A sve je počelo, priča nam ona, 1993. godine, kada je nakon pada Konjević-Polja sa porodicom otišla u Srebrenicu.
Porođaj u Srebrenici
– Sa mužem i četvero djece sam otišla da živim u plavom magacinu kod unproforske baze. Tu su nas svaki dan granatirali, živjeli smo pod pritiskom. Nismo imali soli po godinu, isto tako šećera i ulja. Kafa nije bila ni bitna. Muž mi je radio u Crvenom krstu, kada je došao u Srebrenicu. Tu je radio za komad hljeba, da preživimo, priča nam Hurija, te dodaje da je tada njen muž upoznao čovjeka iz Belgije koji se zvao Žan. On je porodici Muratović dosta pomogao.
– Život mi je spasio. Bila sam trudna 1994. godine. Rodila sam sina na carski rez, bez narkoze. On je molio UNPROFOR za lijekove i infuziju. Šesnaest dana nisam jela ni pila, a četiri mjeseca nisam mogla da ustanem, ni svojom rukom da jedem. Jedno jutro sam klanjala u ležećem položaju i molila se dragom Allahu da umrem ili da preživim. Dragi Allah mi je dao neku moć i neku snagu i nakon tri dana sam počela da ustajem, prepričava nam Hurija potresne scene iz srebreničkog pakla.
Uspjela se opraviti, kako kaže, uz pomoć dragog Allaha, ali i zahvaljujući njenom mužu Džemalu, Belgijancu Žanu i Japanki Tomoki, koji su krili lijekove i njoj donosili. A onda je, sjeća se Hurija, došao i 11. juli, kada je pala Srebrenica.
– Ujutro je nastala pucnjava sa svih strana. Narod je otišao u Potočare. Mislili smo da smo zaštićeni. Nažalost, bili smo okruženi sa svih strana. Magla je bila velika, nismo vidjeli dva metra ispred sebe. Ja sam sjedila kod nekih starih autobusa, a četiri kćerke su sjedile pored mene. Sina sam držala u naručju. Tada mi je majka rekla: Hurija, Marizela ti ranjena, priča nam Hurija.
Kada je pogledala, veli, vidjela je da je njena kćerkica ranjena kod desne obrve. Krvarila je. Hurija je uzela dijete, istrčala na cestu i tražila pomoć. Mladićevi monstrumi su već bili u Potočarima.
– Zvali su me u tamić da me voze do Bratunca, da izvade geler iz glave Marizeli i da će me vratiti. Nisam htjela. Onda je pritrčao jedan unproforac i rekao da sjednem. Sjela sam, a on je poderao svoju majicu, obrisao malo krv i posuo nekom vodom i zavio glavu. On je i izvadio geler. Kćerka nije davala nikakve znakove života. Govorili su mi da je ostavim, ali, nisam mogla, srce bi mi puklo. To je moja krv, priča nam Hurija.
Nakon što je počelo razdvajanje u Potočarima, žene i djeca su prevezeni do Tišće (Šekovići), odakle su pješke išli do Kladnja. Marizela ni tada, priča njena majka, nije davala nikakve znakove života.
– Jedan vojnik je uzeo Marizelu i odveo do prvog Crvenog krsta. Tu su je previli i rekli da ima šansu da preživi i da je odmah voze u bolnicu. Rekli su vozaču da me vozi na Gradinu (UKC) u Tuzlu, ali on nas je odvezao u vojnu bazu u Dubrave. Tu su joj davali unproforci pomoć i uz pomoć dragog Allaha ostala je živa, ispričala nam je Hurija.
Jedini brat
Ona i njena djeca su kasnije preselili u Miladije kod Tuzle, a potom u Gornju Tuzlu. Njen muž je prešao preko šuma deveti dan.
– Ubijen mi je brat jedini. Ubijeni su mi bratić, amidža, dva amidžića i njihova muška djeca, tri zeta. Svaki juli mi je tužan.
Kćerka Marizela, koja se vidi krvava na potresnoj fotografiji, danas je udata i živi u Las Vegasu. Najstarija kćerka živi u Švicarskoj, a ostala djeca su s njom.
