Čučnuh pored nje i rukom joj takoh rame, drhtala je od zime.
Otvorila je oči, kapci su joj podrhtavali, a smežurano lice prepuno bora bilo je mršavo, ispijeno i blijedo. Na glavi je imala šal koji je većim dijelom bio poderan, vjerovatno je to dobila u Crvenom krstu. Na sebi je imala pleteni tirkizni džemper, ispod toga je virila plava rolka, a hlače su bile sive sa tankim prugicama tamno plave boje, pogužvane i prilično iznošene. Pružila je ruku i pomilovala mi lice. Njen pogled je na tren bio mutan da bi se kroz dvije tri sekunde razbistrio, zjenice su se raširile i zasijale. Smiješila se poput djeteta, dok mi je rukom milovala obraz.
”Dijete sa očima boje žada”, prošaputala je, ”napokon si došla.”
Nisam obratila pažnju na njene riječi misleći da bunca zbog temeprature, ali kad sam joj taknula čelo nije bilo vruće.
”Hoćete li da nekog nazovem, da vas odvezem kući, imate li ikog tko se brine o vama?”
Bože, zar se nitko ne brine o ljudima koji su bolesni i koji trebaju krov nad glavom. Da li ima porodicu, bilo koga? Suze mi orosiše oči dok sam je gledala kako mi svojim drhtavim rukama ispravlja porube na košulji.
Zagledala se u moje oči- ponovo.
”Dijete sa očima boje žada, napokon, dugo sam te čekala,” ponovila je?!
Iz džepa je izvadila mali plavozeleni kamen koji je visio na crnoj kožnoj vrpci omotan srebrnom žicom.
Otvorila je moj dlan, spustila ga i zatvorila ga ponovo. Gledala sam je ne znajući da li da pozovem hitnu ili socijalnu službu. Ali neki unutarnji glas mi je govorio da ćutim i slušam.
”Čuvaj ga dobro, uvijek neka je uz tebe, vrijeme koje dolazi bit će teško, otvori srce, slušaj, gledaj i uči. Oduvijek si to znala, Azra. I ne plaši se”.
Ukočih se od njenih riječi, Bože, kako je znala moje ime. Osjetila je to i nježno mi pomilovala kosu. Gledala me je pravo u oči tražeći nešto u njima. Tek tada primijetih da je imala istu boju očiju kao i ja. Plavo zelene. Baš kao i žad.
”Idi sad.”
Izustih da nešto kažem ali me njena ruka, s nekom blagošću, odgurnu prema bolnici. Koračala sam u transu, olovni koraci su odjekivali na mokrom asfaltu. Mislila sam pašću od nemoći. Nisam se okretala. Sestra na medicinskom odjelu me je već čekala. Uvela me u sobu u kojoj su bili: Dr. Župančič i Dr. Vojak, gledali su snimke i prevrtali po gomili papira. Uljudno se pozdravismo, ali njihovi pogledi nisu obećavali ništa dobro.
Nakon pola sata izašla sam iz ordinacije klecajući koljenima. Hitno! Moraju da me operišu i to hitno. Moje srce nije htjelo da čeka.
Sa suzama u očima izađoh van, osjećajući težak i glasan protok života na ulicama, života koji za mene možda uskoro prestaje. Prolezeći pored parka pogledom potražih klupu, bila je napuštena.
Kuća je bila tiha, sumorna i siva. Sjedoh, bacih torbu na pod iz koje se rasuše stvari. Na podu između maramica i ženskih potrepština sijao se kamen. Prelijevao se u nijansama plave i zelene boje. Uzeh ga u ruku. Bio je topao. Čudno? Kamenje nije toplo. Ovaj dan je čudan i previše. Ili nije. Ne znam. Ali sam bila umorna da bih razmišljala. Neka neobjašnjiva toplina mi se penjala kroz mišice do ramena, od ramena u pluća. Moje disanje je postalo smirenije a aritmija srca se gubila. Stavih ga oko vrata. Iako su dani koji su došli bili puni teškoća i brige uspijevalo mi je da zadržim unutrašnji mir. Gledali su me zabrinutim pogledima dok sam ja razgovarala sa svima mirno i staloženo kao da me čeka operacija krajnika.
Nakon par dana, koji su protekli u pretragama i pripremama, legla sam na operacijski stol, svjesna da je velika šansa da se nikad ne probudim. Jedino čega se zadnjeg sjećam je sestra koja je kradom stavila kamen u moju ruku. Bilo mi je tako lagano i toplo na početku, nešto me njihalo kao granu na vjetru, noseći me iznad glava doktora koji su zveckali sa skalpelima. Osjetila sam kao da mi oblaci dotiču nožne prste. A poslije…
Nosilo me i bacalo kroz pustinje, preko kanjona, sa Himalaja do Mont Everesta. Baltičko more me je zagrlilo valovima, Kanadske borove šume su me pozdravljale, udahnula sam vazduh Arktika, nosila me je svjetlost, urlik vukova i krik orlova, tundre Tibetanske visoravni su mi oduzimale dah, samo beskrajni zvuk svemira. Zvuk harmonije. Snaga Univerzuma. Pustila sam da me nose ti valovi i nijanse prepuštena trenutku u vječnosti ili vječnosti u trenu.
Iz toga me, kroz magličaste oblake, trže glas i njeno nasmiješeno lice. Pružila je ruku i gurnula me blago.
”Otvori srce Azra, diši, vjeruj i koračaj…”
Protiveći se što me čupa iz najljepšeg sna vrisnula sam koliko me grlo nosi.
Osjetih hladan metal ispod sebe, doslovce sam se smrzavala, osim ruke koja me je neopisivo pekla. Čula sam ubrzane korake oko sebe, trčanje i galamu.
U trenu se oko mene okupilo bezbroj glava, dok su u pozadini pištali medicinski aparati.
Bila sam enigma za UKC Maribor. Ležala sam u mrtvačnici čitavih četrdeset minuta, nakon proglašavanja moje smrti, koja je nastupila u sobi za buđenje iz narkoze. Nitko nije znao uzrok niti objašnjenje. Jedini znak koji su pronašli bio je kamen koji je čudno svijetlio u mojoj stisnutoj ruci i opeklina od njega, koja me je očito probudila. I dan danas nakon deset godina nosim tu amajliju oko vrata. Ne(!) ne bojim se više za svoje srce, ono je našlo svoj ritam, kao što sam i ja svoje mjesto u ovom svijetu. Kad god osjetim toplinu kamena udaljim se u svoju tišinu i posmatram, u sebi, jedan novi svijet.
Svijet koji postoji poslije ničega.
A starica? O njoj ću vam pričati sledeći put.
