dobro u životu, a ako se udaš za Nazifa dabogda sreću sa njim imala. Tako je i bilo”, kaže Mirsada.
Ona dodaje kako je, dok je bila mlada, radila na odjeljenju hortikulture u Zemaljskom muzeju, dok je Nazif radio na Prirodno-matematičkom fakultetu kao majstor. Ni tadašnje loše ekonomske prilike nisu ih spriječile da se vjenčaju.
Jedno vrijeme živjeli su kao podstanari.
“Ništa svoje nismo imali. Na tuđi kauč lezi, tuđim se jorganom pokrij. Ništa nismo imali, ni čaše da se vode napijemo”, priča Mirsada, a dedo Nazif pri tome dodaje kako je upravo to i bit ljubavi i braka.
“Baš tako i treba, da znaš bolje i da sutra cijeniš sve što imaš”.
Kao i svaki početak, i njihov je bio težak, ali je ljubav bila čvrsta spona.
“Bilo je teško jer tada nije bilo obdaništa kao sada i tako sam odlučio da ona prestane raditi da bude djeci bolje, a ja sam preuzeo teret rada na sebe. Brinuo sam o kćerkama dok se nisu odškolovale”, kazao je Nazif za Anadoliju.
On je, kako kaže njegova supruga, čovjek kakav se rijetko sreće. Pored dobrote, krase ga samo lijepe i pozitivne osobine. Zbog toga se na Nazifa, kaže Mirsada teško naljuti.
“Nikad se ne svađamo. Ako se ja nekad naljutim, pošto sam sada i ostarila i malo sam bolesna, on meni neki ispriča vic i gotovo. Kao da ništa nije ni bilo, on meni ne da da se naljutim”, ističe Mirsada.
Skupa su kažu proživjeli mnogo lijepih godina. Jedna godina za njih, ipak, bila je posebno teška.
“Najteže u životu mi je bilo kad je u ratu bio ranjen. Tada sam pomislila, šta ću ako ostanem bez njega”, govorila je Mirsada prisjećajući se ratnog perioda kada im je od granate uništena kuća, te su drugi put krenuli od nule, i opet bez ičije pomoći.
Kuća Silajdžića danas je obrasla cvijećem. Izuzetno je čista je i miriše na Bajram. Na stolu je sve spremno za baklavu koju, kako kaže Mirsada, zajedno prave.
“Dedo meni sve pomaže. On dodaje jufke, a ja slažem baklavu. Još jutros je samljeo orahe i lješnjake”, rekla Mirsada Mirsada koja za Bajram sprema posebno bogatu trpezu.
Pored baklave, hurmašica i kolača, za prijatelje i rodbinu priprema burek, sirnicu, teletinu.
“Prvog dana Bajrama dođu nam djeca, bratići, sestrične. Drugi dan komšiluk dolazi, svima su vrata u našoj kući otvorena”, naglašava Mirsada.
Nazif dodaje kako nijedna baklava nije ravna onoj koju pravi njegova supruga. A za dobar brak, smatra Mirsada, žena treba znati dobro kuhati.
“Neće sada žene da kuhaju, one prave neke moderne kolače. Prave neke šampite, neke umućene sa šlagom i to na kraju ne liči ni na šta”, smatra Mirsada, te dodaje da su “sada došla druga vremena”.
Mladi bračni parovi, kaže Mirsada ne pokazuju poštovanje jedno prema drugom:
“Danas niko neće niko nikoga da trpi. Svako se samo o sebi brine. A prije nije tako bilo. Drugi je vakat bio tad, danas niko nikog ne sluša. Treba poštovanja, danas nema poštovanja. Nama nikad novac nije bio uslov sreće. A uvijek smo imali dovoljno, hvala Bogu”.
Na pitanje da li možda postoji nešto u čemu se ovaj bračni par ne slaže, oboje kroz smijeh kažu da takve stvari nema.
“Sve što ja volim i on voli. Gdje god ja idem i on ide sa mnom. Kada ga pitam, može li tako dedo, on kaže sve za tebe može. Tokom života, nikada se nismo razdvajali”, kaže Mirsada dok Nazif dodaje da je voli od prvog dana, jednako.
Prema svemu sudeći, zdravlje ih dobro služi iako su ih kako kažu stigle godine.
“Ne znamo do kad nam je suđeno da živimo, niko od nas to ne zna. Imamo jedno drugo, nadamo se da ćemo živjeti još dugo godina”, zaključuju.
Možda bi neko i posumnjao u njihove riječi da ih nije vidio kako zajedno sjede, jedno uz drugo, sa rukom u ruci.
