– Ovoga puta je odmor bio drugačiji, jer sam se oporavljala od loma ruke, pa mi je prijao morski vazduh i boravak u vodi. Neposredno pred put skinula sam gips i na Tajlandu sam našla toliko potreban mir – govori Brena za magazin “Azra“.
Vodopadi, hoteli, izleti su, pretpostavljam, bili čarobni, no, šta ste najdragocjenijeg od životne filozofije naučili od Tajlanđana? U čemu im Evropljani, i uopće zapadnjaci, trebaju zavidjeti?
– Upravo u toj lakoći življenja. Primijetila sam da u toplijim krajevima ljudi žive mnogo spokojnije i rasterećenije. U pitanju je filozofija života, koja se razlikuje od naše. Tamo je imperativ biti srećan, a ovdje biti ostvaren. S tim što svako ima svoj način da do svog cilja dođe.
Čitamo da Tajlanđani imaju savršen program detoksikacije. Kako ste ga Vi proveli?
– Imaju. I svaki put ga s radošću provodimo. Jede se prijesno ili bareno povrće, malo ili nimalo mesa, uglavnom morskih plodova i nakon pet dana se osjetite kao da možete da poletite, jer vam se vrati životna energija. Manje spavate, a odmorniji ste, manje jedete, a sitiji ste. Pritom, kada je riječ o njihovim relaks programima, zaista su bez premca, bilo da se radi o masažama ili o specijalitetima tajlandske kuhinje.
S kim ste putovali ove godine?
– Ove godine se Bobi i meni pridružio Viktor (sin,op.a), a s nama je na put pošao i Aca Lukas s porodicom. Bilo nas je baš mnogo i zaista smo se vrlo lijepo zabavili.
U najavi je Vaš novi album. Šta publika može očekivati od Brene, u koje saradnike ovoga puta imate najviše povjerenja?
– U najavi da, ali još nisam krenula u realizaciju. U ovom trenutku sam više orijentisana na Grand narodnu televiziju i na formate koji se emituju na našem kanalu. To je ono što me trenutno veoma okupira.
Zdravko Čolić je izrazio želju da Vam napiše pjesmu za neki od vaših novih albuma. Bi li se ta saradnja mogla uskoro realizirati, ili ćete nastaviti biti samo dobri prijatelji i kolege koje međusobno poštuju rad jedno drugog?
– Sve dobre pjesme su dobrodošle. Vidjet ćemo ako bude imao pjesmu koja odgovara mom sadašnjem muzičkom ukusu. Zašto da ne! Čola i ja imamo taj bosanski sentiment i uvijek se divno provedemo kada se nađemo u istom društvu.
Prije nekoliko dana nas je napustila jedna od najvećih zvijezda ovih prostora Kemal Monteno. Samo se najiskreniji prijatelji puštaju u svoju kuću, a Kemal je bio drag gost u Vašem beogradskom domu, što govori koliko ste bili bliski. Pamtimo dobro i zajednički nastup u Sava Centru 2004. godine. Bili ste jedan od njegovih gostiju. Biste li u znak sjećanja prisjetili neke crtice iz vašeg druženja?
– Vijest o Kemalovom odlasku dočekala me na Tajlandu i bila sam zaista jako tužna. On nije bio samo drag gost moje porodice, on je, prije svega, bio prijatelj i draga duša. Njegov gubitak je najveći za njegove najbliže, potom za nas koji smo ga poznavali, a iznad svega gubitak za muziku s ovih prostora, koju je svojim djelom zadužio.
Prošla godina, ali i početak 2015. godine donio Vam je mnogo suza. I sami ste u jednom intervjuu rekli da ste se isplakali za čitav život. Bilo je padova, lomova, izgubili ste majku… Jeste li tip žene koja propitujete zašto se nešto dešava?
– Uprkos tome što sam jako stabilna, prethodna godina je pokazala da bol ne bira. Ali, i da tuga mora da ima svoje vrijeme. Da budete tužni koliko treba, da plačete ako boli. Ne tražim skrivene poruke, zaista, niti se bavim time zašto mi se desilo ovo ili ono. Dešavaju se i gore stvari ljudima od gipsa, pa nastave da žive. Gubitak roditelja je nešto drugo… To kada god da vas snađe, uvijek je prerano.
Kako protiče Vaš oporavak?
– Oporavila sam se potpuno i vrlo sam srećna zbog činjenice da uskoro ponovo nastupam u Bosni. Počev od Živinica, koje sam morala da pomjerim, zbog ruke u gipsu. Družit ćemo se vrlo brzo, moja publika i ja, a to me neizmjerno raduje i daje mi ogromnu satisfakciju!
Mijenjate li neke navike u posljednje vrijeme?
– Nigde ne žurim, i ništa se ne mora. Počela sam da živim s tim načelima, jer koliko god da žuriš, hitaš i želiš brzinu u svemu, sve ima svoje vrijeme i mjesto. Ne može brže nego što će biti.
Koliko Vas je gubitak roditelja dodatno zbližio s bratom i sestrom? Da li danas češće dijelite svoje probleme, razgovarate, povjeravate se jedno drugom…?
– Oduvijek sam bila bliska sa svojima, s tim što smo jedno vrijeme bili k’o biseri rasuti. Sestra u Kanadi, brat u Novom Sadu… Vaspitani smo da budemo tu jedni za druge, a smrt roditelja nas je još više učvrstila u činjenici da smo uvijek tu jedni za druge.
