Smrt je caša koju svaka osoba ispiti mora. Sjecanje na smrt najefikasniji je nacin da se pohlepa za dunjalukom zauzda, plamen strasti i pohota ugasi a želje i težnje svedu na razumnu mjeru. Cilj nam je da ovim tekstom podsjetimo na naše dužnosti i obaveze spram umrlih i ukažemo na nacin kako prevazici, sukladno islamu, gubitak nekog od clanova naše porodice, nekog ko nam je blizak ili nekog prijatelja.
Kupanje umrlog
Koliko islam pridaje važnost cistoci i higijeni svake osobe, najbolje ce ilustrirati cinjenica da se cak i umrli kupa i okupan spušta u kabur. To se, izmedu ostalog, temelji na autenticnom hadisu koji prenosi Ummu Atijje, r.a, a u kojem se navodi da je, nakon smrti, Poslanikove, s.a.v.s, kcerke naredio: «Okupajte je vodom sa sidrom tri ili pet puta, ili više od toga, a u zadnje stavite kamfor i…pocnite sa desne strane njena tijela i perite prvo one dijelove koji se peru prilikom abdesta!».
Izuzetak je šehid. On se ukopava sa svojom krvlju, koja se ne sapire, kako bi mu ona bila najbolji svjedok na Sudnjem danu o njegovoj žrtvi i angažiranju na Allahovom putu. Zna se da je Poslanik, s.a.v.s, nakon Bitke na Uhudu, kada su ukopavali šehide, naredio: «Zakopajte ih sa njihovom krvlju!».
Buharija navodi, doduše, predaju u kojoj se kaže da Poslanik, s.a.v.s, nije tada klanjao šehidima dženazu. Medutim, hanefije ovaj navod imama Buharija smatraju usamljenim, pa na temelju hadisa koji je zabilježen u Hakimovom El-Mustedreku, Taberanijevom El-Mu’džemu, Bejhekijevom Es-Sunenu i Bezzarovom Musnedu, smatraju da se šehidu dženaza klanja.
Umotavanje umrlog – ćefini
Islam nalaže prekrivanje ne samo žive, vec i umrle osobe. Njeno tijelo, takode, treba biti prekriveno i za tu priliku preporucuju se bijeli cefini, što na neki nacin simbolizira cistocu, nevinost i našu nadu da sa ovoga prelazimo u drugi svijet nezaprljani, cisti od grijeha i natruha dunjaluckog života. Poslanik islama, s.a.v.s, preporucio je, inace, da oblacimo bijelu odjecu, jer se na njoj, ocito je, odmah primjeti neka mrlja ili prljavština. Bijelu odjecu je preporucio i kao cefine za umrle osobe, što, eksplicite, govori o brizi islama za covjeka u svakoj situaciji. U hadisu koji prenosi Semure b. Džundub, r.a, Vjerovjesnik, s.a.v.s, preporucuje: «Oblacite bijelu odjecu, jer je ona cistija i bolja, a i zamotavajte vaše umrle u bijele cefine!»
Klanjanje, pracenje i nošenje dženaze
Vrijednost klanjanja, pracenja i nošenja dženaze umrle osobe visoko je pozicionirana u islamskom ucenju. U hadisu Ebu Hurejre, r.a, jasno se nazire vanredno velika nagrada za one koji klanjaju dženazu umrloj osobi i koji je isprate do njenog kabura. Allahov Poslanik, s.a.v.s, obecava: «Ko klanja dženazu imace za to nagradu jednog kirata, a ko umrlu osobu isprati do mezara i bude tamo dok se ne ukopa, imace nagradu u visini dva kirata. Jedan od njih, ili manji od njih je koliko brdo Uhud!».
U Buharijinoj predaji, na pitanje: «Kolika su ta dva kirata?», Vjerovjesnik, s.a.v.s, je odgovorio: «Kao dva velika brda!».
Dozvoljeno je, kada pratimo dženazu, ici ispred ili iza nje, sa njene desne ili lijeve strane, izuzev onoga koji jaše ili se vozi nekim od prevoznih sredstava, on, tada, iskljucivo ide iza dženaze. To se temelji na hadisu ciju predaju bilježe poznati muhaddisi Ebu Davud, Tirmizi, Nesai, Ibn Madže, Ahmed, Ibn Hibban, Bejheki, Tahavi i Tajalisi. Treba napomenuti da, iako je dozvoljeno ici ispred i iza dženaze, i za to postoje autenticne predaje od Poslanika, s.a.v.s, ipak se preferira pracenje dženaze hodanjem iza nje. Alija, r.a, je rekao: «Koracanje iza dženaze vrednije je od koracanja ispred dženaze, kao što je namaz u džematu vredniji od namaza koji se klanja pojedinacno!»
Dženaza-namaz
Iako dženaza nema ni rukjua ni sedžde, ipak se naziva namazom. To je, prije svega, dova za umrlu osobu, u kojoj molimo Allaha Uzvišenog da joj se smiluje i olakša joj polaganje racuna u kaburu i na Sudnjem danu. Otuda je izuzetno važno da dženazi prisustvuje odreden broj ljudi, ali je vrlo bitno da su vjernici i da Allahu Uzvišenom ne pripisuju nikakvog sudruga.
U Ebu Hurejreovoj, r.a, predaji Allahov Poslanik, s.a.v.s, istice: «Kada umre neki musliman, pa mu dženazu klanja stotinu muslimana i mole se za njega, njihova dova ce biti primljena!».
U Ibn ‘Abbasovoj, r.a, predaji broj prisutnih klanjaca je daleko manji. U toj predaji Vjerovjesnik, s.a.v.s, porucuje: «Nece umrijeti ni jedan musliman, pa mu dženazu klanja cetrdeset ljudi, koji ni u cemu Allahu ne pripisuju sudruga, a da im dova za njega nece biti primljena!».
Prilikom klanjanja dženaze-namaza bitno je izgovoriti cetiri tekbira. Prilikom izgovora prvog tekbira podižu se ruke, a u slucaju ostala tri tekbira to se ne cini. Ruke se vežu kao i prilikom klanjanja ostalih namaza. Izvjesnih razlika u vezi s ucenjem u namazu ima, zavisno od mezheba kojem oni koji klanjaju pripadaju. U hanefijskom mezhebu, nakon prvog tekbira, uci se Subhaneke, sa dodatkom: Dželle senauke; nakon drugog – salavati, a nakon treceg – dova, dok se nakon cetvrtog tekbira predaje selam i završava klanjanje dženaze-namaza.
Ukopavanje
Kabur ce se iskopati u dubinu koliko za pola ljudskog stasa ili koliko do grudi, a preporucljivo je još i dublje. Pri dnu kabura, od strane Kible, iskopace se jedno udubljenje, takve duljine i širine da umrla osoba može stati, tako da se ona tu položi a kabur prakticno ostane prazan i predviden samo za daske koje se poredaju i zemlju koja se vrati u njega. To udubljenje naziva se lahd. Takva praksa ima uporište u Ibn ‘Abbasovoj, r.a, predaji koji prenosi da je Vjerovjesnik, s.a.v.s, napomenuo: «Za nas je lahd a za druge je šekk!». Šekk, ustvari, znaci ukopavanje umrle osobe na sredini kabura, pa je tako Vjerovjesnik, s.a.v.s, želio da se i u tome razlikujemo od drugih.
Svaka osoba ukopava se odvojeno u zasebnom kaburu, medutim, ako je nužda, dozovljeno je ukopavanje više umrlih osoba u jedan kabur, ali se tada svaka osoba odvaja od druge zemljom koja se ubaci izmedu njih.
U slucaju da osoba umre na otvorenom moru, daleko od obale, okupace se, umotati u cefine, klanjace joj se dženaze-namaz i bice položena u morske dubine.
Šta se izgovara kada umrlog spuštamo u kabur?
Prilikom spuštanja umrle osobe u kabur, proucicemo: Bismillahi ve ‘ala milleti Resulillahi. To se temelji na predaji ‘Abdullaha b. Omera, r.a, u kojoj se navodi da je Vjerovjesnik, s.a.v.s, nekada proucio: «Bismillahi ve ‘ala milleti Resulillahi» / «Sa Allahovim imenom i u vjeri Allahovog Poslanika», nekada: «Bismillahi ve ‘ala sunneti Resulillahi» / «Sa Allahovim imenom i shodno sunnetu Allahovog Poslanika», a nekada: «Bismillahi ve fi sebilillahi ve ‘ala milleti Resulillahi» / «Sa Allahovim imenom, na Allahovom putu i u vjeri Allahovog Poslanika».
Izražavanje saucešca
Smrt drage osobe gubitak je koji se dunjalucki namiriti ne može. Jedini nacin da, bar donekle, umanjimo bol i tugu takvoj osobi je lijepa i utješna rijec, koja može biti izuzetnim mehlemom na nacinjenoj rani u srcu te osobe.
U praksi Allahovog Poslanika, s.a.v.s, taj vid izražavanja saucešca bio je prepoznatljiv. On je, kako se primjecuje iz brojnih predaja, našao nacina da se približi ožalošcenim clanovima porodice, tješeci ih i podsjecajuci ih na nagradu od Gospodara svjetova ukoliko ostanu strpljivi i dostojanstveni u tim teškim trenucima, cime je ih je psihološki rasterecivao.
Pogledajmo kako nas Poslanik islama, s.a.v.s, podstice da lijepom rijecju i iskazivanjem islamskog saosjecanja pridemo porodici umrle osobe. Muhammed b. ‘Amr b. Hazm, r.a, prenosi da je Vjerovjesnik, s.a.v.s, istakao: «Allah Uzvišeni ce svakog vjernika koji u casu smrti iskaže saucešce i saosjecanje sa svojim bratom, zaogrnuti odjecom casti i dostojanstva na Sudnjem danu».
U drugoj predaji, koju od Vjerovjesnika, s.a.v.s, prenosi ‘Abdullah b. Mes’ud, r.a, naglašava se: «Ko izrazi saosjecanje i podstakne onoga kome je neko umro na strpljenje, ima nagradu kao i onaj kome je neko umro, pa se strpio!».
Izražavanje saucešca se može uciniti na više nacina. Uglavnom, tim rijecima utjehe treba zamoliti Allaha Uzvišenog da nagradi onoga koji se nalazi u žalosti, da ga ucini jakim, da lijepo podnese to iskušenje i da oprosti i smiluje se umrloj osobi.
Tako Usame b. Zejd, r.a, prenosi da je jedna od Vjerovjesnikovih, s.a.v.s, kcerki, poslala mu izaslanika da ga pozove i obavijesti o smrti njenog djecaka, na što je Vjerovjesnik, s.a.v.s, rekao izaslaniku: «Otidi joj i obavijesti je da, uistinu, Allahu pripada ono što je uzeo i ono što je dao i sve kod Njega ima odreden rok, pa joj naredi neka se strpi i ocekuje Allahovu nagradu!».
Priprema hrane za porodicu umrlog
Kada se desi smrtni slucaj, a pogotovo kada je to neko ko je bio posebno omiljen: kao roditelji, djeca, supružnici i sl., onda su clanovi porodice u posebnom stanju žalosti i tuge, tako da i ne pomišljaju da spremaju hranu za jelo. Tada, po kodeksu islamskog ponašanja, ostala rodbina, komšije i prijatelji treba da se pobrinu za to i da im pripreme hranu i donesu je u njihovu kucu. To se temelji na predaji ‘Abdullaha b. Dža’fera, r.a, u kojoj se navodi: «Kada dode vijest o Dža’ferovoj smrti, Vjerovjesnik, s.a.v.s, rece: «Pripremite hranu za Dža’ferovu porodicu, jer njih trenutno zaokuplja nešto drugo!».
Pogledajmo kako islamskom kodeksu ponašanja ne promice nijedan detalj u životu covjeka i s kakvim osjecanjem pažnje i brige prati svaku situaciju u kojoj se covjek nade i rješava je na najbolji moguci nacin. Medutim, umjesto da ocutimo ljepotu islamskog kodeksa ponašanja i tako sebi olakšamo stanje kada nam se desi smrtni slucaj, mnogi od nas su, nažalost, prihvatili neislamski obicaj i poceli spremati obilnu hranu za prisutne na dženazi, odnosno kada se vrate sa dženaze u kucu umrlog!!!
Koju korist umrli ima od živog?
a) dova za umrlog
Umrla osoba ce imati koristi od dove živoga. Otuda je veoma bitno da, prilikom klanjanje dženaze ili nakon nje, proucimo neku dovu za umrloga. Allahov Poslanik, s.a.v.s, je jednom prilikom proucio dovu nekom od ashaba. Navodi se da je prenosilac ove dove ‘Avf b. Malik, r.a, rekao: «Tako me se ta dova dojmila, da sam poželio da sam ja taj umrli!». Šta je Poslanik, s.a.v.s, proucio za umrlog? Pogledajmo: «Allahummegfir lehu verhamhu, ve ‘afihi va’fu ‘anhu, ve ekrim nuzulehu, ve vessi’ mudhalehu, vagsilhu bi-l-mai ve-s-seldži ve-l-beredi, ve nekkihi mine-l-hataja kema nekkajte-s-sevbe-l-ebjeda mine-d-denesi, ve ebdilhu hajren min darihi, ve ehlen hajren min ehlihi, ve zevdžen hajren min zevdžihi, ve edhilhu-l-Džennete ve e’izhu min ‘azabi-l-kabri ve min ‘azabi-n-nari» / «Allahu, oprosti mu i smiluj mu se. Sacuvaj ga i oprosti mu grijehe. Ucini ugodnim njegovo prebivalište i ucini ga prostranim. Operi ga vodom, snijegom i ledom i ocisti od grijeha kao što cistiš bijelu odjecu od prljavštine. Zamijeni mu kucu boljom, porodicu boljom i ženu boljom. Uvedi ga u Džennet i spasi od kaburske kazne i kazne u Vatri».
b) upotpunjavanje neizvršenih ibadeta (post, zavjet i sl.)
Ukoliko je umrla osoba bila obavezna izvršiti neki ibadet, a nije ga obavila, to ce nadoknaditi neko od njene porodice ili nasljednika. Tako ‘Aiša, r.a, prenosi hadis u kojem Poslanik, s.a.v.s, istice: «Ko umre, a bude ostao dužan post, napostice za njega njegov bližnji!».
U Muslimovoj predaji, Burejde, r.a, prenosi da je neka žena upitala Allahovog Poslanika, s.a.v.s: «Allahov Poslanice, majka mi je bila dužna postiti mjesec dana, pa hocu li ja to nadokanditi?». Vjerovjesnik, s.a.v.s, je odgovorio: «Posti za nju!». Žena je primjetila: «Ona nikada nije obavila hadž, pa mogu li ja to uciniti za nju?». Vjerovjesnik, s.a.v.s, je odgovorio: «Obavi hadž za nju!».
c) vracanje duga
Ako umrla osoba bude imala kakav dug, njegovi najbliži dužni su vratiti taj dug. To je najbolje uciniti prije klanjanja dženaze. Brojni su primjeri iz Poslanikove, s.a.v.s, prakse koji govore tome u prilog. Tako, naprimjer, u predaji Džabira b. ‘Abdullaha, r.a, spominje se da Vjerovjesnik, s.a.v.s, nije htio klanjati dženazu nekom covjeku koji je umro pod dugom, dok Ebu Katade, r.a, nije preuzeo obavezu platiti njegov dug, pa je tek tada Poslanik, s.a.v.s, prešao pred džemat i klanjao mu dženazu!
d) dobro djelo koje ucini dijete umrlog
Sve što dijete uradi od dobrih djela, ide u prilog i umrlim roditeljima i oni u tome imaju nagradu, a djetetu se ništa od sevapa ne umanjuje. Brojne su predaje koje bilježe Buharija, Muslim, Nesaija, Tirmizija, Ebu Davud, Ibn Madže, Malik, Ahmed, Bejheki i dr. u kojima ashabi pitaju da li ce imati nagradu i oni i njihovi roditelji, ako oni za njih podijele sadaku ili ucine neko dobro djelo. Poslanik, s.a.v.s, je odgovarao potvrdno.
Takode, dova djeteta za svoga roditelja itekako se uvažava i uveliko doprinosi umrlom roditelju. Ebu Hurejre, r.a, prenosi Vjerovjesnikove, s.a.v.s, rijeci koje to potvrduju: «Kada covjek umre njegova djela se prekidaju, osim u tri slucaja: trajna sadaka, znanje kojim se drugi iza njega koriste i dobro odgojeno dijete koje mu dovu cini!»
e) trajna sadaka – vakuf
Umrla osoba ce imati izuzetnu korist od trajne sadake, odnosno vakufa, bilo da je ona to ostavila ili neko to cini od njene imovine nakon njene smrti. To može biti gradnja džamije, puta, bolnice, cesme ili bilo šta što koristi ljudima i sve dok traje taj hajrat njemu ce nagrada teci i on ce od toga imati koristi, što vidimo, eksplicite, iz citiranog hadisa.
f) ucenje koje je ostavio
Svako ucenje, knjiga, savjeti i sl. koje covjek ostavi iza sebe, a što koristi ljudima, bice vrednovano na Sudnjem danu a umrla osoba ce od toga imati koristi i nakon svoje smrti. Ako to cini neko od njegove porodice, podstaknut njegovim ucenjem, takode ce mu doprinositi i poslije njegovog nestanka sa životne pozornice, kako je i istaknuto u spomenutoj Muslimovoj predaji.
Posjecivanje kabura
Posjecivanje kabura je korisno i za umrlog, ali i za živog. Otuda je zabrana posjecivanja kabura, koja je bila u pocetku aktuelna, derogirana hadisom kojim se to dopušta. Burejde, r.a, prenosi da je Allahov Poslanik, s.a.v.s, rekao: «Bio sam vam zabranio posjecivanje kabura, a od sada ih posjecujtet!».
a) koristi posjetioca kabura
Ogromne su koristi onome koji zijareti kaburistan, zbog toga što se podsjeti da treba i on leci u tu hladnu i vlažnu zemlju i biti samo hrana za crve. U brojnim predajama koje bilježe Ebu Davud, Nesai, Ahmed, Bejheki, Hakim i drugi, podvlaci se da se zijaretom kabura zadobijaju ogromne pouke, povecava dobro, podsjeca na ahiret, te izazivaju suze u ocima, a srca postaju osjetljivija i suptilnija.
b) koristi umrlom
Od posjete kaburu umrla osoba ima izuzetnu korist. To se ocituje i selamom koji se uputi umrloj osobi i dovom Allahu Uzvišenom da joj oprosti grijehe i sacuva je kaburskog azaba. Otuda, kada posjecujemo kabure, treba da se obratimo njihovim stanovnicima, jer oni nas cuju, iako mi to ne primjecujemo. Na upit ‘Aiše, r.a, kako da se obrati mrtvima, Vjerovjesnik, s.a.v.s, joj je savjetovao da kaže: «Es-Selamu ‘ala ehli-d-dijari mine-l-mu’minine ve-l-muslimine. Ve jerhamullahu-l-mustakdimine minna ve-l-muste’hirine. Ve inna inšaAllahu bikum lelahikun!» / «Neka je mir na vjernike i muslimane, stanovnike ovih kuca. Neka se Allah smiluje onima koji su ranije i skoro umrli. Mi cemo se, inša-Allah, sigurno vama pridružiti!».
Preporucljivo je, kada selam nazivamo umrloj osobi, stati u pravcu njenog lica, a kada ucimo dovu za nju, onda se treba okrenuti prema kibli.
c) ucenje Kur’ana na kaburu
Ucenjaci imaju razlicite stavove kada je u pitanju ucenje Kur’ana na kaburu. Neki to strogo zabranjuju, smatrajuci to zabranjenom novotarijom dok drugi to dozvoljavaju i smatraju pohvalnim.
Oni koji smatraju da je ucenje Kur’ana kod kabura novotarija i da ga je pokudeno uciti, temelje svoje stavove na cinjenici da ne postoji nijedan autentican hadis koji, eksplicite, govori o ucenju Kur’ana na kaburu. Jedino što dozvoljavaju je nazivanje selama umrloj osobi i ucenje dove za nju. Traženje oprosta za umrlu osobu oni temelje na hadisu Osmana b. ‘Affana, r.a, koji kaže da bi Vjerovjesnik, s.a.v.s, kada bi se završilo sa ukopavanjem umrle osobe, stao iznad nje i rekao: «Tražite oprosta za vašeg brata i molite Allaha da ga ucvrsti, jer njega sada ispituju!».
Oni koji dozvoljavaju i prakticiraju ucenje Kur’ana na kaburu, temelje svoje stavove na hasen-predaji imama Bejhekija koji u Sunenu navodi da je ‘Abdullah b. Omer, r.a, smatrao mustehabom prouciti pocetak i završetak sure El-Bekare, na kaburu, nakon ukopavanja.
Imam Nevevi, takode, navodi mišljenje imama Šafije i ucenjaka iz njegove pravne škole, koji su smatrali mustehabom da se nešto prouci iz Kur’ana na kaburu, a ako bi bio proucen i kompletan Kur’an – to su smatrali još boljim.
Treba spomenuti da nema nikakve smetnje da neko za umrlog prouci u džamiji ili u svojoj kuci nešto iz Kur’ana, moleci Allaha Milostivog da ga obdari Svojom milošcu i obaspe ga Svojim oprostom. Medutim, okupljanje u kuci umrlog u svrhu ucenja Kur’ana ili neke druge vrste ibadeta nema nikakve podloge u Poslanikovoj, s.a.v.s, praksi i praksi njegovih casnih ashaba, niti praksi prvih generacija muslimana.
dr. Šefik Kurdić
