Biznis ‘potrage za duhovima’, bez obzira što ga nauka i skeptici bez prestanka ismijavaju, postao je jako unosan, a emisije o lovcima na paranormalno među najgledanijim su. Ed i Lorraine Waren bili su najpoznatiji lovci na paranormalno, sve do Edove smrti, a njihove ‘istrage’ o Amityvilleu, lutki Annabelle, te Connecticutu – priče su koje i danas straše mnoge.
Trenutno, najpoznatiji ‘lovci’ su Zack Bagans, Aaron Goodwin i Nick Groff koji imaju i emisiju Ghost Adventures (bez Groffa od 2015.), koja se emituje već 12 sezona.
Ni BiH nije imuna na ovakve priče, štaviše. Priče o vilama, prikazama, duhovima, drekavcima…sastavni su dio ovdašnjih legendi. Svako naseljeno mjesto ima svoje priče o jezivim kućama, ukletim haustorima (ul. Envera Šehovića u Sarajevu), kezivim tvornicama (Tuzla) i sl.
Mi vam donosimo najpoznatije priče o ukletim mjestima u Bosni i Hercegovini…
Vijećnica
Najpoznatije ukleto mjesto u BiH je – sarajevska Vijećnica. Priču prate ubistva i samoubistva, bizarne nesreće, koje datiraju još od 1895, kada je konopac kojim se dizala kanta s malterom pukao, i kanta je u padu ubila jednog radnika. Sljedeće žrtve su bile austrougarski prijestolonasljednik Franc Ferdinand i njegova žena Sofija. U njoj se objesio direktor Narodne biblioteke BiH Vojo Kreco objesio se 1964, nedugo zatim i Ksenija Karić. Polovicom sedamdesetih, službenik Branko Čulić je krenuo kući, ali je nezgodno stao na stepenicu, okliznuo se i udario potiljkom od stepenište Vijećnice. Kasnije se pričalo da je umro od srčanog udara.
Direktor Luka Đaković je umro prvog dana nakon što je prestao raditi u Vijećnici, dok je direktor Dževad Dautović poginuo u saobraćajnoj nesreći na putu od posla do kuće. Portir Ilijaz P. je 1983, za vrijeme noćne smjene, ispucao devet metaka u svog najboljeg prijatelja Fatmira. Motive ubistva policija nikada nije rasvijetlila. Arhitekta Taib Hadžović poginuo je 2000. prilikom renoviranja unutrašnjeg dijela Vijećnice, kada se na njega obrušilo pet tona teško stepenište.
Svjedoci tvrde kako se navečer u Vijećnici čuju jauci, galama i krikovi. Iznad postavljenih eksponata pojavljuju se sjene, brzo se pojavljujući i nestajući u mraku iza stubova u središnjoj auli.
Todorovo
Stari grad Todorovo, na sjeverozapadu Bosne i Hercegovine, moglo bi da postane inspiracija za film, zbog “kuće zlih duhova”, pored koje mještani ne žele ni proći. Todorovčani vjeruju da je kuća ukleta zbog mračne prošlosti…
Mještani Todorova, kraj Velike Kladuše, tvrde da se noću iz “uklete kuće” čuju zastrašujući krici i stravični jauci. U njenoj blizini, navodno, kvare se tehnički uređaji, telefoni i slično. Sva vrata i prozori kuće su zatvoreni daskama. Legenda kaže da je na tom mjestu bilo groblje. Krajem 19. vijeka muslimanski imami planirali su da sagrade školu. Hodže su raširili šatore, proveli na tom mjestu nekoliko noći, a onda su iznenada u tišini i vidno uznemireni zauvijek otišli iz Todorova.
Prva kuća na “ukletim temeljima” sagrađena je početkom prošlog vijeka, govorio je najstariji meštanin, 81-godišnji Kadir Ibričić. Srušena je u Prvom svetskom ratu, da bi krajem Drugog svjetskog rata gorila do temelja. “Tokom Drugog svjetskog rata imanje je kupio Husein Bašić i na istom mjestu podigao novu kuću. Ni ona nije bila dugog vijeka i do temelja je izgorila”, govori Kadir Ibričić.
Nakon što je opet sagrađena i namještena, tokom rata u BiH vojnici su zauzeli to područje i iz kuće odneli nameštaj i porazbijali stakla. Dugo se niko tu nije uselio, niti je tu prenoćio zbog priča o prokletstvu tog mjesta.
Livno
Na petnaestom kilometru od Livna prema Bihaću, sa desne strane magistralnog puta na lokalitetu sela Prisap, nalazi se kuća na osami koju je narod nazvao kućom strave i užasa. Zbog priče kako se iz ovog napuštenog objekta čuju jezivi krici, lupnjava i dječiji plač, livanjsko selo Prisap je godinama na meti medija i znatiželjnika. Dok “nevjerne tome” smatraju kako je ljudska mašta isprela cijelu priču oko “prnjavorke”, kako još nazivaju ovu kuću, svedoci lakonski uzvraćaju: “Neka zanoće jednu noć i sve će se samo kazati!”
Među prvima koji su uvjerili u sablasne pojave bile su izbjeglice koje su u minulom ratu našle u kući privremeno utočište, a kasnije i njeni privremeni (pod)stanari, koji nisu vjerovali“došljacima”. Prema kazivanju “osvjedočenih” u gluho doba noći s tavana su dopirali jezivi krici, a iz zidova je ozvanjao dječiji plač. Do jutra, nije prestajalo lupanje na vratima i prozorima. Lupkanje se čulo i ispod poda i sa plafona. Strah je brzo iseljavao i slučajne prolaznike i lutalice koji bi potražili konak. Mještani sela Prisap vele kako se u kući niko nije dugo zadržavao, “bižalo se od nje ko đavo od križa, a ko će mu ga znati zašto”. Pod krovom ove misteriozne kuće nije se dugo zadržao ni njen vlasnik Marko Marčenko iz Prnjavora, koji danas živi u Njemačkoj. Znano je da je kući prodavao, ali čim bi kupci doznali za priču, odustajali su.
Dok priče o “ukletoj kući” iz Prisapa kolaju “svitom”, poprimajući neke dodatne motive, mještani ovog malog livanjskog sela ukazuju na narodnu predaju koja kazuje kako je na mjestu “prnjavorske kuće” bilo staro groblje.
Bilo kako bilo, ali ovo mjesto je godinama mamac za znatiželjnike, ali i novinare, među kojima je jedan ustvrdio kako mu je “zakazao” fotoaparat. “U ispravnom fotoaparatu sam imao nove baterije, ali jednostavno nisam mogao snimiti niti jedan detalj vezan za kuću strave” – zabilježio je u svojoj reportaži. Mještani smatraju kako u “lovu” na misterije možda jedino ima štete vlasnik “kuće strave”, dok se ovakvim pričama selo zabavlja.
Iako mještani opovrgavaju istinitost priče kako je “ukleta kuća” krivac za smrt dva vojnika u minulom ratu, koje je nakon nekoliko prespavanih noći u “prnjavorskoj kući” zadesila nesreća, priča se kako je jedan vojnik izvršio samoubistvo, a drugog je ugrizla zmija, zbog čeka je preminuo.
