– Majko, vidi, nikle ljubičice!
– Šššš! Šuti, Zehra!
– Majko, vruće mi je, gušim se, hoću van!
– Šššš! Šuti, Tahire, šuti! Nemoj se micat ispod tog sijena. Sve što čuješ, nisi čuo. Šuti, da te ne nađu. Šuti!
Ugnuh glavu ka snopu sijena, ispod kojeg se krila Tahirova glava u još nesasušenoj travi punoj mirisa čubre, maslačka, žare, kunice …
Iako sam drhtala, činilo mi se da osjećam miris ljubičica, tek izniklih pored osušenog panja stare kruške. Gledala sam u nebo, misleći kolika je ljepota Božje milosti u tim plavičastim laticama, gdje je smješten rezervoar mirisa, koji traje dok je svježine i gdje je sve uređeno kako treba.
Provlačeći se kroz probeharane grane krušaka, sunce je uplašeno klizilo iza brda, kao da je grabilo da zamakne, da pobjegne, da ne vidi…
Pratila sam mu putanju, žaleći što ga ne možemo pratiti, što za njim makar čistinu do šume nekako ne možemo pretrčat.
Kako su pucnji bili sve jači i bliži, majka me je raširenim dimijama, k’o štitom ogrtala, stežući uza se, sve je glasnije učila dove. Iako nisam znala šta je rat i ko puca, bilo me je užasno strah.
Sa zebnjom, osluškujući glasove, koji su nam se sve vise približavali, virila sam iza sijena puteljak kojim sam išla u školu i pitala se gdje su mi drugarice Vasva, Selma, Zlata, Behka, Mersa…? Da li ih je ovako strah, da li se negdje kriju? Sjetih se koliko sam plakala za dobijenu četvorku na kontrolnom ispitu iz matematike. Koliko je bilo ironije u tim mojim suzama…? Koliko me je bilo stid kad u višegradskom Mektebu, pred Hafizom Karaman pobrkah Ajetul Kursiju. Noćima nisam mogla zaspat, jelo me iznutra, pililo k’o svrdlo. Preslišavajući se i u snu i pješačeći do škole, bila sam sretna što je naučih bez ijedne greške.
Kad majci, neki dan, krava pojede nekoliko cvjetova zelenkada, gledajući ih onako gologlave bez stabljika, gotovo joj pozli, zamalo za njima zaplaka…
Sad nam ni kuća nije bila važna, ni imanje, ni behar, ni cvijeće. Bojali smo se samo za goli život, strepili za obraz.
Već se polahko počelo smrkavat, kad nam se desetorica katila, do zuba naoružanih, prišunjaše iza leđa i ščepaše nas. Nismo stigle ni da streknemo.
– O, momci, izgleda da ćemo ovde večeras imati bogatu trpezu. Dvije su. Ovu stariju vam dajem na uslugu, a ovo pilence, večeras je moj desert.
– Krvavi, da pucamo…?
– Nećemo, ako ne budemo morali. Je l’ tako bule?
Kad mi se licu primakoše životinjske, zakrvavljene oči, zapahnu me zadah šljivovice i užeglog znoja, pokušah mu se izmać, ali me katilska ruka, bijesno za pletenicu privuče k sebi. Kad mi zategnu kosu, glava mi utrnu, stresoh se, gad mi je stiskom okalja.
Dade mi Bog dž.š snagu i prkosno mu pogledah oči.
– Gdje bi ti to, balinkuro?
– Došli ste ovdje na tuđe!
– Marš!
Kad mi pletenicu ovi oko ruke i zateže, kosa mi poče pucat, zamanta mi se u glavi. Iako su mi noge klecale, a u prsima mi, od straha, nešto k’ o živo igralo, tu mi se pričini neka odavno zaboravljena jama puna fekalija, gdje se legu klupka otrovnica zmija.
Sjetih se da sam tek počela živjet, sanjat. Prebrojah u sebi godina mi petnest.
Kad majka raširirenih dimija, poput ranjene lavice, poletje k meni, jedan od bradonja je uhvati za bluzu i baci na zemlju. Bluza joj se pocijepa na pola, prsa se razotkriše, potrgane zelenkade iz nje oživješe, zamirisaše Allahovim nimetom kojim nas je mati hranila. Ona strže šamiju s glave, pritisnu i prekrivši grudi, ponovo se pridiže, koraknu naprijed.
– Pusti mi dijete, kukavice!!! Heroji ste na žene, nema šta! Pustiii mi kćer, gadeee!!!
– Krvavi, hoćemo l’ metkom ili…?
– Ne, ne, još ne. Posle, posle, polako, Žabac!
– Zehra, ne boj se! Ne da te majkaaa!- ponovo k meni poleti mati.
– Pusti mi dijete, pogani. Pih!!! – mati mu pljunu oči krvave.
Kad me materini vreli prsti zadnjim trzajem dotakoše, metak puče, sijeno zašušta, šamija spadnu, prsa prekri zastor od krvi, ljubičice se u crveno obojiše, proplakaše, do neba vrisnuše. Umirući pogled od mene ka sijenu odluta, ddo strgnutih zelenkada…
Noge mi se u željezo stopiše, bol mi odsječe ruke do ramena i odrezaše onu uvijenu pletenicu.
– A, ‘oćeš i ti metak? Ti si na redu. Bojiš li se, a?
– Ukočenog pogleda ka umirućoj majci, skamenjene duše, slomljenog srca, jedva izgovorih:
– Ne bojim te se, mrcino! Ne bojim! Ako mi je suđeno da mi ti uzmeš život, uzećeš ga. A ako nije…
– Šta ako nijeee?
– Ako mi nije suđeno od tebe da umrem, ne možeš mi ništa. Ima Neko jači od tebe, ko to određuje.
– Ha, ha, ha, čujete li vi ovo, junaci?
– Pa ko te može spasit sad iz mojih ruku? Kooo? Kud Krvavi prođe, tu, bulo, trava ne niče.
– Ako mi je emer od tvojih ruku da umrem, bujrum pucaj. Ako nije, sto mašinki da imaš i hiljadu ovih tvojih paščadi, za džaba ti je… Nići će i nicaće ovdje nova bosanska trava, Pogani, Krvavi, znaj, nicaće.
– -Ma daj, Krvavi, cepaj, davi, muči…
– I nije te stra’? Je li, bulo?
– Nijeee!!!
– A, pa ne ide to tako brzo. Malo zabave prvo…
Noge drhte, pletenica puca, kosa se od kože odvaja, majčina rana iz očiju kapa, ledeni strah da Tahir ne izviri iz sijena…
Kad se poče navlačit sumrak, ja počeh naglas učit Ajetul Kursiju, bez greške, Hafiz me presliša:
“Maša Allah, Zehra” – pletenica mi se više zateže, hladna mi se cijev nasloni na čelo.
– A, bulo, imal ti spasa…?
– Ako je Allahova volja da živim, živjeću. Ne možeš mi ništa.
– Ha, ha, ha, ha. Mogu i moći ću.
– Ma daj je meni, Krvavi, jezik da joj odsječem, balinkura da ne laje…
Tras! Bum! Pa! Pa! Grrrrrrrrrrr!,- zatreštaše mi metkovi iznad glave.
– Ruke u vis! Stoj! Odložite oružje!
– Naprijed borci! Svežite ove hrabre ‘ eroje što što se na ženama junače, a i u Višegradu su Hafiza Karamana mučki ubili. Sinovi su mu kroz prozor skočiše, s Božjom pomoći, Drinu preplivaše, Kura’ n u glavi preniješe na drugu stranu.
Kad se ono sakriveno sunce odnekud pojavi iza stoga sijena, obasja me, cijev ledena sa čela skliznu, zelenkade se pretvoriše u žute ljiljane. Iz sijena, kad zamirisa čubra, moj maslačak promoli glavu u zagrljaj mi se zatrča, smirena majka nam zatvori oči, uplakane ljubičice prigrli, suze nam obrisa…
Krvavi na koljenima borce bosanske za život moljaše, Žabac k’o kukavica iz glasa plakaše…
Braća Karaman se za Hafize spremiše, zelenkade procvjetaše, ljubičice iz krvi iznikoše, Tahir na zastavi ljiljane umjesto majke zagrli, izljubi…
Autor teksta: Šefka Begović- Ličina
