Među pričama kojih sam se naslušao tijekom godina nakon obiteljskih ručkova bila je i anegdota sa jedne nogometne utakmice odigrane u Osijeku. Rođaci i znanci koji su joj uživo svjedočili, uvijek bi je prepričavali jednako svježe i živo kao da se dogodila prošle, a ne neke tamo davne nedjelje u drugoj polovici sedamdesetih.
Toga dana Osijek je ugostio Partizan. Beogradski klub, koji je te sezone osvojio naslov prvaka, dominirao je većinu vremena, pa se utakmica uglavnom igrala na Osijekovoj polovici terena. Na onoj drugoj, Partizanov golman Petar Borota dosađivao se među svojim vratnicama.
U neko gluho doba utakmice, dok su crno-bijeli opsjedali gol domaćina, odnekud s tribina zaurlao je jedan domaći mangup: „Peeeeroooo!“ Borota se lijeno okrenuo prema dijelu tribine s koje je dopro glas, a onaj koji ga je iz sveg grla dozvao tada mu je jednako glasno opsovao mater. Stadionom se razvalio smijeh. I Borota se, kazivali su oni znanci i rođaci, kiselo nasmijao.
Desetak minuta kasnije, isti prizor: Partizan napada, Osijek se brani, Borota lovi zjake, a s tribina opet viče onaj isti: „Peeeeroooo!“. Kao na ponovljenoj snimci, Borota se opet okrenuo gnjavatoru, a ovaj ga je opet počastio istom psovkom. Smijeh se još jednom razmilio stadionom, a i Borota se opet nasmijao.
Oni rođaci i znanci tvrdili su da se isti prizor ponovio još nekoliko puta do kraja utakmice. I da se Borota uvijek odazvao sa smiješkom onoj budali koja bi ga iznova opsovala.
Čak i ako je spomenutoj anegdoti vremenom ponešto dodano, vjerujem da je Petar Borota, junak ove priče, doista prostodušno pristao na predstavu onog bezobraznika s tribina. Pretpostavljam da je vjerovao kako nogomet i nije drugo nego pučka predstava u kojoj zabaviti publiku vrijedi više od same igre i rezultata.
A s Borotom zabave nije nedostajalo. Bio je šoumen kakvih je malo istrčavalo na travnjake i stajalo među vratnicama.
Za golmane se zna reći da su čudaci, pomalo i luđaci, koji često bezglavo jure po loptu makar dohvatili i krampon nečije kopačke ili svojski zviznuli glavom o tuđe koljeno. Osim toga, golmanska je sudbina crno-bijela. Za njih nema sredine. Slavljeni su kada brane nemoguće, proklinjani čim prime gol, čak i kada im ne ide na dušu.
Igrajući na poziciji šoumena
Golman je sam samcat među stativama, onaj koji drži „mrtvu stražu“. On jest „broj jedan“, ali samo na dresu. Napadači pobiru slavu i kad zabijaju „otpatke“, dok je čuvari mreže uživaju tek kada čudesno interveniraju. A sve primljene pogotke statistika uredno upisuje na njihov konto. Valjda ih je zato, naspram vrsnih napadača i profinjenih razigravača, mnogo manje na listi slavnih.
Borotu, pak, prati jedna za golmana posve apsurdna stvar. Ne pamtimo ga po fantastičnim obranama (kojih nije manjkalo) nego po pacerski primljenim golovima. O njemu je ispričano toliko neobičnih priča od kojih su mnoge iz fakta prerasle u fikciju. Recimo, ona koja je odavno prerasla u mit i kaže da je u dresu londonskog Chelseaja na nekoj utakmici s lakoćom obranio penal da bi zatim, skupa s dograbljenom loptom, ušetao u gol po kačket koji mu je prilikom obrane pao s glave. Sudac je, kažu, strogo poštujući pravila igre bez krzmanja dosudio pogodak.
Oko te zgode isplela se čitava mreža kulturoloških referenci. Dospjela je i na film, kao epizoda kojom kulminira radnja čuvene srpske komedije „Kad porastem biću Kengur“. No, kao i mnoštvo drugih urbanih legendi, i ova je na klimavim nogama.
Premda izvrstan golman, atletskih predispozicija i akrobatskih sposobnosti, Borota je u nogometu najviše uživao igrajući na poziciji šoumena. Među prvima je, možda i prvi, istrčavao s loptom iz svoga šesnaesterca duboko u protivnički dio terena.
Igrao bi „trećeg beka“, upuštao se u nerazumne driblinge, bravuroznim paradama skidao „neuhvatljive“ zicere, ali i primao golove kakve bi i djeca obranila. Ponekad bi se, razljućen sudačkom odlukom, popeo na prečku gola i demonstrativno odbijao sići. Trenerima i suigračima kidao bi živce lupkajući loptom o stativu prije ispucavanja.
Igrači poput njega, kojima je užitak mangupskog nadigravanja bio ispred čelične discipline i robovanja taktičkim zamislima trenera, uvijek su se brojali na prste. Navijači su ga obožavali, naročito one tri sezone igranja za Chelsea, od 1979. do 1982. godine. Nažalost, nakon odlaska iz londonskog kluba, premda u naponu snage, nikada više nije odigrao ozbiljniju sezonu.
Do 1986. kada je okačio rukavice o klin, povlačio se po nekoliko portugalskih klubova skupivši u svima jedva dvadesetak nastupa.
Romantičari i gladijatori
A za onaj gol kojim je ostao „obilježen“ i čija snimka postoji, a koji mu je piljarski, a ne pikarski uvalio „Zvezdaš“ Miloš Šestić u „večitom derbiju“ 1978., može se reći da je razdvojio ovdašnju nogometnu povijest na vrijeme u kojem se romantičarski nadigravalo i ono u kojem je nogomet postao gladijatorskom borbom fokusiranom samo na konačni rezultat.
Za ne koji ne znaju, dobivši udarac pri jednom skoku za loptom na toj utakmici, Borota je bio uvjeren da je sudac svirao faul u njegovu korist. Dok je namještao loptu za nedosuđeni slobodni udarac, Šestić mu je, skontavši njegov previd, prefrigano pritrčao i gurnuo loptu u mrežu. Boroti se isto dogodilo i par mjeseci ranije kada je, jednako neviteški, Borotinu naivnu vjeru u pravdu (i svoje uši) naplatio igrač dresdenskog Dynama zabivši gol koji je koštao Partizana ispadanja iz Kupa UEFA.
Jedinu titulu prvaka u karijeri Borota je osvojio s Partizanom u sezoni 1977/78. primivši rekordno malo golova, tek 19, da bi potom otišao u tada drugoligaški Chelsea gdje je već iduće sezone proglašen najboljim igračem kluba koji tada nije bio ni sjena ovom današnjem.
Engleska liga tih godina nije bila izlog skupih nogu, egocentričnih trenera i ekstrabogatih vlasnika klubova. Bilo je to sivo doba društvenih krajnosti, anarhoidnog punka i konzervativnog tačerizma, usred kojeg se Borota obreo kao vanzemaljac: razbarušen, otkačen, hirovit, samouvjeren.
Njegovao je imidž kakav će golmani usvojiti tek godinama kasnije – minival, dres kratkih rukava, gaće do koljena… A s navijačima, koji su ondje bili načičkani na tribinama jedva koji metar od terena, razvio je gotovo pobratimski odnos.
Junak svojih dana
Od zanimljivih epizoda u Borotinom životu dalo bi se snimiti ne film nego čitavu seriju. U Beogradu bi, kažu, na treninge dojurio starim neregistriranim Citroenom, dok bi za njim stizala i milicija ganjajući ga zbog prebrze vožnje.
Po završetku burne igračke karijere, sustigle su ga nevolje. Sav se posvetio slikarstvu. U Beogradu je održao i nekoliko izložbi, a onda je bio uhićen pod sumnjom da je organizirao krađu nekoliko slika čuvenog srpskog slikara Paje Jovanovića.
Zbog toga je odležao nekoliko mjeseci u zatvoru, iako njegovi bližnji tvrde da je bio nedužna žrtva i da su mu ukradene slike bile donesene na procjenu. Potom je nestao iz fokusa ovdašnje javnosti.
Odselio je u Italiju živeći ondje skromno i, navodno, bez potrebnih dokumenata, baveći se jedinim što mu je preostalo – slikanjem. Živeći u međuvremenu tek u anegdotama, Borota je zapravo potonuo u zaborav oživjevši tek nakon smrti.
Onako kako to s nesretnim legendama biva.
