Koliko je lijepa ova naša Bosna i Hercegovina, može se uvjeriti svako ko sjedne u automobil, autobus ili voz, pa samo baci s vremena na vrijeme pogled na svu tu ljepotu prirode. Nekima je za to dovoljan i samo pogled kroz vlastiti prozor.
Svakoga od nas je nekada skoro bez daha ostavio pogled sa visine na neki grad, neku dolinu, neki kanjon rijeke ili samo pogled u nepregledno zelenilo šume. I često sam sebe uhvatim u razmišljanju, kako li je onim ljudima čiji pogled obuhvata samo pustinju ili sušnu i beživotnu zemlju.
Mislim da je teško na svijetu pronaći manju zemlju, a sa više prirodnih bogatstava. Prelijepe rijeke, planinski potoci i visovi planina, jezera, šume, doline, kanjoni, nacionalni pakovi, vodopadi, pećine, polja, banje, vrela i sva ta jedinstvena prirodna bogatstva čine Bosnu i Hercegovinu jednom od najljepših zemalja za život.
Pa su sve to prepoznali i neki ljudi sa sasvim drugih krajeva svijeta i odlučili ostaviti svoj prethodni život tamo negdje, i novi život započeti u Bosni i Hercegovini.
Ima dosta primjera ljudi koji su ostavili savim lagodan život negdje na zapadu i izabrali možda teži, ali ljepši put za nastavak života u Bosni i Hercegovini. I njima ova zemlja valja i za njih je ova zemlja sasvim dobra za nastavak starog ili početak novog života.
Zašto mi odlazimo? Jednostavno…
Pa je tako novinar i analitičar Christopher Bennett, autor knjiga „Krvavi raspad Jugoslavije“ i „Paralizirani mir u Bosni“, sagradio sebi kuću u Sarajevu i od 2006. godine se trajno skrasio u našem gradu.
Ili Tim Clancy koji se bavio humanitarnim i dobrovoljnim radom, a novi dom i novi posao pronašao u Sarajevu. Pa je postao i autor prvog vodiča kroz Bosnu i Hercegovinu na engleskom jeziku.
Ova zemlja je idealna i za Parižanku Floriane Valladon koja je sa svojim suprugom pokrenula uspješnu i veoma popularnu francusku pekaru “Maison Coco” u Sarajevu. Lijepa je ova zemlja i Jasminu iz Sarajeva i njegovoj supruzi Nepu iz Finske koji su se upoznali u Sloveniji, a odlučili život nastaviti u Sarajevu i uspješno voditi planinski dom i restoran na padinama Sarajeva.
Ima jako puno primjera i van Sarajeva i vjerovatno se svaki grad u BiH i veće mjesto ( pa i ono manje), može pohvaliti sa nekim strancem koji je u BiH našao svoju novu domovinu i priliku za rad pa i za pokretanje biznisa.
Šta je to onda što nama ne valja pa ostavljamo svoju BiH i idemo negdje drugo započeti svoj život i graditi budućnost na nekom drugom mjestu. Ostavljamo svoja polja, njive i oranice da budemo građevinski radnici, nadničari ili čuvari starih i nemoćnih, koji govore neki drugi jezik, imaju drugačije navike, drugačiju ishranu i drugačiji pogled na svijet. Zašto?
Vrlo jednostavno.
Christopher, Tim, Floriane, Nepu… ovdje su samo ljudi. Oni nisu ni Srbi, ni Bošnjaci ni Hrvati, a ni Ostali. Oni su samo stranci sa svojim porijeklom i željom da svoj život nastave u BiH.
Ne treba partijskih knjižica, rodbinskih veza…
Njima ne trebaju ni stranačke ni partijske knjižice da pronađu posao, njima ne trebaju rodbinske veze niti „potkivanje“ da riješe neki problem. Njih niko ne proziva zbog Boga kojem se mole, ili ne mole uopšte. Njih niko ne posmatra obilaze li crkve i džamije jer neko misli da to tako treba.
Njih niko ne pita gdje su bili u ratu i sa koje strane? Njih niko ne gleda kao došlje. Oni se ne bave politikom i baš ih briga što neki Dodik nije primio njemačku ambasadoricu u oproštajnu posjetu. Njima Dnevnik vjerovatno nije najgledanija emisija u vlastitom domu.
Oni ne gledaju svakodnevne kolone sa juga i sa Vraca, ljudi koji dolaze preko dana da rade u „Teheran“ a poslije se vraćaju „među svoje“ i savršeno im ne smetaju Teheranske pare koje ovdje zarade.
Njih ne interesuje ko je šta ukrao dok su drugi ratovali, niti ko je šta privatizirao u vrijeme najvećih bitaka za opstanak.
Zato im je ova Bosna i Hercegovina savršeno mjesto za novi život.
A zato je moj sin otišao, jako svjestan da sa 21. godinom i savršenim poznavanjem najmanje dva svjetska jezika, ovdje neće nikada dobiti priliku kao što je dobio u američkoj firmi u Češkoj Republici.
Jer da bi dobio priliku mora biti nečiji. A on je samo naš, od moje supruge i mene i njegovih sestara. I ničiji više. I takav će i ostati.
Tamo je samo Luka
Zato je izabrao drugo mjesto za svoj život, jer tamo gdje radi, on je samo Luka koji je pametan, sposoban, odgovoran i vrijedan momak. Ništa više. I zato umjesto da ga sada zagrlim i poljubim, gledam ga preko messengera, zahvalan do neba onome ko ga je izmislio pa imamo bar to.
Zato ljudi odlaze iz ove najljepše zemlje.
Zato ljudi dolaze u ovu najljepšu zemlju.
A mi još uvijek nismo svjesni koliko nam je prokleta politika uništila živote.
I sasvim sigurno nećemo još dugo ni postati.
Stavovi izraženi u ovom tekstu autorovi su i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.
