Munafici su čudna sorta. Oni su uvijek tako blizu, a istovremeno tako daleko. Blizu su kada god treba ubrati plodove tuđeg uspijeha, blizu su kada god treba iznevjeriti zajednicu, blizu su kada god treba napraviti smicalicu i ugroziti svaku inicijativu koja može dati doprinos razvoju i prosperitetu. A njihova daljina se primijeti onda kada ostali članovi zajednice, onako naivno kako to iskreni znaju biti, očekuju podršku, pomoć i solidarnost. Zanimljivo, njihova blizina je tako destruktivna, a njihova daljina sebična, ali to je valjda suština licemjerstva.
Uzvišeni Allah na mnogim mjestima u Kur’anu govori o munaficima počevši od prvih ajeta sure El-Bekare. Na početku ove veličanstvene sure pet ajeta posvećuje vjernicima gdje 5-im ajetom zaključuje: „Njima će Gospodar njihov na pravi put ukazati i oni će ono što žele ostvariti.“ Dva naredna ajeta posvećuje nevjernicima koje završava: „…njih čeka patnja golema.“ Poslije toga trinaest ajeta govore o munaficima gdje su slikovito i živopisno opisani kao oni koji nastoje da prevare Allaha i one koji vjeruju, oni čija su srca bolesna, kao oni koji tvrde da uspostavljaju red na zemlji, da su bezumni, da se vjernicima rugaju, da u nevjerstvu lutaju, da hodaju krivim putem, trgovina im ne donosi nikakvu korist, ne znaju šta rade, žive u mraku i ništa ne vide, gluhi, nijemi i slijepi su, nikako da se osvijeste. Kroz ovaj omjer govora o ove tri skupine Allah nam poručuje koliko je pitanje munafika i njihovo prisustvo kompleksno i koliko je analiziranje njih važno.
Ovom prilikom želimo da spomenemo jedan događaj zbog kojeg je Uzvišeni rekao: „Oni koji su izostali iza Allahova Poslanika veselili su se kod kuća svojih – mrsko im je bilo da se bore na Allahovu putu zalažući imetke svoje i živote svoje, i jedni drugima su govorili: ne krećite u boj po vrućini – reci: ‘Džehennemska je vatra još vruća!’ Kad bi oni samo znali. Malo će se oni smijati, a dugo će plakati, bit će to kazna za ono što su zaradili.“ (Et-Tevba, 81.). Uzvišeni Allah osuđuje licemjere koji su zaostali iza drugova Allahova Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, u pohodu na Tebuk, koji su se veselili što su ostali nakon njegova izlaska. Taj izlazak u pohod na Tebuk bio je po velikoj vrućini kada je godila dobra hladovina i plodovi.
Munafika je bilo i prije pohoda na Tebuk jer ih izučavajući životopis Allahova Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, srećemo u Medinskoj zajednici, u periodu poslije hidžre, tokom mnoštva pokušaja opstrukcije Poslanikovih, sallallahu alejhi ve sellem, aktivnosti. Ono po čemu je njihovo djelovanje tokom pohoda na Tebuk karakteristično jeste zbog toga što su uspijeli uticati na neke vjernike da odustanu od borbe, tako da je Uzvišeni ukorio vjernike rekavši: „O vjernici, zašto ste neki oklijevali kad vam je bilo rečeno: ‘Krenite u borbu na Allahovu putu!’ kao da ste za zemlju prikovani?“ (Et-Tevbe, 38.)
Stanje slično tom je danas kod muslimana Balkana. Međutim za razliku od tog perioda kada je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, posredstvom Objave bio upoznat sa imenima svih munafika. Današnje munafike, i pored toga što su njihove osobine prepoznatljive i uočljive, teško je pobrojati i imenovati. To je teško sve do onog trenutka kada sami sebe prozovu i to na način da javno stanu na stranu onih koji ugrožavaju prava muslimana. Ali ovdje nam nisu zanimljivi oni koji su se stavli u tu službu, već oni koji se povedu za njima u njihovim destruktivnim idejama i nečasnim radnjama i to je ta sličnost sa ukorenim vjernicima iz perioda pohoda na Tebuk.
Musliman mora biti budan i svjestan. Ta budnost se ogleda u posmatranju stvari i inicijativa oko sebe i svog odnosa prema tim radnjama. Nekada određeno djelo moraš ukoriti srcem, nekada riječju, a nekada djelom. Isto tako nekada dobro moraš podržati srcem, nekada riječju, nekada djelom, a to djelo nekada zna biti veoma malehno i lahko izvodljivo, kao što je davanje glasa onome koji se dokazao kao iskreni radnik u ostarivanju svega onoga što koristi meni danas, ali i što će koristiti mom djetetu sutra, ako Bog da.
Piše: Mithad R. Ćeman
