Svaka država, region ili područje mogu se, osim svojih kulturno-historijskih spomenika, podičiti ii svojom kuhinjom ili nekom specifičnošću po kome se mogu prepoznati u svijetu. Upravo se treba pojasniti značaj predstavljanja tradicionalnih jela i običaja kao i spravljanja tih jela kao dugogodišnju tradiciju koja je ostala od naših starih a koja ćemo ostaviti, svakako, i za neka buduća pokoljenja.
Dakle, mnogo je ljudi ili turista iz čitavog svijeta koji svake godine, pogotovu ljeti, posjećuju Kosovo a naročito stari grad Prizren, no tradicionalno domaće, lokalno jelo, obuzima sva vaša osjećanja upoznajući vas sa Prizrenom ali posebno sa Župom i Podgorom na najbolji način – kroz užitak za sofrom.
Dakle, krajnje je vrijeme da se pokaže da i mi Bošnjaci Kosova, a posebno u regionu Prizrena, Župe i Podgore imamo jedan od brendova koji zaslužuju i veću medijsku pažnju upravo zbog njihovog očuvanja, izvornog spremanja domaćih jela koja su veoma popularna ne samo ovdje, već i širom svijeta. Dakle, običaji imaju veoma važnu ulogu u životu svakog naroda te samim tim čine važan elemenat kulture i tradicije, kao i posebno spremanje tradicionalnih jela u vrijeme porodičnih ili nacionalnih praznika ali ponekad i za svoju dušu, za svoju porodicu, na primjer u vrijeme vikenda.
Tradicionalna kuhinja Kosova formirana je dugim periodom prilagođavanja jela iz svih dijelova ili regiona Kosova kroz svoju burnu historiju. To je veoma dugi niz ukusnih jela sa puno različitog povrća, brašna, mlijeka i mliječnih proizvoda koji se pretežno peku, kuhaju i dinstaju sa malo vode, sa malo zaprške i bez puno jakih ljutih začina. Tu su, dakle, vrlo znalački pripremljene sve moguće vrste pita, orijentalni slatkiši te mnoga poznata jela po kojima se kosovska kuhinja prepoznaje.
No, ipak kosovska kuhinja u regionu Prizrena je nešto posebno. Ko još od vas nije čuo za paču, begovu čorbu, punjenu papriku tj popularnu dolmu, još čuveniju prizrensku tavu ili prizrensku musaku, a da ne pričamo o kašniku (fliji), kolpiti, piti, prizrenskim mantijama, tiganjicama ili priganicama, krofnama, jufkama ili tarani, kačamaku, kukuruznoj proji, halvi, šećerpari, hurmašicama i još puno toga što već izaziva, narodski rečeno, vodu na usta.
Dakle, mnogo ima onih zaljubljenika, naročito onih iz inostranstva u tradicionalna jela svih onih koji žive u regionu Prizrena a koja se spremaju i prenose s generacije na generaciju, s koljena na koljena u bošnjačkim sredinama Župe, Podgore i Prizrena. Naročito je interesantno kada mnogi naši pečalbari dođu na ljetnje godišnje odmore da posjete rodni kraj no ima ih onih najmlađih koji su rođeni u inostranstvu te se po prvi puta susreću sa izvornom, domaćom hranom koju smo pomenuli uz koje idu i kajmak, sir, razne vrste paprika, kukuruzni hljeb, mućenica i još puno toga što nam selo pruža i koji su presretni kada posjete rodni kraj svojih roditelja ali i probaju seosku izvornu hranu. Dakle, naša tradicionalna jela iz regiona Prizrenam iz bošnjačkih sredina Župe i Podgore su (između ostalih pomenutih) i kolpita, sve vrsta pita, seravnik, kiflice, hurmašice, tiganice ili prženice a ponegdje se zovu i priganice, gurabije i mnoga druga jela po kojima se i prepoznajemo u zemlji i širom Evrope.
Nama preostaje da svakome od vas poručimo (naročito važi za one naše Bošnjake koji žive u dijaspori) da ako neko odavno nije jeo neko od tradicionalnih domaćih jela zamoli svoju majku, suprugu, sestru ili nenu da pripreme neko od pomenutih jela i da se već tokom večeri podsjeti svog djetinjstva i svog rodnog kraja i da ne zaboravimo:
Neka vam je prijatno i kako kaže poznata uzrečica “svjetski poznato ali naše” i neka je naše, za neka nova pokoljenja.
Vinetu Ganić
