Lepa Lukić decenijima ima rezervirano mjesto u vrhu estradne scene bivše Jugoslavije. Osim glasom, Lepa je naklonost publike osvajala i osvaja pozitivnom energijom kojom zrači.
Iako je početkom godine proslavila 78. rođendan, Lepa ne miruje. Naprotiv, ima mnoge ugovorene nastupe i vrijedno radi.
Sve ispočetka
Prisjetila se Lepa za „Dnevni avaz“ svojih početaka, govorila nam je o karijeri koja traje više od 56 godina, kolegama, uspjesima… A, ko još danas ne zna njene pjesme kao što su „ Od izvora dva putića“ „Srce je moje violina“, „Naslednica“…
Kaže da je kao djevojčica maštala da bude pjevačica i glumica, ali da je prevladala pjesma. Sa 12 godina shvatila je da zna pjevati.
– Tada se još nisu ni ploče snimale, nego su svi bili radiopjevači. Uveliko sam slušala Safeta Isovića, Bebu Selimović… Išla sam po audicijama. Niko me nije progurao niti se u to vrijeme imao menadžer, nego sam sve sama uradila – kaže Lukić.
Koliko se razlikuje muzička scena danas u odnosu na to vrijeme?
– Tada je bilo mnogo bolje. Znalo se ko pjeva. A ovo sada, ništa se ne zna. Plati i pjeva, a kako to radi, nema veze. U moje vrijeme tehnika nije napredovala kao danas kada pjevač otpjeva jedan red pa promukne i dođe sutra, pa opet tako… A kad dođe pjevati uživo, kmeči, nema pojma o tome. Ili dođu i pjevaju na plejbek. Toga nije bilo ranije, nego je pjevač pjevao s muzikom. A ako neko pogriješi makar i notu, sve ide ispočetka. Kad bi to opet uveli… Nemam ništa protiv mladih, naprotiv, bodrim ih. Ali je danas lako pjevati bez da te neko vraća nazad. U ono vrijeme bi 90 posto pjevača otpalo. Sada se pjeva s matricom i naslijepo. Dosnimavaju se muzičari, i tek kad se završi, pjevač vidi kako je ispala pjesma, a nije ni bio tu dok se radila.
Mislite da je danas pjevačima lakše uspjeti?
– Da, sada je mnogo lakše. U ono vrijeme se nije gledala golotinja, vizuelna ljepota… Pjevač je bio pjevač, makar imao nos do Čačka. Velika je razlika. Pjevalo se, išlo na turneje. Ja sam na turneje išla po tri mjeseca. Putovala sam najviše sa Safetom i Bebom. Kući se odmorimo mjesec pa opet put pod noge. Bilo je lijepo druženje, nije bilo svađa i skakanja. Ovo danas, malo napući usne i snimi ploču. Smeta mi baš ta hiperprodukcija i više se ne zna ko pije, a ko vodu nosi. Ima mladih koji mnogo lijepo pjevaju, ali malo ih je, i treba odabrati.
Rekli ste da ste sa 12 godina shvatili da znate pjevati. Jeste li ikada pomislili da će Vas godinama poslije zvati kraljicom narodne pjesme?
– Ne, nisam to ni u snu zamišljala. Nisam znala da ću postati ovo što jesam niti da ću napraviti karijeru. I danas sam aktivna i radim. Nisam onaj tip žene koja se zabije u kuću. Ja sve dajem na garderobu, na svoju njegu … Ništa nisam radila na sebi što se tiče hirurgije, niti bih. Svi znaju da dugo pjevam i znaju moje godine, ali one meni ništa ne mogu. Mladolika sam i genetika mi je dobra. Eto, 27. jula idem u Kanadu na mjesec. Pa me pitaju kako mogu. Ne osjećam da trebam stati. Mislim da, kada bih prestala pjevati, za mjesec bih ostarila. Samo se brinem kako ću prestati.
Usisavam i perem
Dakle, nije bilo momenata kada Vam sve dosadi?
– Ne, kako da dosadi. Više mi dosadi kada mi neko kaže da ne idem na putovanja. Dovoljna mi je jedna noć da odspavam i već sam idući dan spremna da idem negdje. Nema to: „Joj, što mi je došlo do guše, moram stati.“ A sve radim po kući, obična sam žena. I usisavam i perem sudove, kao i sve žene. Ali, i uređujem se. Nokti moraju biti uredni, moram biti ofarbana, dotjerana, bilo dan ili noć, moram se sređivati.
Da, važite za osobu koja izrazito drži do sebe i svog izgleda.
– Takva sam jednostavno. Uvijek sam bila željna toga. Bila sam iz sirotinjske porodice. Željna sam bila da imam garderobu, da kupim sebi šta god hoću. Priuštila sam to sebi i najviše sam na to i trošila novac. Sama sam se oblačila, nisam imala nekog da mi određuje, neke kostimografe, nikad to nisam prihvatala. Znam spojiti boje, šta će mi ko.
Na muzičkoj sceni ste više od 56 godina. Je li bilo „podmetanja nogu“?
– Ne. To sad „podmeću noge“, toga nije bilo onda. Na koncertu 2016., povodom 55 godina karijere, imala sam mnogo gostiju. I svi su došli, jer me vole. Zovu me kraljicom, kao i narod što me zove. Nisam se ja prozvala tako. Prija to, naravno, ali nikad nisam tražila da me najavljuju kao kraljicu.
U Sarajevu ste drag gost. Ima li nešto posebno što Vas veže za ovaj grad?
– Ima. Najviše me vezala Ilidža i Ilidžanski festival. Često sam dolazila, pjevala. Gostovala sam na raznim mjestima. Veže me za Sarajevo dosta toga. Narod mi se dopada, narod nema veze s politikom. Ja znam da sam dobrodošla u Sarajevu i da me ljudi vole. Sve to prija, bez obzira na sve što se izdešavalo u prošlosti.
Umor i druženje
Ima li neko od kolega s kim se družite privatno?
– Ne provodim vrijeme ni sa kim. Ne mogu ni oni, ni ja. Ja sad idem na put u Kanadu i Ameriku, a oni ko zna gdje su tada. Vratim se, neko otišao u Australiju, Njemačku, Švicarsku… Nemamo vremena. I kad dođemo, gledamo da se malo odmorimo, a ne sad druženja s pjevačima. I oni se umore kao i ja. I kad dođem kući, samo mi još fali da zovem nekog da sjedimo. Čujemo se telefonom. Obavezno se čujem s Anom Bekutom, Zoricom Brunclik, Cakanom… I kad se sretnemo na snimanjima, izljubimo se, ismijemo, šalimo se na svoj račun.
Kako Vas služi zdravlje?
– Odlično, kako bih inače putovala ovoliko.
Rekla je…
– Suprug se ne voli fotografirati. On živi u Kanadi. Ne boluje od toga da ide sa mnom na gradska dešavanja. Uostalom, šta će mi, da imam prikolicu da vučem
– Novac se troši i kada želite da pomognete nekome. Ja pomažem moju četveročlanu familiju
– Ja sam vrećama kući donosila novac. Mada, od toga danas ništa nemam, jer sam voljela boemski živjeti. Pare su da se troše, a ne da se čuvaju
– Silvana Armenulić je uvijek govorila da se ne trebam sekirati šta novine pišu o nama dvjema. Silvana mi je rekla, hajde da se javno pojavimo u javnosti, da napravimo zajednički koncert i da svima zatvorimo usta, da uzmemo „debele“ pare, a onda je uslijedila njena smrt
– Oduvijek sam voljela mačke, a Maza je zaista posebna, ponekad mislim da razumije sve što joj kažem. Plašim se da ne odem na onaj svijet prije nje, pa da ostane bez pažnje na koju je navikla. Iz tog razloga sam u testamentu, u kome svom bratancu ostavljam svoju imovinu, napisala i to da se on treba nastaviti brinuti o Mazi ukoliko me ona nadživi.
Šiške i čvoruga
– Pjevala sam u Vrnjačkoj Banji u jednoj prelijepoj bašti. Tada ni sanjala nisam šta ću postati. Na radiju su puštali moju pjesmu. A pošto sam se u tom trenutku spremala za nastup, onako s viklerima na glavi, požurila sam da je čujem i udarim čelom u drvo. Koliko sam bila uzbuđena, nisam ni vidjela. Čvoruga na čelu odmah je bila, a za 15 minuta trebam izaći da pjevam. Nikad šiške nisam nosila, ali tada sam morala da bih prekrila čvorugu. Smijali smo se kad sam rekla orkestru šta mi se desilo – prisjetila se Lepa.
Žene i estrada
Neki kažu da ženama nije mjesto na estradi.
– Pa gdje im je mjesto?! Pa šta, znači ako je žena, onda ne može pjevati? Jel’ iko zna onda odgovor na to?! Ne mogu se pjevači samo svesti na muškarce, a ne valja ni samo na žene. Kakve su to razlike.
