“Krim nema domoroce, starosjedioce. Prije Skita, prije Kimerana koji su bili njihovi prethodnici, ili stanovnika iz brončanoga doba koji su podigli prve grobne humke, bilo je ljudi koji su došli odnekuda. Krim je uvijek bio destinacija, greben na kraju mora ili obala gdje kočije moraju završiti svoje putovanje. Putujuće zajednice su se smjestile na Krim (Skiti su ovdje živjeli gotovo tisuću godina), ali na kraju su se raspršili ili nastavljali svoj put. Samo je u bliskoj prošlosti krimska istina – da pripada svima i nikome – bila pogažena. Dvije od ovih povreda, koje bi bile samo apsurdne epizode da ne uključuju toliko krvi i patnje u prošlosti, pa vjerojatno i u budućnosti, jesu deklaracije dvoje autokrata.
Katarina II (Velika) je 1783. godine objavila da će Krimski poluotok od sada pa zauvijek biti ruski. Kako bi pažnju svog naroda odvratio od njihovih nevolja, Nikita Hruščov je 1954. godine objavio da Rusiji oduzima Krim kako bi zauvijek ostao dio Ukrajine…” Ovako je u svojoj knjizi “Crno more” škotski pisac, novinar i historičar Neil Ascherson povukao paralelu Krima kroz historiju pa do današnjih dana kada svjedočimo ponovnom nadmetanju oko ovog poluotočića. Nadmetanju u kojem najveću žrtvu podnose manjinski narodi tog prostora kao svojevrsna kolateralna šteta globalnih previranja.
Krvava bitka na Krimu
Posmatrano historijski, najveći konflikt s ujedno najvećim brojem žrtava jeste onaj u kojem su učestvovale Rusija, Velika Britanija, Francuska i Osmansko carstvo 1853. godine. Do tada se, nažalost, razvila proizvodnja i izumiteljstvo ratne opreme, ali većinom jednostrano, pa je u tom ratu jedna strana napadala modernim oružjem, a druga se branila mačevima i kopljima, što je rezultiralo smrću nekih 25 hiljada Britanaca, stotinjak hiljada Francuza i oko milion Rusa. Strašne sudbine svojih sinova na Krimu pratili su i u Parizu, i u Londonu i u Berlinu, jer je, prema mišljenju brojnih historičara, s tog ratišta izvještavao pozamašan broj novinara među kojima se ime britanskog fotoreportera Rogera Fentona posebno ističe. Upravo se za Fentona smatra da je bio prvi ratni reporter koji je uspio poslati fotografije s krimskog ratišta.
Krim se ne može tako lahko kontrolirati
Danas Krim kao južni dio Ukrajine ponovo okuplja pažnju svjetske javnosti. Naime, nakon što su pro-evropski revolucionari svrgnuli s vlasti sad već bivšeg predsjednika Ukrajine Viktora Janukoviča, pro-ruske snage stavile su pod svoju kontrolu regionalnu zgradu Parlamenta na Krimu, čime je upućena jasna prijetnja da bi moglo doći do otcjepljenja Krima od Ukrajine. Ruski predsjednik Vladimir Putin odlučan je u namjeri da vlastitom vojskom “brani” interese proruskog stanovništva koje naseljava Krim, a nakon što mu je Parlament u Moskvi dao odobrenje za slanje vojnih trupa, svijet se uplašio da bi moglo doći do novog rata u Evropi – onog na Krimu.
Međutim, čak i da se Rusija odluči na zauzimanje i otcjepljenje Krima, teško da ona na tom poluotoku može uspostaviti potpunu kontrolu, baš kao što se dogodilo s Južnom Osetijom i Abhazijom u ratu s Gruzijom. Ukrajinci zasad nisu odgovorili na ruske “provokacije” kao što su to učinili Gruzijci, zbog čega još nije došlo do oružanog sukoba. Međutim, čak i ako Rusija preuzme Krim diplomatskim manevrima, suočit će se s glavnom preprekom u kontroli te regije – Tatarima.
Crna historija na Crnom moru
Nacionalno buđenje Tatara počelo je krajem devetnaestog stoljeća, a revolucije 1905. i 1917. godine protiv ruskog carstva više su doživljavali kao borbu protiv represivnog kolonizatora nego kao žrtvovanje za klasnu borbu vlastitog identiteta. Na njihovu žalost, boljševizam je ostvario pobjedu, zbog čega su, uz građanski rat koji je započeo 1920. godine, Tatari doživjeli najveće nesreće tokom tadašnje dvije generacije života na Krimu. “Nakon prvog masakra tatarskih nacionalista koji je provela boljševička tajna policija (ČEKA) 1920. godine, između 1920. i 1922. uslijedila je glad na Krimu, čak gora od one u južnoj Rusiji i Ukrajini. Gotovo polovina stanovništva glavnoga grada Bahčisaraja umrla je od gladi i 1923. godine Tatari su činili samo četvrtinu stanovništva. Staljinovo čišćenje započelo je s kulacima (bogatijim seljacima), ali se ubrzo pretvorilo u likvidaciju gotovo cjelokupne predrevolucionarne tatarske inteligencije i gušenje tatarske kulture”, piše spomenuti škotski historičar Ascherson u djelu “Crno more”.
Njegov kolega po struci, Amerikanac Alan Fisher, procijenio je u svojoj knjizi “Krimski Tatari” da je 150.000 Tatara, dakle polovica tatarskog stanovništva 1917. godine ubijena, deportirana ili prisiljena na izgnanstvo izvan Sovjetskog saveza do 1933. godine. Naredno “klanje” obrazovanih Tatara, uključujući muslimanski kler, dogodilo se tokom velikih čistki od 1937. do 1938. godine. Ovo su historijske činjenice koje današnji Tatari dobro čuvaju u svojim memoarima koji su ujedno i temelj njihovog odnosa prema njihovim savremenicima Rusima kao direktnim potomcima nekadašnjih koljača.
Loš ugled Tatara kod Rusa
No, ni Rusi nisu imali bolje mišljenje o Tatarima, a presudni trenuci bili su tokom Krimskog rata (1854-1856) između Velike Britanije i Francuske na jednoj strani i Rusa na drugoj, pri čemu je broj Tatara na strani zapadnih saveznika bio beznačajan. Ipak, do tadašnjeg ruskog cara Aleksandra II stigle su krive informacije o tome kako su Tatari prijetnja ruskoj sigurnosti, što je rezultiralo prisilnim iseljavanjem Tatara nakon rata. Nakon toga, uslijedili su rusko-turski sukobi u kojima su se Tatari većinom borili protiv svoje muslimanske braće na strani ruskog cara, ali ni to nije bilo dovoljno da se kod Rusa popravi utisak o njima. Posljedica su bili očajničke reakcije Tatara u vidu masovnih iseljavanja sa Krima.
S Tatarima je vjerovatno istom žestinom postupao i Staljin pa su samo u aprilu 1944. godine prilikom sovjetskog osvajanja Krima strijeljana cijela sela, a mrtve Tatare kačili su o ulične svjetiljke. S nacionalnim manjinama koje su mu “išle na živce”, Staljin je imao niz “načina opohođenja”, a kod Tatara se posebno istakao u prisilnom masovnom iseljavanju jer je upravo ta muslimanska manjina bila prva koja je u cijelosti deportirana s Krima. “Ubačeni u vagone za stoku, ponekad su putovali i po mjesec. Tatari su bili otjerani u divljinu bez hrane, oruđa ili da prežive ako mogu”, zabilježio je Ascherson u knjizi “Crno more”. Tatari su ipak skupili hrabrosti i volje da se godinama nakon deportacija počnu vraćati na svoju zemlju gdje ih ni Ukrajinci a ni Rusi ne tretiraju s posebnom pažnjom, već kao strane doseljenike koji su posljednji u redu po pravima na život.
Tatari su proukrajinski orijentirani
Prema podacima s posljednjeg popisa stanovništva u Ukrajini iz 2001. godine, od ukupno dva miliona stanovnika na Krimu, 243 hiljade, odnosno 12 posto su Tatari. Riječ je o manjinskom narodu koji je izuzetno mobiliziran i ujedinjen u protivljenju odvajanju poluotoka od Ukrajine koji preferiraju većinske proruske struje. Upravo je voljom glasa Tatara na referendumu o nezavisnosti Krima 1991. godine za dlaku sačuvana ukrajinska kontrola nad poluotokom, a do danas tatarski politički predstavnici usko sarađuju s ukrajinskim političkim strankama. Tatari su svoje hrabro opredjeljenje za ostanak u sastavu Ukrajine jasno pokazali i 26. februara ove godine kad su proruske snage okupirale regionalni parlament na Krimu. Naime, Tatari su tog dana bili daleko brojniji u mirnim okupljanjima na Krimu u znak protesta protiv poteza ruskih vlasti, od njihovih suparničkih proruskih prosvjednika koji su na ulice izašli da izraze podršku dolasku ruskih snaga.
Međutim, ni Ukrajinci u Kijevu nemaju potpuno povjerenje u krimske Tatare s obzirom na to da oni, uz nešto veći broj Rusa, Krim smatraju svojom domovinom čiju nezavisnost i od patronata Kijeva nikad nisu prestali sanjati. To, dakako, otvara mogućnost da se u nekim političkim kalkulacijama Tatari okrenu Rusiji, ali ukoliko te odluke budu donosili tatarski lideri kakav je Mustafa Dzhemilev, onda se Kijev ne mora pretjerano brinuti. Naime, Boris Jeljcin je još 1991. godine Dzhemilevu nudio nacionalnu autonomiju za Tatare na Krimu tražeći zauzvrat njihovu podršku ruskoj kontroli poluotoka, što je Dzhemilev odbio baš kao što je i prije nekoliko dana odbio istu ponudu koju mu je ponudio jedan visoki zvaničnik Rusije kojeg nije želio imenovati. Tatari su proglasili nelegalnom novu lokalnu vladu na Krimu za koju se glasalo prije nekoliko dana u tamošnjem Parlamentu uz prisustvo naoružanih proruskih lica. Dzhemilev se u ime tatarske nacije obratio javnosti rekavši da su Tatari spremni diplomatskim putem braniti ukrajinsku kontrolu nad Krimom, poručivši pritom da ukoliko tim putem ne uspiju, spremni su stati pod ukrajinsku zastavu i oružjem se boriti protiv ruskih okupatora.
Mišljenja građana Krima podijeljena
Na pitanja novinara šta misle o aktuelnim događanjima na Krimu ali i u cijeloj Ukrajini te o protestima u Kijevu, gdje je cijeli haos započet, građani Krima su različito odgovarali. Aleksey Zhikov ima 29 godina i očito se ugodno osjeća sad kad su ruske snage stigle na Krim. “Ruske snage su tu da spriječe ekstremiste u preuzimanju cijele države”, kaže Zhikov dodajući da je za “nasilne demonstracije u Kijevu odgovorna opozicija potpomognuta zapadnim državama koje tvrde da žele pomoći u izgradnji demokratije”.
Suprotno od Alekseya, novinarka Leniye Ismailova (23), pripadnica tatarske zajednice, smatra da je prisustvo vojnih trupa neke države na teritoriji druge suverene države kršenje međunarodnih sporazuma. “Nisam zabrinuta samo za Tatare. Brinem se za sve etničke skupine koje su nastanjene na Krimu jer rat nema milosti ni prema kome. Na Krimu sam se rodila i tu živim cijeli život. Nikad se nisam osjećala diskriminiranom ni na koji način, jer sve nacionalne skupine ovdje žive u lijepom prijateljskom odnosu; sve do sad kad su ruske trupe kročile na Krim”, objašnjava Ismailova.
Putin ima džoker u rukavu
Neizvjesno je šta će se u narednom periodu dešavati u i oko Krima, te hoće li se neki događaji iz historije tog poluotoka ponoviti u 21. stoljeću. Međutim, moramo biti realni i kazati da Zapad neće još dugo moći podržavati ukrajinsku opoziciju protiv ruski nastrojene Ukrajine, jer Vladimir Putin ima nešto čemu mnoge evropske zemlje nemaju alternative. Osim vojne i geostrateške moći, Moskva kao džoker u rukavu ima energetski monopol kojem Evropa ne može odoljeti. Pa iako su članice Evropske unije zajedno s NATO-paktom izuzetno glasne u osuđivanju ruske okupacije Krima, teško je vjerovati da će Francuska, Italija, Njemačka i druge evropske zemlje trgovinu s Rusijom ili izgradnju gasovoda “Južni tok” dovesti u pitanje zbog tamo nekog poluotočića. Podsjećanja radi, ruska okupacija Južne Osetije i Abhazije 2008. godine samo je verbalno napadnuta od Zapadnog bloka, dok je vojna pomoć izostala. Evropa ne može sebi priuštiti otvoreni sukob s Rusijom s kojom neminovno gubi bitku.
Tatarska zajednica u Turskoj je izuzetno jaka i organizirana što je rezultat nekadašnjih doseljavanja s Krima. Asocijacija krimskih turaka u Ankari pomno prati događanja u rodnoj zemlji, a predsjednik te asocijacije Tuncer Kalkay kazao je za Novo vrijeme da Parlament na Krimu želi iskoristiti haotičnu situaciju te odvojiti poluotok od Ukrajine uz pomoć Rusije. “Takav scenarij značio bi potpuni kraj za krimske Tatare”, naglašava Kalkay. “Oko 300 hiljada krimskih Tatara sad je suočeno s blizu dva miliona Rusa koji tamo žive. Ruski vojnici u luci Sevastopolj na Crnom moru spremni su izvršiti invaziju na Krim koji je većinski naseljen Rusima koji su protiv krimskih Tatara”, pojašnjava Kalkay. Iz ove Asocijacije upozoravaju na moguće izbijanje etničkog sukoba u kojem bi Tatari nastradali. Kalkay poručuje da tatarska dijaspora neće mirno gledati uništenje njihovih sunarodnjaka i njihove imovine na Krimu, već će učiniti sve da se oni izbore za svoj opstanak.
