Kao djeca igrali smo se svega i svačega al’ nekako poslije neizbježne „lopte“ najviše „žandara i lopova“. Naravno mene je uvijek „zapalo“ da budem žandar, na vlastito insistiranje i jadna je majka bila onom „lopovu“ kojeg bi ja uhvatio. Jedina djevojčica u tom carstvu bila je Dijana. Kratko je živjela na „Ćvili“, otišla kasnije sa roditeljima u Njemačku, ali dok je boravila sa nama uvijek sam bio njen mornar Popaj, zaštitnik od „malih siledžija“. Udala se prvo za nekog „hadžiju“, lovatora pa se razvela, pa drugi brak sa nekom magnatom iz Italije, pa treći sa vlasnikom berze u Londonu. „Smirila“ se uz legendarnog lopova Mucu ali je iz prijašnjih brakova „dobro hajrovala“. Znala je da „izmuze lovu“ baš kao i njen Muco, „to je onaj „historijski džeparoš“ koji je nekom papku tri puta vadio novčanik iz džepa pa mu vrati u džep a taj jadnik nije ni svjestan belaja u koji je pao. Izvadi „šlajpek“ pa mu ga vrati i tako tri puta. I lopovi se dijele na dvije vrste i nekoliko podvrsta. Postoje oni koji bi da obogate svoj život i oni, strašniji, koji bi na taj način da definišu svoj život.
Lopovi su posebna kasta u mojoj Bosni i Hercegovini, nepristojno bogati, daleko od zakona, rešetaka, u pratnji tjelohranjtelja koji su pečat te insignije moći, lako im je u zemlji koja je anestezirana zlom u kojoj proizvodnja mržnje ima porast u natalitetu. Caraju u toj „živoj mrtvačnici“ gdje narod šuti i trpi jer, za Boga, „samo nek ne puca“.
U tom društvenom kanibalizmu u posljednje vrijeme „dokoni“ često pomenu Đuru Pucara Starog. Heroj Stari je 1947., u nekoj kahvani uz bokal „meke“ i oval dobrog sira partijskim kolegama iz Crne Gore jednostavno dao, poklonio, ustupio Sutorinu i četiri sela oko nje, bez pisanog ugovora, bez konsultacije sa maršalatom i bazom Partije. Tajni centri moći uvijek su aktivni. Nije Sutorina prva koja se priključila reprezentaciji otenih teritorija Bosne i Hercegovine ali je eto, najaktuelnija. Jedini koji se bori da se Sutorina vrati (a gdje je otišla?) Bosni je „FORUM BOŠNJAČKIH INTELEKTUALACA“, na čelu sa predsjednikom prof. dr Suadom Kurtćehajićem.
Profesor sa kolegama postavlja, javno, veoma jednostavna ali itekako bolna pitanja političkoj eskadrili u Bosni:
Zašto političari i članovi državne komisije nisu ustanovili Sutorinu kao spornu teritoriju?
Zašto su se oglušili o mišljenje Akademske inicijative?
Zašto je Državna komisija za granice bez kvoruma odlučivala o granici sa Crnom Gorom?
Zašto je intelektualcima uskraćeno da govore na stručnoj raspravi?
Zašto se postavljaju ova pitanja???
Zato što Parlament BiH ne smije ratificirati ugovor koji Sutorinu i zvanično predaje Crnoj Gori. Eto zato.
Ono što brine je apsolutna medijska blokada o ovom pitanju. Da li naši političari znaju šta je to veleizdaja?
Ne postoji novinar u regiji koji ne zna da je „neko nekom dao 24 miliona eura da se Sutorina zataška“, ne postoji novinar u regiji koji ne zna zašto je 2006., Komšić Željko pokrenuo pitanje Sutorine a onda se naglo ušutio i priključio izdajnicima. U Bosni je na snazi fatamorgana. Sve je dobro, sve je bajno, sve je sjajno, samo nek ne puca…
Može se živjeti na „lovačkoj pašteti“.
E, moji političari, lako je meni postati vi ali vi nikada nećete moći biti ja. Pitanje Sutorine je opasno jer oni zaboravljaju da postoje i one snage kojima je Bosna svetinja i koji nisu zaboravili da drže pušku u rukama, kojima srce Bosne nije u novčaniku već pod rebrima.
I kad me pitaju – šta ti je kratko kažem, nije mi ništa a svašta mi je…
Sutorina je u Bosni drugovi Crnogorci….i vi to znate. Ne može se to porediti sa Srbijom i Kosovom, ne može nikako….
Kad pitaš vrijeme kakvo je rješenje dobiješ odgovor – Pusti me da prođem.
Svega će biti samo nas neće biti. Ali možda se jednog dana pojavi neka nova Dijana koja će zaludjeti nekog šeika kojem će reći – dragi, kupi mi Crnu Goru, mala je a jeftina…
