Marina Barbosa nikad neće zaboraviti 19. februar 2002. Bilo je dva sata u noći kad je u njihovo selo navalilo tridesetak maskiranih i naoružanih osoba. “Zaustavili su se pred našom kućom i lupali su po vratima. Isprva ih nisam htjela pustiti unutra, ali su mi kroz vrata poručili ‘požuri da nam otvoriš inače ćemo ti baciti u kuću ručnu bombu’. Onda su mi razvalili vrata i već na vratima optuživali i derali se ‘vi podržavate gerilce’!”
Marina i njezine dvoje djece Rafael Arturo i Marira Marleny su morali leći na pod dok su naoružani muškarci pretraživali kuću. Sve što je bilo od neke vrijednosti uzeli su sa sobom, a ostalo su uništili. “Nakon što su pretražili kuću, paravojska je optužila mog muža da je član sindikata. Ali to nije bilo istina. On je radio za koncern Drummond, to je tačno, vozio je kamion. Na kraju su ga odvukli van i strijeljali ga, pred našom kućom, pred očima naše djece. Imao je devet metaka u tijelu”, opisuje Marina tragične događaje za Deutsche Welle.
Od biznisa do paravojne formacije
Marina Barbosa još uvijek jedva zaustavlja suze kad priča o toj noći, makar je ona samo jedna od čitavog niza žrtava paravojnih organizacija u pokrajini Cesar na sjeveroistoku Kolumbije. To je područje bogato ugljenom i nedavno je nizozemska nevladina udruga Pax for Peace objavila studiju u kojoj se detaljno navode brojni počinjeni zločini.
Kompanije koje su htjele eksploatirati ugljen u pokrajini Cesaru počele su surađivati s paravojnim skupinama i tako stvorile vlastitu službu sigurnosti. Pripadnici tih postrojbi su bili stacionirani u blizini rudnika i uzduž željezničkih trasa, počeli su s oko četrdesetak ljudi, a na kraju ih je bilo 600. Te paravojne organizacije su još godinama nakon toga bile “zakon” i likvidirale su svakoga tko njima, ili rudarskoj kompaniji, nije bio “po volji”.
