Prije nekoliko dana, sarajevska grupa „Zabranjeno pušenje“ predstavila je videospot za pjesmu “Boško i Admira”, koja govori o tragičnoj ljubavi dvoje mladih Sarajlija.
Admira Ismić i Boško Brkić ubijeni su 18. maja 1993. na Vrbanja mostu dok su pokušavali napustiti opkoljeni grad. Priča je mnogo puta ispričana, ali, kako kažu stihovi pjesma, „nešto je prekrilo vrijeme, nešto ljudi zaboraviše”.
Život, ljubav i smrt Admire i Boška nemaju nikakvo obilježje u Sarajevu, njihovom rodnom gradu. U blizini mjesta gdje su ubijeni, uz rijeku Miljacku, počinje Vilsonovo šetalište, omiljeno sastajalište mladih. Ali, nijedno drvo, nijedna klupa ne nosi ime ovog para.
Zato je pjesma ispjevana o njima mala nada da će se u ovom gradu i u ovoj zemlji poštovati ljubavi koje se „stavljaju ispred zastava“, kako pjeva Davor Sučić, frontmen gupe Zabranjeno pušenje. O osnovnoj ideji pjesme on kaže:
„To je poznata priča sarajevska – o sarajevskom Romeu i Juliji, o Bošku i Admiri, mladim ljudima koji su nesretno stradali u ratu boreći se da nađu mjesto za svoju ljubav, za svoju slobodu. To je jedna simbolična priča koja je aktuelna i danas – poslije toliko godina mira mi još uvijek tragamo za ljubavlju i slobodom u ovoj državi. Ja sam nekako u toj priči našao dosta veze sa našim životima i sa onim što se nama danas dešava.“
[youtube]OMMfW3IqiFE[/youtube]Spot je sniman tokom mjeseca marta 2013. godine, uloga Admire pripala je Ajli Hamzić, a Boška Junuzu Elkazu. Scenarista i režiser je Žare Batinović iz Hrvatske.
„Tema je zadana. Zna se u principu priča cila. Malo je gadno šta je od te priče prošlo dosta godina, nije lako dočarati Sarajevo iz devedeset i neke”, kaže Batinović.
Jedan od očevidaca smrti dvoje mladih, prije nekoliko godina je opisao kako je kod njih vidio nadu za život bez rata:
„Djevojka je mahala torbom, držali su se za ruku, i u tom trenutku ona je poskakivala. Najednom ih je presjekao rafal – i legli su onako zagrljeni.“
Admirini roditelji i Boškova majka mnogo puta su do sada govorili o svojoj djeci. Iz našeg arhivskog materijala izdvajamo riječi Admirinih roditelja, Zije i Nedrete Ismić:
„Stalno je govorila:’Zar misliš da je pošteno da on ide sam, a da ja ostanem?’ To da pođe bila je njena odluka. Mislila je da je ljubav jača i od smrti.“
„Umiješao se rat u ljubav, to je taj problem. A onda prestaju svi zakoni i ljubavi i svega. Postoji samo zakon rata.“
Jedna od najljepših ali i najtragičnijih ljubavnih priča nije zaštićena od politizacije, od nagađanja ko je i s koje strane ispalio smrtni rafal. Srce Boškove majke, Rade Brkić, je iskreno:
„Ne razmišljam uopšte ko ih je ubio. Jednostavno i kad bih doznala za tog čovjeka i kad bih ga vidjela pred sobom, samo bih ga pitala: ’Čovječe, zašto si to uradio?’ Ništa više.“
Želeći da se ne oskrnavi uspomena na Admiru i Boška, priklanjamo se onom što je zapisao pisac Goran Simić:
“Na polovini mosta već su bili mrtvi, a onaj koji je povukao obarač nosio je uniformu i nikad nije proglašen ubicom.“
