Legendarna pjevačica otkriva zašto nikad neće otići u penziju, priča o ucjeni kojoj nije podlegla i plaćenicima koji joj narušavaju kredibilitet
Poslije skoro četiri decenije trajanja u šou-biznisu, muzička zvijezda Lepa Brena osvrće se na sve što ispunjava njen život. Bez zadrške govori o svojim najvećim strastima, ali i klevetama, kojima nikad nije dozvolila da nadmaše ono što je njena suština. Ovog ljeta povod za priču je i turneja kao nastavak promocije albuma „Zar je važno da l‘ se peva ili pjeva“.
Godina vam je počela još jednim zdravstvenim problemom?
– Zbog trombofilije odlučila sam da provjerim zdravlje, a kad čačkate, uvijek nađete nešto. Još 1992. godine operisala sam lijevo koljeno nakon što sam polomila tibiju i od tada sam morala mnogo više da vježbam, sve dok mi se skroz nije uništila hrskavica. U februaru sam se suočila s bolom koji je uspio da riješi naš poznati reumatolog Nemanja Damnjanov. Hrskavicu mi je oporavio ubrizgavajući u nju plazmu iz krvi, na čemu sam mu veoma zahvalna.
Ipak niste odustali od turneje?
– Čim mi je bilo bolje, dogovorila sam se s bendom da nadoknadimo moje izostajanje. Koncerti jesu naporni, ali što više radim, bolje se osjećam. Publika mi budi uspomene na velike koncerte, pa se radujem i susretu sa zagrebačkom publikom 14. decembra.
Malo je poznato da sami pišete scenarija za koncerte.
– Najteže je napraviti raspored pjesama od 1982. do danas. Sve te decenije želim da odvojim i prezentujem u pravom koloritu, sa svjetlosnim efektima, vi-džejem. Ponekad između pjesama imam samo 40 ili 50 sekundi da se presvučem, ali uspijevam uz ekipu. Jedina improvizacija na sceni smije da bude komunikacija s publikom.
Na početku karijere mjesec dana ste svake večeri pjevali u Domu sindikata, sve dok pred posljednji nastup niste kolabirali. To djeluje nerealno?
– Tada su u čuvenoj pariskoj Olimpiji Iv Montan i Silvi Vartan odlučili da pjevaju sve dok publika traži. Naš menadžer Raka Ðokić predložio je da i mi to probamo. Nisam se nadala da možemo izdržimo 31 dan, jer kada je došlo do dvadesetog, postalo je i mentalno i fizički naporno, ali nismo odustajali. Iv i Silvi održali su 30, a mi koncert više. Odmah potom pao mi je imunitet pa sam se razboljela. Otkazali smo sve u narednih 15 dana.
Kako ste prevazišli skandal kad je na jednoj naslovnoj strani osvanula vaša slika na kojoj vam se naziru grudi?
– Tada mi je to teško palo, pogotovo što sam bila ucjenjena da će ona biti objavljena ukoliko ne poklonimo nekoliko koncerata. Raka nije pristao na ucjenu, baš kao ni bilo koji drugi čovjek koji ima dostojanstva.
Smatrate li da je danas golotinja neophodna?
– Nema potrebe da se prikazuje golo telo, osim ako to nisu specijalni sajtovi za odrasle ili za odrastanje. To je rasprodaja intime, kad svega ima u ponudi, nije ni zanimljivo. Možda sam ja u zrelijim godinama.
Ali ne razmišljate o penziji?
– Dokle god budem bila fizički, pa i mentalno aktivna, radiću. Kad jednom naučite da radite, postajete borac. Nije mi jasno šta je poenta života ljudi koji ne rade.
Prošle godine ste uoči koncerta u Beogradu rekli da je možda posljednji tako veliki?
– Ti trenuci u kojima sam željela da najavim nešto kao posljednje eksplicitni su od moje 27. godine. Mnogo sam radila, a muzika je težak posao, pa otuda moja želja da se bavim i drugim stvarima. Najgore je kad radite samo jedan posao, onda zavisite od njega, pa treba uvijek imati dva ili po mogućstvu više njih.
Da nemate smisao za biznis, da li biste danas bili tu gdje jeste samo uz dar za muziku?
– Znala sam da se neću baviti samo pjevanjem jer je to nesiguran posao jednako kao što je i slava imaginarna. Zahvaljujući mom Bobi, koji ima njuh za biznis, imam na koga da se oslonim u životu.
Ali i da pomognete, kao Saši Popoviću kad je zbog Dafiment banke ostao bez ičega. Jeste li imali potrebu da se revanširate što vas je pozvao u Slatki greh?
– Pružio mi je ruku kad mi je bilo najpotrebnije, a ja to ne zaboravljam, kao ni moj suprug. Saša je bio i ostao veoma vrijedan i čovjek od povjerenja, jer sve što je radio, radio je iskreno i pošteno, kao i dan-danas. Osnovni preduslov za saradnju jesu iskrenost, povjerenje i prijateljstvo. I Boba i ja željeli smo da mu pomognemo. Za Sašu smo tu za bilo šta da mu treba u životu!
Takođe, Popović je naveo da ste ga upozoravali da ne ulaže novac.
– Intuicija je veoma važna, a ja još pri prvom susretu s nekom osobom znam mogu li da joj vjerujem. Prije nego što uđem u neki posao konsultujem se sa onima koji imaju smisla za biznis, jer ne radim ništa što ne može da uspije. A pošto danas, zbog političkih i ekonomskih turbulencija, nikad niste sigurni, ponavljam da je najbolje da radite pet poslova u isto vreme.
Niste samo Saši pomogli?
– Svima oko nas kojima je trebalo dati šansu i pomoći da stanu na noge, ali o tome ne pričam. Osjećam se loše kad me neko drugi hvali, pa to ne radim ni sama.
Ovih dana se spekuliše da vas je Srđan Ðoković prije 17 godina pitao da investirate u Novaka, i da ste mogli da imate 18 miliona dolara više da ste pristali.
– Nisam teniski stručnjak i ne znam za takvu vrstu ponude, ali znam da morate da budete prijatelj i imate povjerenje u onog s kim počinjete biznis, čega u navedenom slučaju nije bilo. Novaka volimo, cijenimo i poštujemo, kao i njegovu porodicu. On je najsvjetliji primjer divnog i uspješnog momka. Želimo mu da svi njegovi snovi postanu java jer je to zaslužio.
Nije to jedino nagađanje o vama. Bilo je onih koji su govorili da kradete struju…
– Zahvaljujući politici koja je, umjesto ekonomije, dominantna na Balkanu, pojavile su se nove profesije, takozvani botovi, ljudi koji su plaćeni da nekog kuju u zvijezde, a drugome ruše kredibilitet. Nas je snašlo da se priča kako krademo struju. Smijali smo se toj priči jer ne znam kako se to uopšte radi. Te bljuvotine pakovali su nam kao posljedicu raskida ugovora „Grand produkcije“ sa jednom firmom. Bila sam kolateralna šteta. Na kraju je odgovorna žena poslala pismo u skupštinu i objasnila da joj je bio zadatak da to piše o nama.
Da li se nekad umorite od svega?
– Istina najmanje vrijedi. A kada bi postojale velike novčane kazne za laži, bilo bi drugačije. Svašta čujem o sebi, da ne mogu da vjerujem dokle može da ide ljudska glupost. Ponekad poželim da odletim na kraj svijeta na pet dana i odmorim se, ali selektujem stvari. Boba mi najbolje pomogne da se dobro resetujem.
I vas dvoje ste često na meti ogovaranja, pa se s vremena na vrijeme pojavi priča da vas Boba fizički maltretira. Otkud to?
– Ljudima je dosadno kad čitaju o bračnim parovima koji žive normalno. Ali ja živim svoju suštinu, jer psi laju, a karavani prolaze.
Zašto ste imali potrebu da Bobi nedavno, poslije skoro 27 godina braka, javno čestitate rođendan?
– Zato što on nije samo moj suprug već i šampion života i tenisa. Bio je prvi na svijetu u dublu i 16. teniser na planeti. Sa njim živim i dijelim sve. Bio je uz mene i kada mi je bilo najteže, sve moje snove pretvorio je u javu. Inače je skroman i ne voli da se hvali. Zaslužio je da mu javno pokažem koliko ga volim i poštujem.
Da li je mlađi muškarac garancija za uspješan brak?
– Ništa nije garancija ako nema ljubavi, tolerancije i dogovora da jednog dana postanete prijatelji.
Imate li vi neprijatelje?
– Nemam.
Ali duha imate napretek. Rekli ste da sin vašeg pastorka, mali Aleksandar, liči na vas.
– Svi samo pitaju na koga liči. Volim da se našalim, ali sad iskreno kažem – ima nos kao moj! (smijeh).
Koliko često idete u Brčko?
– Samo kada idem na groblje kod roditelja.
Gledate li TV sapunice?
– Ništa što je falš i u pokušaju. Gledam samo filmove nominovane za Oskara. Valjda to ima veze s mojim stilom i načinom života: najbolje ili nikako! Jedini film van te kategorije koji sam pogledala jeste italijansko ostvarenje „Savršeni stranci“, u kojem nekoliko bračnih parova jedne večeri stavi telefone na sto, sa uslovom da razgovore obave preko spikerfona, a svako ima neku mračnu tajnu.
Čuvate li vi neku?
– Nemam nikakav crni ugarak u dubini duše i to je prelijepa rasterećenost.
