Iz Srbije pušu neki novi vjetrovi. Ponuda dijaloga Bošnjacima je ozbiljna, preozbiljna politička poruka da bi se ignorirala. I ne dolazi od liberalne, građanske Srbije, od Latinke Perović, Žarka Koraća ili Sonje Biserko od kojih smo već navikli na više razumijevanja. Ponuda dolazi od aktuelne vlasti s najvišeg nivoa, od srbijanske desnice, od premijera Aleksandra Vučića i neće biti prva. Ministar Dačić već je poručio “da smo zajedno jači” kad se prošle godine sastao sa tadašnjim ministrom vanjskih poslova Zlatkom Lagumdžijom. Ima li stabilne Bosne i Hercegovine bez strateškog saveza Srba i Bošnjaka? Vuk Drašković tvrdi da nema.
Šta, zapravo, znači “pravi dijalog” Bošnjaka i Srba”? Vučić najbolje zna i bilo bi tematski ekskluzivno da se kakav urednik iz Sarajeva zainteresira za televizijski intervju. Nama je svakako zanimljivija ova ponuda što se odnosi na Sarajevo čime ne umanjujem značaj srpsko-bošnjačkog dijaloga unutar Srbije. Ponudu Vučića nisam shvatio kao poziv na unaprjeđenje odnosa dvije države, Republike Srbije s jedne i Bosne i Hercegovine s druge strane, kako su primijetili u prvim reakcijama neki od domaćih intelektualaca. Srbija i BiH svakako komuniciraju bilateralno službenim i diplomatskim kanalima. Ovo je ponuda za “pravi dijalog” između dva naroda što implicira da takvog još nije bilo.
Izolacija Dodika i njegove politike izolacije
Detaljnija analiza može ukazati da nije slučajno ni vrijeme kad su ove poruke saopštene, ni povod zašto su one upućene. Ozbiljni će analitičari primijetiti da se u Bosni i Hercegovini već razvija jedna nova, integrativna politička kultura. Srpske stranke iz RS-a ne nastupaju zajedno na državnom nivou, ne govore jednim glasom. Zapravo su pristale na programsko koaliranje preko entitetske crte. I to je prvi takav slučaj od Dejtonskog mirovnog sporazuma. “Sada nastaje mogućnost da se politički odnosi u BiH na drugim osnovama počnu graditi, da počnemo razgovarati o zajedničkom interesu i da taj interes bude bolji život građana u BiH i oba entiteta” zbori Mladen Bosić, predsjednik SDS-a.
Zato Vučićeva poruka o “zajedničkim domovinama” (Bošnjaka i Srba u Srbiji te Bošnjaka i Srba u BiH), može samo puhati u leđa onim političkim subjektima iz RS-a koji prave otklon od politike Milorada Dodika, koja afirmira plemenski, nacionalistički ili primordijalni koncept jednonacionalnih domovina. Ona je ozbiljan otklon i od retorike da postoje dvije srpske države na Balkanu, čemu se javno usprotivio član Predsjedništva BiH Bakir Izetbegović u sred Beograda u aprilu 2013.
Postoje i geopolitički razlozi za bolje odnose Srba i Bošnjaka. Odustajanjem Rusije od strateškog energetskog koridora Južni tok, prema vlastitom priznanju Dodika, Republika Srpska je izgubila investicije u vrijednosti od dvije milijarde eura. Gore po predsjednika RS-a može biti samo dogovor Putina i Erdogana da se novi, južniji koridor, gradi preko Turske. Ako Dodik još nije shvatio geopolitičke posljedice jedne takve odluke, Vučić sigurno jeste. Tako je i njegova ponuda Bošnjacima saopštena u društvu visokog izaslanika Šeika Muhameda Bin Zajeda, vladara Abu Dabija, čija je vlada donirala izgradnju dijagnostičkog centra u Novom Pazaru. I dok se očekuje da premijer Vučić, kao visokorangirani gost ovogodišnjeg Sarajevo Business Foruma gradi tu investicijsku sinergiju Sarajeva i Beograda prema Turskoj, Emiratima ili drugim zemljama bogatog Zaljeva, Dodik ignorira muslimanski kapital i tjera turske donatore iz Doboja misleći na Bliskom istoku samo na Izrael.
Vezivanje zastava Hrvata i Bošnjaka nije uspjelo. Jednako tako nije uspjelo ni vezivanje zastava Srba i Hrvata. Vuk Drašković poručuje da bi se to partnerstvo sa liderom Draganom Čovićem moglo obiti o glavu i Dodiku i Republici Srpskoj. Neki glasovi iz Srbije javno promoviraju ideju da će zbližavanje dva najbrojnija naroda doprinijeti većoj stabilnosti BiH. Ovdje treba imati dozu opreza jer bi još jedno vezivanje zastava sigurno izazvalo gnjev trećeg. Iz Srbije se čuje također da jedino zajednički nastup Bošnjaka i Srba u Crnoj Gori može slomiti postojeću garnituru crnogorske vlasti. Pitanje Sutorine dodatno podgrijava takva razmišljanja. Ni takvi razgovori nisu poželjni.
Generacijska ponuda?
Zašto je govor Aleksandra Vučića u Novom Pazaru važan? Prije svega, nacionalne politike Srba i Bošnjaka nerijetko su ograničenog, suženog manevra. Ovi razgovori mogu biti prilika da nacionalne elite na obje strane postanu subjekt, a ne objekt u politici. Dijalog je neophodan zbog zajedničkog interesa da se više ne mijenjaju granice. Vjerujem da je službenom Sarajevu bliža retorika službenog Beograda o multinacionalnim “zajedničkim domovinama”, nego jednonacionalna vizija ujedinjenja Albanije i Kosova koju javno afirmira albanski premijer Edi Rama.
Razgovori su neophodni zbog zajedničke promocije investicijskih potencijala kod bogatih zaljevskih monarhija, zbog zajedničkog nastupa na trećim tržištima, ekonomije, posla…. U tom smislu se očekuje da Vučić ponovi svoju historijsku ponudu Sarajevu na SBF–u sljedećeg mjeseca. Razgovori trebaju Bošnjacima i Srbima zbog evropskih i evroatlantskih integracija. Možda je ključ za više integracije između Sarajeva i Banja Luke baš u Beogradu.
Nova stranica
Mogu li Srbi i Bošnjaci okrenuti novu stranicu? Nedavna je prošlost možda najvažnije pitanje koje se može odmah kandidirati iz Sarajeva. Pravog će dijaloga biti ako se zadovolji pravda. Ako sumnjamo u politički sud, u sud javnosti, prihvatimo onda sud pravosudnih institucija. Ako sumnjamo u naše domaće sudove, prihvatimo onda pravosudnu istinu međunarodnih sudova i recimo to jedni drugima.
Od srpskih nacionalista, Vuk Drašković jedini je otvorio svoju dušu. Može li se Vučić poput Draškovića suočiti s prošlošću, pitanje je za njega. Jedna njegova rečenica iz Novog Pazara zvuči ohrabrujuće. “Meni nije teško da govorim i o sopstvenim greškama, nikada mi nije teško da ih priznam. Mi smo vijekovima živjeli zajedno, mi ćemo vijekovima morati da živimo zajedno”. Pitanje za nacionalne prvake Bošnjaka bi glasilo: treba li uslovljavati mogući dijalog Srba i Bošnjaka otvorenim temama, spornim pitanjima i bolnim ranama iz nedavne prošlosti? Odgovor na to pitanje već je dao prvi predsjednik Bosne i Hercegovine Alija Izetbegović pred svoju smrt rekavši: “Neka ne zaboravljaju prošlost, ali neka ne žive u prošlosti, neka budu okrenuti budućnosti.”
