Imao sam izuzetnu privilegiju da učestvujem u studijskom putovanju koje organizuje američki The Sate Department za svjetske lidere poznatom kako The International Vistor Leadership Program u saradnji sa Američkom ambasadom u Sarajevu. Ovo je jedan od najstarijih programa američke javne diplomatije, osnovan 1940. godine, koji daje priliku svjetskim liderima iz različitih sfera političkog i društvenog života da se upoznaju sa američkim načinom života, političkim sistemom, svim raznolikostima i izazovima s kojima se suočava ova globalna supersila.
Sistem na ispitu
Teško je zamisliti bolje vrijeme za jednu ovakvu posjetu. Odavno Amerika nije bila u većem previranju i odavno njen unutrašnji politički i društveni život nije bio ovako uzavreo. Dolazak nove administracije predsjednika DonaldaTrumpa u Bijelu kuću, kampanja koja ga je na tu poziciju dovela kao i prvi potezi, koje je povukao stvorili su takav osjećaj neizvjesnosti ne samo u svijetu nego i u Americi, pa čak i u državnim institucijama, kakav se ne pamti.
Svi, pa čak i ljudi u izvršnoj vlasti su nam govorili da nisu sigurni kojim pravcem će Amerika krenuti i šta se može očekivati od nove administracije. Ali, da bi se dao odgovor na pitanje kuda ide Amerika bitno je znati kako funkcioniše američki politički sistem kao i «filozofiju» na kojoj je zasnovan. To je duga priča o kojoj sam imao priliku slušati od profesora Eda Rhodesa sa George Mason Univesity-a, ali je sažetak u tome da su «očevi utemeljitelji» američki politički sistem zamislili tako da ne bude funkcionalan, odnosno da se onemogući koncentracija moći u bilo kojoj instituciji ili pojedincu. Prvi useljenici koji su došli u Novi svijet često su bježali od progona autokratskih vladara i kada su krenuli u kreiranje vlastite države bili su odlučni da ne ponove greške Evrope.
Željeli su što manje vlade u svom životu i svoje stečene slobode nisu bili spremni žrtvovati za bilo kakve kolektivne ideale. Zato američki sistem kao malo koji ima toliko ugrađenih blokada u sebi da onemogućava bilo kome da brzo i lahko ovlada vladom. Ovaj sistem je dolaskom predsjednika Trumpa u Bijelu kuću došao na kušnju i mnogi se uzdaju u to da će baš taj sistem još jednom, kao i toliko puta do sada, dokazati svoju djelotvornost.
Prvi primjer kako ovaj sistem «checks and balances»-a (provjera i balansa) funkcioniše imali smo priliku vidjeti kada je predsjednik odlučio provesti jedno od svojih predizbornih obećanja i zabraniti ulazak u Ameriku građanima i izbjeglicama sedam većinski muslimanskih država, pa čak i onih koji su prije toga dobili vize. Vidjeli smo kako su pravobranioci, guverneri pojedinih država i organizacije civilnog društva zatražili od sudova da zaustave i u konačnici suspenduju odluku za koju su smatrali da je neustavna. Sudovi su to uradili i Trump je naučio, ili se barem nadajmo da jeste, svoju prvu lekciju iz američkog političkog sistema. On to može ponovo pokušati i možda u nekoj drugoj formi u tome i uspjeti ali je sigurno da će i tada imati opoziciju koja će imati mehanizme da mu se suprotstavi.
I dok Federalna vlada čiji je predsjednik samo jedan organ ima ovlasti u pitanjima vanjske politike, trgovine i odbrane gdje se i mogu očekivati najveće promjene, iako i te odluke koje će eventualno donositi predsjednik u sebi imaju ugrađene mehanizme «provjere i balansiranja», sve druge nadležnosti su na saveznim državama koje ih ljubomorno čuvaju.
Nošenje oružja
Oni koji su pisali Ustav SAD su uradili sve da osiguraju da tiranija nikada ne zaživi u Americi i da Država nikada ne dobije vlast nad čovjekom. Zato se Amerikanci tako slijepo drže svoga prava na nošenje oružja. Ideja je da ako Država ima oružje onda ga i građani trebaju imati kako bi se, ne daj Bože ako zatreba, mogli od nje odbraniti. Onima koji te procese prate iz Evrope i sa našim historijskim iskustvom mnoge od ovih pozicija su nezamislive, ali one su ono što čini Ameriku drugačijom.
Osim tih unutrašnjih blokada američki politički sistem se uzda i u civilno društvo, zato je u njihovom Ustavu stavljen takav fokus na slobodu izražavanja i slobodu medija. Zato stalni napadi upravo na ove principe i autokratski način vladanja nove administracije koji se javnosti predstavlja kao borba protiv elita i establišmenta plaši sve više Amerikanaca, koji ne žele mirno gledati kao se njihove slobode urušavaju.
Ja sam u Ameriku ušao bez ikakvih problema. Na aerodromu Dulles u Washingtonu dvije žene koje su radile u sali za prijem putnika su, slučajno ili ne, nosile hidžab. Ali nisu svi imali tu sreću. Ono što mi je dalo prvu lekciju iz ovog američkog političkog sistema bile su desetine advokata i aktivista koje su stajale na izlazu aerodroma i koje su sve putnike pitali da li ih je granična policija zaustavljala, ispitivala i da li su vidjeli slučajno da su nekoga zadržali.
Neki su držali natpise sa porukama dobrodošlice, a neki gore navedena pitanja na arapskom i drugim jezicima. To je samo mali dio civilnog društva koji se otvoreno suprotstavio politici novog predsjednika. Na dan zabrane muslimane je ispred jedne od najvećih džamija u Washingtonu na podne-namazu dočekalo nekoliko stotina građana sa porukama podrške muslimanskoj zajednici i izbjeglicama. Taj skup su organizovale jevrejske i kršćanske zajednice i pojedinci iz istog okruga. Nevjerovatna je snaga koju civilno društvo ima u Americi i bilo je jako zanimljivo vidjeti kako brojne muslimanske organizacije koriste te mehanizme za zaštitu svojih vjerskih i građanskih prava. Kao nigdje drugdje u svijetu muslimanske nevladine i vjerske organizacije su ovdje razvile instrumente društvenog i građanskog aktivizma. Iz razgovora sa liderima mnogih od njih sam čuo kako oni ne žele bilo kakvu finansijsku podršku od države jer tako žele osigurati svoju autonomiju.
Vjerske slobode
To je tako američki. Neki od njih poput brojne somalijske zajednice u Minnesoti su prva generacija useljenika (prvi Somalijci su u Minneapolis došli 2002.) i dolaze iz zemalja koje nisu imale nikakve demokratske institucije, a kamoli razvijeno civilno društvo. Neki dolaze iz država u kojima vjerskim pitanjima upravljaju ministri. Ipak, danas oni koriste ne samo sve mehanizme civilnog društva kako bi zaštitili svoje vjerske i građanske slobode nego i marketinške, lobističke i druge taktike.
Zanimljivo je vidjeti kako je tim zajednicama trebalo malo vremena da shvate da, recimo, u Americi ne mogu imati džamije poput onih koje su ostavili u svojim selima, nego da im trebaju tzv. community centers (društveni centri). Pričali su nam kako su dede u prvim godinama izbacivali djecu i mlade koja su trčala po i oko improvizovanih džamija da bi sada u ogromnom ADAMS centru u Dullesu koji je u fazi rekonstrukcije i proširenja čuli kako su prvo odlučili napraviti salu za košarku koju petkom prostru za džumu pa tek onda prostor za obavljanje namaza.
Imam Muhamed Magid nam reče: «Salu možemo pretvoriti u džamiju, ali ne i džamiju u salu». I jedno i drugo će uskoro biti izgrađeni, a njihova organizacija će iz sredstava zekata nastaviti pružati usluge beskućnicima, dijeliti zimsku odjeću siromašnima, voditi besplatnu bolnicu, organizovati porodična savjetovališta i vjersku pouku. Niko od onih s kojima smo razgovarali ne spori da su Amerikanci i da su ponosni na svoje američku iskustvo življenja islama uz sve poteškoće.
A njih ne nedostaje. Jako smo puno čuli o još uvijek ukorijenjenom rasizmu i kako je puno lakše biti bijeli musliman nego onaj tamnije putu. Islamofobija i antimuslimanska mržnja su također ozbiljan izazov koji se sistematski i uz velika sredstva i podršku gura od nekih ideoloških i političkih centara moći. Tu je i radikalizacija mladih muslimana koji se nisu snašli u novom svijetu i koji ne prihvataju «nova pravila igre».
Ne žele ili ne znaju koristiti nove metode djelovanja koje nameću novo vrijeme i svijet nego svoje nezadovoljstvo i osjećaj nepravde pokušavaju riješiti samoizolacionizmom, radikalizacijom i nerijetko nasiljem. Oni ne znaju donijeti islamske vrijednosti u novo doba, pa bi muslimane i svijet da vrate u vrijeme za koje misle da imaju gotova rješenja i u kojem bi oni bili na svom terenu. Muslimanske zajednice su razvile brojne projekte prevencije nasilnog ekstremizma, naročito među mladima, ali im se ne sviđa što imaju osjećaj da se samo njima pripisuje radikalizam dok se onaj svih drugih predznaka ignoriše ili se na njega gleda blagonaklono. Većina njih je to radila samostalno ili uz podršku organizacija civilnog društva, iz ranije spomenutih razloga, ali je bilo i onih koji su na tim projektima sarađivali sa administracijom predsjednika Obame.
Opasne teze o islamu
Međutim, najava administracije novog predsjednika da planira projekte «borbe protiv nasilnog ekstremizma» tzv. CVE rebrendirati u «borbu protiv islamskog ekstremizma» je nagnala mnoge od onih koji su do sada i sarađivali sa federalnom vladom da od toga odustanu. Tako su brojne takve organizacije vratile ili najavile da neće primiti finasijsku podršku za takve projekte od federalne vlade. Tvrde da to mogu i sami, da se takvim projektima ne bave zato što to od njih neko traži iz nekih političkih razloga nego zato što su iskreno zabrinuti sa svoju djecu i to da islam preotme radikalna manjina.
Mnogi su zabrinuti i krugom ljudi kojim se okružio novi predsjednik, a koji su pokazali netrpeljivost prema muslimanima i islamu. Najopasnija teza koju neki od najbližih Trumpovih saradnika zagovaraju jeste da islam nije religija nego ideologija. Taj stav je više puta javno iznosio i sada smijenjeni savjetnik za nacionalnu sigurnost general Michael Flynn, koji je lagao administraciji i javnosti o tome da je sa ruskim ambasadorom razgovarao o ukidanju sankcija kada Trump preuzme Bijelu kuću, što je skandal zbog kojeg neki već počinju govoriti o ne samo nezavisnoj istrazi nego i mogućem opozivu predsjednika tzv. Impeachment-u.
Oni koriste stavove onih među muslimanima koji islam doživljavaju kao ideologiju i koji o njemu pišu kao o ideologiji i političkom projektu da pokažu kako se jedna ideologija ne može kriti pod plaštom religije i ostvarivati svoje globalne političke ciljeve. Ovo je opasna teza jer je jedna od ključnih vrijednosti na kojima je formirana američka unija ona o slobodi vjere i uvjerenja.
Nesmatranje islama vjerom ili religijom nego ideologijom otvara vrata da se muslimanima oduzmu sve vjerske slobode, a da Amerika i dalje ostane deklarativno dosljedna idealima vjerskih sloboda. Baš zato što su mnogi od prvih useljenika bili hodočasnici iz vjerskih manjina koji su bježali od progona većinskih vjerskih crkava u Evropi u Ustav su stavili preambulu da Kongres nikada neće donijeti zakon koji ograničava nečiju vjersku slobodu. Proglase li islam ideologijom to pravilo onda za muslimane više ne važi. A kako se Amerikanci razračunavaju sa ideologijama najbolje je da se prisjetimo lova na vještice i pogona komunista i socijalista u periodu tzv. McCarthyism-a od 1947. do 1956.
Ušutkivanje muslimanskih organizacija
Drugi ozbiljan udar na vjerske i građanske slobode koji bi eventualno mogao uslijediti od nove administracije a što zagovaraju najbliži Trumpovi saradnici jeste proglašavanje Muslimanske braće terorističkom organizacijom. Jedan od argumenata zagovornika ove odluke je da je ova organizacija već godinama zabranjena ili proglašena terorističkom u Egiptu, Saudijskoj Arabiji, Emiratima i još nekim drugim većinski muslimanskim državama. Argumentacija je jednostavna, ako su za muslimane oni teroristi zašto ne bi bili i za Ameriku. Problem je u tome što su organizacije povezane sa pokretom Muslimanske braće, uz sve mane, jedina ozbiljna politička opozicija vladajućim režimima u muslimanskom svijetu i ovakva odluka bi sigurno imala dalekosežne posljedice na imidž Amerike u tom dijelu svijeta.
Osim toga, najbolje organizovane muslimanske organizacije u SAD-u i one koje su se pokazale kao najefikasnije u zaštiti građanskih prava muslimana od antimuslimanskih centara moći konstantno se od tih istih optužuju za veze sa Bratstvom. Zato se mnogi plaše da bi ova odluka ustvari mogla biti usmjerena na ušutkavanje muslimanskih organizacija u SAD-u kroz njihovo povezivanje sa pokretom. Jasno je to mnogima, zato se već sada prave velike koalicije u koje se umrežavaju ne samo muslimanske organizacije nego one brojnih drugih vjerskih zajednica, jevrejskih, kršćanskih i građanskih podjednako.
Na kraju, trenutna zbivanja u i oko Bijele kuće, govore da je administracija predsjednika Trumpa u tako kratkom roku sebi napravila toliko problema da se konstantno bavi sama sobom, te da je vrlo teško znati da li će i koliko od ovih svojih politika uspjeti staviti na dnevni red.
Ali ako ih i budu provodili, sudeći po onome što sam ja mogao vidjeti, otpora neće nedostajati. To ne govori ništa o ishodu, ali su davno rekli da ono što te ne ubije ojača te. To se može odnositi ne samo na onaj kosmopolitski, otvoreni i liberalni dio američkog društva nego i na one koji među muslimanima dijele te ideale a danas su američki muslimani. Jedan mi od mladih muslimana reče: «Trump je svojim politikama pomogao promociji islama u Americi i doprinio da se ljudi s muslimanima suosjećaju i da nas otvoreno podržavaju na način na koji mi nikada ne bismo mogli. Sada su uz nas stali mediji i organizacije civilnog društva kao nikada do sada. Sada je cool biti musliman u Americi».
