U V O D
Nastanak dvije Jugoslavije , kostituisane poslije Prvog i Drugog svjetskog rata, pripadaju danas historiji. Prva je nastala kao pokušaj da se na nerazvijenom i neintegrisanom, ekonomski, politički i kulturno, a posebno vjerski i nacionalno, izuzetno šarolikom geopolitičkom prostoru zapadnog Balkana, konstituišu građansko društvo i država, a pod snažnim vojnim pritiskom okupacionih sila nestala sa historijske scene baš u onim okolnostima kada se na javnom horizontu nazirao „modus vivebndi“ suprotstavljenih građanskih strana koje su u tom društvu dominirale.
Druga Jugoslavija je u uslovima okupacije, građanskog i vjerskog rata, postala „revolucionarni“ pokušaj radikalnog raskida sa starim i izgradnje jednog u prvo vrijeme radikalno staljinističkog , a kasnije, samoupravnog socijalističkog pravnopolitičkog sistema – društva socijalne pravde ili uranilovke. Propast Druge Jugoslavije imala je za posljedicu ne samo propasti države i društva , već je užasnim razmjerama tragedije i zločina u procesu raspada zapanjila čitav civilizovani svijet svojom brutalnošću.
Raspad Prve Jugoslavije nije značio definitivnu propast ideje o zajednici jugoslovenskih naroda, a za raspad Druge Jugoslavije se nebi moglo reći, već se sa sigurnošću može vjerovati, da se u ovim okolnostima o povezivanju u neku novu Jugoslaviju nemože ni pomisliti.
Disolucija Jugoslavije nije uslovljena samo unutrašnjim snagama i suprotnostima, političkim i nacionalnim sukobima , već je i sistem realnog socijalizma u svijetu , prije svih u Sovjetskom Savezu, kao i historijsko rušenje berlinskog zida i ujedinjenje Njemačke.
Postavljaju se brojna pitanja , a naročito; zašto je Jugoslavija bila manje spremna da dočeka slom komunističkih sistema dvadesetog stoljeća, mada je vladalo uvjerenje da je u Jugoslaviji daleko veći stepen demokratičnosti, koja je trebala dovesti do demokratskog mirnog raspada zajednice država koje su je tvorile.
Ako je prva Jugoslavija bila opterećena unitarzmom, druga Jugodlavija je bila opterećena unitarizmom i totalitarizmom , koju je na okupu obdržavala Titova autoritarna moć koju je još u ratu stekao.Demokratski raspad je priželjkivan od mnogih intelektualnih i opozicionih i snaga civilnog društva. Međutim taj se demokratski naboj rasplinuo u snažnom naletu plitkog šovonizma u državotvornom zanosu zakašnjelih malih nacija kojima su narasli veliki apetiti i spremnost na izazivanje krvoprolića, zločina i razaranja, u korist velokodržavnih projekata , kakva u pojedinim dijelovima Jugoslavije nisu zabilježena ni u Drgom svjetskom ratu.
Zašto se desio krvavi raspad Jugposlavije po republičko-nacionalnim šavovima, kakva je uloga političkih, nacionalnih, vjerskih i bivših komunističkih rukovodstava u tom procesu. Gdje je nestala uloga i društvena odgovornost najznačajnije nadnacionalne institucije Jugoslovenske narodne armije ( JNA ), inteligencije, kao i moćnih sredstava komunikacija televizije i novina u svim, sada bivšim jugoslovenskim republikama, u sijanju straha i mržnje, koji su prekinuli svaku mogućnost racionalnog dijaloga i dogovora.
Šta u tom procesu radi nijema većina građana koja se okuplja oko moćnih vođa koji prosipaju prpagandu i žrtve i aktera u krvavom raspletu na Balkanu.Šta se postiglo naslinim sticanjem nezavisnosti i kakvi su nacionalni interesi postignuti agresivnim pohodima velikodržavnih vođa po sopstvene narode na tlu bivše Jugoslavije.
Nastanak radikalno nove socijalne situacije etničkih i vjerskih sukoba koji su skupo koštali Bošnjake , a i druge narode na tlu bivše Jugoslavije na stotine hiljada nevino izmasakriranih i zlostavljanih ljudi, osakaćenih i prognanih i miliona nesrećnih uz neviđene razmjere razaranja i kulturocida kakav se ne pamti ni iz vremena Drgog svjetkog rata, genocidnih etničkih čišćenja, zločina protiv čovječnosti, pljačke i ratnog profiterstva kao novog oblika akumulacije kapitala.
Brojni građani bivše Jugosklavije su zatečeni potpuno nespremni za krvavi pir koji je vođen od aktera rata dželata i zločinaca,realizatora velikodržavnih projekata, na šta treba politička, pravna i sociološka misao, tek da da odgovore na brojne situacije i probleme, za naučno razumijevanje tragike za sve bivše narode Jugoslavije; Albance, Bošnjake, Crnogorce, Hrvate, Makedonce, Slovence, Srbe, Mađare , Vlahe, Rumune, Gorance, Torbeše, Turke i druge.
Ja ću u najkraćim crtama pokušati da prikažem poštovanje i kršenje, ljudskih prava i sloboda, u prvaoj Jugoslaviji, u toku NOR-a, a naročito u toku pravno političkog razvoja rapublika, pokrajina, naroda i narodnosti na prostoru bivše Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije.
NASTANAK JUGOSLAVIJE
Nastanak i kostituisanje Kraljevine Srba Hravata i Slovenaca, odmah nakon završetka Prvog svjetskog rata, 01..12.1918. godine, povezan je okolnostima u kojima se Svijet našao nakon užasnih ratnih razaranja i situacije u kojoj su se zatekle Slovenačka, Hrvatska, Bošnjačka, Srpska, Crnogorska, Makedonska i Akbanska nacija na prostoru novonastale države, odnosno Prve Jugoslavije.
Kraljevina Srbija , podržana od strane Francuske, nakon značajnih teritorijalnih proširenja na račun Bugaske, Makedonije, Kosova i Sandžaka , već decembra 1914. godine , odlučuje da se još proširi na račun Bosne, Hrvaske, Vojvodine i Crne Gore. Države pod Austro-Ugarskom takođe planiraju, da se oslobode i formiraju Državu Slovenaca , Hrvata i Srba u koju ulaze Slovenija, Hrvatska, Bosna i Hercegovina i Vojvodina. Velika Britanija i Vatikan su posebno zsinteresovani za svoj dominantan uticaj na Balkanu i sprječavanje Ruskih uticaja na približavanje balkanskih država prema Ruskom bloku.
Srbi u vrijeme Prvog svjetskog rata ističu; „Srbija se u ovom ratu ne bori samo za očuvanje svoje nezavisnosti nego istovremeno za oslobođenje sve neoslobođene braće Srba, Hrvata i Slovenaca“, plasirajući ideju o srpsko-hrvatsko-slovenačkom nacionalnom i političkom, to jest državno pravnom unitarnom državom. Vojska Kraljevine Srbije je već 6.11.1918. godine okupirala Bosnu i Hercegovinu, koj je kao okupirana zemlja ušla u Kraljevinu Srba , Hrvata i Slovenaca, osnovanu 1.12. 1918. godine u Beogradu. Lična sigurnost i imovina Bošnjaka su bili više nego dramatični. Vidovndaskim ustavom 1921. godine ozakonjeni su ; nacionalni unitarizam, državni centralizam, monarhistički oblik valadavine , ograničeni parlamentasrizam i privanto vlasnički – buržoaski ekonomski poredak.
Uzimajući u obzir da je Kraljevina Jugoslavija bila zemlja nacionalne neravnopravnosti i ugnjetavanja, a da je okupator 1941. godine, primijenio politiku raspirivanja i eskalacije šovinizma među narpodima i narodnostima Jugoslavije kao svoje najefikasnije sredstvo, Komunistička partija je iskoristila priliku da partizanske odrede učini značajnim snagama propagiranja novih međunacionaslnih odnosa.
Takva politika se temeljila na sljedećim postulatima; oslobodilačka borba je zajednička borba svih naroda i narodnosti Jugoslavije; kao zajednička oslobodilačka borba, ona je borba za istjerivanje okupatora iz zemlje i borba za stvaranje bratske zajednice ravnopravnih naroda; jedinice narodnooslobodilačke vojske nastale su i razvijale se kao izraz i činilac ravnopravnosti naroda i narodnosti, jer je stvaran preduslov za nove međunacionalne odnose u svakoj republici i na nivou cijele Jugoslavije, kao najsnažniji faktor suprotstavljanja rasparčavanju države između Njemačke i Italije i njihovih satelita , kao i stvaranja kvislinških država , kao dokazi novog zajedništva naroda Bosne i Hercegovine i Jugoslavije, kao historijskoj šansi očuvanja i razvoja nacionalnog identiteta i autohtonosti svakog naroda pojedinačno.
Zbog toga na prvom zasijedanju Zemaljskog antifašističkog vijeća narodnog oslobođenja Bosne i Hercegovine 25.11.1943. godine, delegati obnavljajući državnost i potvrđujući kontinuitet pravne države i vladaviune prava, pored ostalog ističu;
„Narodi Bosne i Hercegovine ne žele povratak starog stanja još i zato što oni nisu imali nikakvih demokratskih prava u bivšoj Jugoslaviji i što je Bosna i Hercegovina bila pokrajina koju su ugnjetavala i pkljačkala velikosrpska gospoda, uz pomoć i zajedno sa reakcionarnim klikama u jugoslovenskoj muslimanskoj organizaciji i u Hrvatdskoj seljačkoj stranci.“
Tada narodi Bosne i Hercegovine kroz svoje jedino političko predstavništvo, Zemaljsko antifašističko vijeće narodnog oslobođenja Bosne i Hercegovine, hoće da je njihova zemlja, koja nije ni srpska ,ni hrvatska, ni bošnjačka(muslimanka) – nego i srpska, i bošnjačka i hrvatska, bude slobodna i zbratimljena Bosna i Hercegovina , u kojoj će biti osigurana puna ravnopravnost i jednakost svih Srba, Bošnjaka (Muslimana ) i Hrvata.
„Narodi Bosne i Hercegovine učestvovaće ravnopravno sa ostalim našim narodima u izgradnji narodne demokratske federativne Jugoslavije.“ Bošnjaci, Hrvati i Srbi Bosne i Hercegovine prvi put u novoj historiji postaju kovači svoje sudbine, čvrsto riješeni da jednom zauvijek otklone vjekovnu tešku i mračnu prošlost koja im je nametana sa strane i od velikiuh sila, izgrađujući državnu zajednicu u kojoj će ponovo svi zajedno živjeti u ravnopravnosti, slobodi, miru i blagostanju, kao što je to bilo „od Kulina Bana „ do Berlinskog kongresa 1878. godine.
„Izražavajući pravedne težnje naroda za čovječnim životom u slobodi i dostojanstvu , narodna demokratska vlast u Bosni i Hercegovini, oličena u narodno-oslobodilačkim odborima i Zemaljskom antifašističkom vijeću narodnog oslobođenja Bosne i Hercegovine ZAJEMČUJE:
– Ravnopravnost Srba ,Hrvata i Bošnjaka (Muslimana ) Bosne i Hercegovine, koja je njihova zajednička i nedjeljiva domovina;
– Slobodu vjeroipovijesti i savjesti , kao i ravnopravnost svih vjeroispovjesti,
– Slobodu zbora i dogovora, udruživanja i štampe;
– Ličnu i imovinsku sigurnost građana, kao i slobodu privatne inicijative u privrednom životu;
– Ravnopravnost žene sa muškarcem , kako u političkom životu zemlje, tako i u svim oblastima društvene djelatnosti;
– Izborno pravo u demokratskoj Bosni i Hercegovini birači će izvršiti tajnim glasanjem na osnovu opšteg , jednakog i neposrednog prava glasa.
– Aktivno i pasivno izborno pravo ima svaki građanin i građanka koji su navršili 18 godina života, a nisu toga prava lišeni na osnovu zakona.
– Borci narodno oslobodilačke vojske i partizanskih odreda imaju pravo glasa bez obzira ne godine starosti.
– Od načela neposrednog i tajnog glasanja može se po odluci Zemaljskog antifašističkog viječa narodnog oslobođenja Bosne i Hercegovine odstupiti za vrijeme narodno oslobodilačkog rata.
– Svakom građaninu zajemčeno je pravo žalbe na rješenje organa vlasti, kao i pravo molbe i pritužbe svim organima državne vlasti.
– Niko nemože biti osuđen bez predhodnog sudskog postupka
– Dužnost je i čast svakog za oružje sposobnog građanina Bosne i Hercegovine da kao vojnik narodnooslobodilačke vojske ili borac partizanskih odreda učestvuje u oslobodilačkom ratu.
– Narodna demokratska vlast obezbijediće putem zakonodavstva svim trudbenicima grada i sela život u skladu sa savremenim shvatanjem socijalne pravde i dostojanstvom čovjeka.
– Narodna demokratska vlast preduzeće sve mjere da što prije likividira nepismenost u Bosni i Hercegovini, da planski izgrađenom mrežom škola i kuturno-prosv jetnih ustanova unaprijedi opšte obrazovanje naroda i time omogući njegov što brži kulturni i ekonomski razvitak.
– Narodna demokratska vlast posvetiće najveću brigu u podizanjunarodnog zdravlja .
– Radi odbrane demokratskog poretka, radi učvršćicvanja bratstva naroda Bosne i Hercegovine , kao i svih naroda Jugoslavije, i ostalih tekovina narodno-oslobodilačke borbe, zabranjuju se sve fašističke i profašističke organizacije i progone sva lica koja se bave fašističkom i profašisitčkom djelatnošću.“
Samo nekoliko dana kasnije , na II zasijedanju AVNOJ-a u Jajcu od 29.11.1943. godine u Odluci broj 3. piše: „Da bi se ostrvario princip suverenosti naroda Jugoslavije , da bi Jugoslavija predstavljala istinsku domovinu svih svojih naroda i da nikad više ne bi postala domenom bilo koje hegemonističke klike, Jugoslavija se izgrađuje i izgradiće se na federativnom principu , koji će obezbijediti punu ravnopravnost Srba,Hrvata, Slovenaca,Makedonaca i Crnogoraca, odnosno naroda Srbije, Hrvatske, Slovenije, Makedonije, Crne Gore i Bosne i Hercegovine.“
Ime države od 29.novembra 1943. godine je Demokratske Federativna Jugoslavija(DFJ).
PRAVNOPOLITIČKI RAZVOJ NOVE (SFR) JUGOSLAVIJE
Deklaracijom ustavotvorne skupštine od 29.11.1945. godine država se zove Federativna Narodna Republika Jugoslavija ( FNRJ ). Ustavom od 7.04.1963. godine država mijenja naziv i suštinu vladavine prava u Sociujalistička Federativna Republika Jugoslavija ( SFRJ ).
Poslijeratni društveni razvitak Jugoslavije kao društva na prelazu iz kapitalizma u socijalizam , u kome se istovremeno rješava i nacionalno pitanje, karakteristični su sljedeći politički principi i institucije;Republike kao federalne jedinice su osnovni subjekti federativne zajednice, Republike su izvršioci saveznog pravnog poretka, nema primjene ustavnih i zakonskih normi bez saglasnosti svih republika. Ustavom 1974. godine i pokrajine dobivaju nešto manje ali vrlo značajne kvalitete federalne jedinice.
Od osniuvanja pa do disolucije, SFRJ je bila pod punom vlašću Komunističke partije Jugoslavije(KPJ), odnosno SKJ. Vodeća uloga KPJ bila je zajemčena i Ustavom iz 1946. godine, kao i svim kasnijim Ustavima.
Socijalistički savez radnog naroda Jugoslavije( SSRNJ), Sindikat, Savez omnladine Jugoslavije i udruženja građana djelovali su kao aktivni zaštitnici socijalističkog samoupravnog drušptva i pravnopolitičkog poretka.
Jugoslovenska armija, odniosno od 1953. godine JNA, bila je pod striktnom partijskom kontrolom , čime je stekla i poseban položaj u političko pravnom sistemu, koji je posebno došao do izražaja prilikom raspada Jugoslavije.
Josip Broz Tito je skoncentrisao sve ključne funkcije u državi i njegov je auteritet bio neupitan sve do njegove smrti 4.5.1980. godine. Nakon njegove smrti njegovu funkciju preuzima koletivno Predsjedništvo SFRJ, u koje ulaze po jedan član iz svake Republike i dvije Pokrajine, kao i predsjednik CKSKJ.
Još za života Josipa Broza Tita dolazi do brojnih turbulencija i previranja, a naročito nakon njegove smrti, na Kosovu dolazi do prve ozbiljne krize koja je instruirana od strane srbijanske DB i KOS-a od marta do oktobra 1981. godine. To vodi ka opadanju moći savezne vlasti, decentralizaciji i opadanju demokratije , jer se sva moć prenosi na republičke i pokrajinske političke elite.
JNA ostaje prividno jedinstvena i nadnacionalna, uz vrlo komplikovano odlučivanje na saveznom nivou, sistem vladavine savezne pravne države je zamišljen tako da uspostavi ravnotežu izmađu „ unitarističkih“ i „separatističkih“ tendencija , koje su sve više otežavale donošenje a još više provođenje odluka u praksi.
KRŠENJE LJUDSKIH PRAVA I SLOBODA U SFRJ
Agrarna reforma , kolektivizacija, nacionalizacija i konfiskacija su u samom startu pokazale da se bitno ne mijenja politika prema Bošnjacima (Muslimanima ) prema kojima je politika ponižavanja i ekonomskog osiromašenja otpočela Austro-Ugarskim osvajanjem, da bi se još žešće nastavila u Kraljevini Srba Hrvata i Slovenaca, Kraljevini Jugoslaviji, pa i u novoj Jugoslaviji. Od 1946. godine ukidaju se šerijatski sudovi, a 1950. godine donesen je zakon kojim se ženama zabranjuje nositi feredže. Muslimani koji su služili vojni rok i učestvovali na radnim akcijama morali su jesti svinjetinu, a komunistički kadrovi su upozoravani da nesmiju obrezivati sinove.
Ukinuta je islamska kultura. Islamski objekti koji su prekomjerno stradali u ratu , nisu se mogli obnavljti niti graditi novi.Samo je prividno radi vanjske politike i pokreta nesvrstanih, Tito postepeno dopuštao nešto veće slobode, jer su mu Muslimani Jugoslavije postali oruđe.
Iako je došlo do određenog zaokreta u pravno-političkom smilu od 1950. godine pod krilaticom jugoslovenskog puta u socijalizam uvođenjem samupravnog socijalizma, društvene svojine i socijalističkog samupravljanja, može se reći u mnogome decentralizovan, fleksibilniji, demokratskiji uz određeno uvažaavanje tržišne privrede i razvoj standarda i sloboda građana u odnosu na komunističke države koje su bile bazirane na strogoj centralno-planskpoj privredi i rigidnoj kontroli.
Jugoslavija je jedna od osnivača UN 1945.godine i potpisnica Univerzalne deklaracije o ljudskim pravima 1948. godine i brojnih međunarodnih dokumenata o unaprjeđenju i zaštiti ljudskih prava i temeljnih sloboda, nije u potpunosti primjenjivala niti u praksi sprovodila odredbe tih dokumenata.
Jugoslovenski model socijalističkog samoupravljenja doživljava brojne izmjene , naročito nakon savladavanja krize nakon infosrbiroa i smanjivanja političke represije nakon smjene Aleksandra Rankovića 1966.godine, koji je sprovodio težnje i centralizam davno utemeljene srpske velikodržavne politike i etničkog čišćenja započetog još od 1804. godine.
Posebno je značajno odobravanje putovanja u inostranstvo krajem šezdesetih godina, kada dolazi do nagle ekonomske migracije . Najveći broj gastarbajtera koji su se tada iselili u Zapadnu Evropu poticali su iz Bosne i Hrvatske što je bio značajan doprinos kapitala putem deviznih doznaka, a što se naročito korisnim pokazalo u toku oslobodilačko odbrambenog rata 1991.-1995..Odlazak u zapadne zemlje dovelo do određene pacifikacije , jer je na taj način stvorena šansa da politički neistomišljenici mogu da odu u inostranstvo.
Prvim popisom stanovnišva 1948. godine sprovedeno je još jedno u nizu negiranje postojanja Bošnjaka (Muslimana ). Bošnjaci su tada vođeni kao Jugosloveni-neopredijeljeni i izjasnilo ih se svega 5,1%, dok se dio stanovništva islamske vjere iz Hrvatske, Bosne i Hercegovine, Crne Gore i Srbije izjasnilo kao Hrvati, Srbi ili Crnogorci.Jer iako je za vrijeme rata partizanski pokret izdavao drugačije deklaracije , iako drugačije piše u zaključcima AVNOJ-a, ZAVNOBIH-a i ZAVNOS-a, Bošnjaka ( Muslimana ) kao naroda nigdje nije bilo, opet im je kao u „ staroj truhloj Jugoslaviji“ postavljen zahtjev da se opredijele jesu li Srbi ili Hrvati.
Pored toga što su natjerani na zajedniučke kazane, na sve strane su počeli zatvarati vjerske škole, mektebe , medrese i druge vjrske institucije, propagirajući sve snažnije i upornije među omladinom da se odriču vjerskih običaja i obaveza, a da se sve masovnije okreću ateizmu i novim komunističkim učenjima i ideologiji. Zatvorena su kulturna društva Gajret, Preporod, Prosvjeta i Napredak , a stvoren Savez amaterskih kulturnoumjetničkih društava uz obrazloženje da će se na taj način mnogo uspješnije razvijati bratstvo i jedinstvo naših naroda i narodnosti.
Takozvane poitičke slobode u koje spadai sloboda misli , kao jednog od osnovnih ljudskih prava i sloboda koje čovjek neumitno traži i djelimično postiže u dugoj i teškoj borbi za uspostavljanje svog ličnog dostojanstva, svoje ljudske ličnosti, kao i svijesti o sebi, ali i o drugima u društvu u kojem živimo. Slobioda opredjeljenja ide uporedo sa slobodom misli.
Sloboda štampe i drugih informacija, sloboda udruživanja, sloboda govora, zbora i javnog okupljanja , pravo na ravnopravnost, sloboda izražavanja narodnosti i ravnopravnost naroda i narodnosti i njihovih jezika, pravo na obrazovanje, sloboda naučnog i umjetničkog stvaranja, sloboda vjeroispovjesti, sve su to nažalost slobode i prava koja su Bošnjaci kao narod , vjernici Muslimani kao pripadnici vjere Islam, a i ostali narodi i vjernici ( katolici, pravoslavci i dr) u značajnoj mjeri bili uskraćeni i prinuđeni na „samokritiku i autocenzuru“, koja je kulminirala nakon događaja na Kosovu 1981. godine , produbljujući još više neravnopravan položaj i ponižavanje pripadnika islamske vjere ( Albanaca, Bošnjaka, Turaka, Goranaca, Torbeša, Pomaka, Egipćana, Aškalija, Čerkeza, Roma i dr.).
Pravo na život, osnovna lična sloboda, nema lišenja slobode bez osnovanosti i zakonitosti, lišenje slobode može trajati samo dok postoje zakonski uslovi, samo sud može izricati sankcije za učinjeno krivično djelo ili privredni prestup i to u zakonskom postupku, presumpcija nevinosti, čovjek ne gubi ljudsko dostojanstvo ni kad je pred sudom ni kad je osuđen, ni kad je na izdržavanju kazne, pravo na odbranu, obaveznost saslušanja i omogućavanje odbrane osumnjičenom i okrivljenom, pravo na rehabilitaciju i naknadu štete za neopravdanu osudu za krivično djelo ili za neosnovano lišenje slobode, sloboda kretanja i nastanjivanja, nepovredivost stana, tajnost pisma i drugih sredstava opštenja, pravo na zaštitu okoline i ostala okolinska prava, je korpa ljudskih prava i sloboda koja je kao što vam je poznato bila stalno narušavana, iako je Jugoslavija bila aktivni sudionik u kreiranju međunarodnih odnosa kroz svjetske i evropske organizacije, a naročito kroz Pokret nesvrstanih, koji se jednostavno urušio kao i Jugoslavija , nakon smrti Josipa Broza Tita.
Brojni su primjeri koji pokazuju neviđena stradanja torture i otimačinu od strane takozvane narodne vlasti koja je vrlo često u ime demokratije i u ime naroda gazila elementarna ljudska prava i lično dostojanstvo građana u svim republikama i pokrajinama , a naročito u Sandžaku, Kosovu i Bosni i Hercegovini. Rodoljub Čolaković 1945 godine ističe ;“ U Bosni i Hercegovini, kao što je poznato , žive dvije nacije ; Srbi i Hrvati, i muslimani koji su nesumnjivo slovenske rase . Njima će se dati mogućnost da se mirnim, evolutivnim putem, nacionalno opredijele“
Umjesto da se nova narodna vlast pozabavi brojnim genocidima nad Bošnjacima i Sandžaku i u Istočnoj Bosni i na Kosovu koji su izvršenu u toku rata 1941.-45., paralelno sa inforbirovcima, socijalistička vlast se obrušava na Mlade Muslimane, koji ništa drugo ne traže osim da u ime Allaha žive i prakticiraju vjeru Islam i islamski način življenja.
Islam kao što se pokazalo tokom 20. vijeka ne odstupa bitno od medunarodnih konvencija o ljudskim pravima i slobodama, jer je sam Kur’an najveći izvor svih ljudskih prava i sloboda , a Pejgamberov sinet i hadisi potvrda u praksi, kako se uspostavlja red na zemlji i kako se poštiuju drugi i drugačiji . Allah je čovjeku podario dostojanstvo i slobodu, dajući mu pravo izbora, gdje čovjekova vlastita volja određuje njegovu sudbinu, stvarajući ga u najljpšem obliku kao svog pradstavnika na Zamlji dajući čovjeku do znanja : Allah neće izmijeniti stanje jednog naroda dok on sam sebe ne izmijeni.
Ovdje moramo spomenuti Medinsku povelju ili Ustav iz 624. godine, kao i hazreti Omerovu Ahdnamu iz 637. godine i brojne Ahdname sultana Mehmeda Fatiha među kojima je i Milodraska Ahdnama iz 1463. godine, a koje se još uvijek ne spominju kada se govori o razvoju ljudskih prava i sloboda, već se polazi od „Carta magna libertatum“ iz 1215.godine, koja je nastala poslije Povelje Kulina Bana ( 1189.), kao i drugih kovnecija koje koje su nastale na Zapadu u 18. vijeku.
Montirani politički sudski procesi i drugi brojni načini pritisaka na Bošnjake, muslimane, a naročito na „ Mlade Muslimane“, trajali su punih 74 godine, to jest od 1918. godine kada je Bosna okupirana , a potom bez odlučivanja naroda postala dio Kraljevine Srba Hrvata i Slovenaca, odnosno Kraljevine Jugoslavije, a što je još većim intenzitetom nastavljeno u novoj Socijalistčkoj Jugoslaviji.
Kao vrhunac moralnog posrnuća i podaničke naravi naših političkih , naučnih, kulturnih i duhovnih predvodnika bila je Rezolucija vakufskog sabora IVZ pod naslovom ; „Povodm neprijateljske djelatnosti terorističke organizacije Mladih Muslimana“. Sarajevski procesi 1949. godine na najslikovitiji i najgnusniji način odslikava položaj Bošnjaka u socijalističkoj Jugoslaviji i u Bosni i Hercegovini, kao matičnoj zemlji svih Bošnjaka.
Rezolucije i deklaracije o ravnopravnosti i jednaksti Bošnjaka, Hrvata i Srba u Mrkonjić Gradu i u Sanskom Mostu nisu ni na II zasijedanju AVNOJ-a priznate, niti su Bošnjaci spomenuti kao narod u Bosni i Hercegovini i u Jugoslaviji.
Tako je nastavljeno i u toku socijalističkog razvoja i unapređenja međunacionalnih odnosa, ali uvijek na štetu Bošnjaka , jer ni ime ni jezik ni kuturu , niti bilo koje nacionalno obilježje nisu mogli zadržati, a kamo li unaprijediti. Bošnjaci su prvo bili neopredijeljeni Jugosloveni, Srbi-mislimani, Crnogorci-muslimani, Makedonci-muslimani, potom „Muslimani“ sa velikim „M“, ali nikako sa pravim imenom sve dok se nisu Bošnjački prvaci predvođeni rahmetli Alijom Izetbegovićem i SDA sastali u Sarajevu, u vihoru oslobodilačkog rata 28.09.1993. godine i donijeli sudbonsnu odluku da povrate svoje historijsko hiljadugodišnje ime Bošnjaci. Bosanski jezik je takođe bio nepriznat iako je povelja Kulina bana iz 1189. godine najstariji dokument nastao na bosanskom jeziku i pisan bosančicom . Bošnjaci su morali svoj jezik nazivati Srpsko-hrvatski ili hrvatsko-srpski.
Sticanjem statusa državne partije i jedine idologije koju je KPJ propagirala odmah po završetku ratnih stradanja, sve građane u bivšoj socijalističkoj Jugoslaviji je iznanada pritisla brutalna i vrlo surova hajka na neistomišljenike, članove drugih političkih opcija, vjerske službenike i vjernike , kao i slobodumne intelektualce i kulturne djelatnike.
Hapšenjem Alojza Stepinca u maju 1945. godine i zahtjev da se katolička crkva u Hrvatskoj izdvoji od Vatikana, kao i niz drugih procesa koji su vođeni u Hrvatskoj sve do 1980. godine bili su samo uvod u nove progone vjernika i slobodnih stvaralaca. Slično su porošli i takozvani saradnici sa Gestapoom u Sloveniji .
U Bosni je to bilo najmasovnije i počelo je odmah nakon ulaska partizanskih jedinica u Sarajevo. Hapse 1945. godine, „ Mlade Muslimane“, a među njima su Alija Izetbegović i Nedžib Šaćirbegović, kao i oko 1200 članova , koji bivaju i osuđeni.
U vremenu od 1945 .do 1949. ubijeno je 13 pripadnika Mladih Muslimana; Mustafa Busuladžić,jedan od najvećih mladih intelektualaca, poliglota, Esad Karađozović, Halid Kajtaz, Nusret Fazlibegović, Hasan Biber, Omer Stupac, Asaf Serdarević, Omer Kovač, Sakib Nišić, Fikret Pločo, Asim Čamdžić, Osman Krupalija, Nurudin Gackić , a na dugogodišnje zatvorske kazne osuđšeni su; Ismet Serdarević, Mahmut Jarebica, Tarik Muftić, Hilmija Muftić, Teufik Velagić, Ramo Habota, Ejub Hadžić, Esad Kojić, Kemasl Kurbegović, Sulejman Musakadić i brojni drugi. Na meti je bio i episkop pravoslavne crkve Varnava Nastić pod optužbom da je „imperijalistički agent“ i saradnik ustaša.
Cazinaska buna je takjođe jedna od velikih podvala koja je poprimila vrlo značajan publicitet u komunustičkoj propagandi, što se smatra jednim od najvećih obračuna sa vjerom kao „opijumom za mase“ i vjernicima .
Goli otok i brojni zatvori bili su prepuni političkih zatvorenika iz redova svih vjera i naroda Jugoslavije, ali su najviše i najteže stradali Bošnjaci i Albanci, koji su bivali zatvarani zbog oružja i opiranja ulasku u kolektive, skidanju feredže, rušenju ograda i kapija i slanju ženske omladine na radne akcije .“I zidovi su imali uši“ i zavladao je potpuni strah jer „dvojica bez duše – treći bez glave“ .
Vjera je postala nazadna, a oni koji su primjenjivali vjerske obrede u praksi smatrani su kao zaostali i primitivni.
Sedamdesetih godina ponovo dolazi do obračuna sa MASPOK-om i Liberalima , a 1972. godine se događa i „ Raduša -72“, kada se najozbiljnije pokazuje nespremnost KOS-a i UDB-e , koji su naslijedili zloglasnu OZNA-u, pokjazujući velike i neočekivane slabosti u sistemu obuke, rukovođenja i komandovanja u proklamovanom sistemu ONO I DSZ.
Komunistička vklast u Bosni i Hercegovini, nakon smrti Josipa Broza Tita, želi pokazati da su najsnažniji i najvjerniji pripadnici merksizma-lenjinizma pa se zbog toga pokreću novi procesi . Neopravdano se sudi mladom imamu Muharemu Hasanbegoviću, popu Nedeljku Janiću , kao i fra Jozi Zovki , a kao najveći i najznačajniji politički proces koji će ostaviti dalekosežne tragove i posljedice u BIH i u Jugoslaviji , dogodio se brutalnim hapšenjem Bošnjačkih intelektualaca i tako otpočinje poznati Sarajevski proces 1983. godine.
Ovaj proces pokazuje i zadnjem iluzionisti među Bošnjacima da je srpski šovinizam prema Bošnjacima širih razmjera i da nije bilo samo od strane velikosrpske buržoazije( 1918. – 1941.) negiranje postojasnja Bošnjaka kao naroda, već da je to i u toku II. zasjedanja AVNOJ-a i nakon Drugog svjetskog rata i u toku obnove i izgrasdnje jugoslovenske zajednice zbaratimljenih naroda, ali bez pomena Bošnjak ( Muslimana ) i bez vrjednovanja njihovih neizmjernih zasluga i žrtvovanja u toku narodnooslobodilačkog rata. Hamdija Pozderac i Nijaz Duraković kao vodeći članovi SKBIH, nisu odmah shvatili namjere srpskih nacionalista i pripreme terena za dešavanja i zločine koji su se kasnije dogodili agresijom na Bosnu i Hercegovinu 1992. godine.
Poznati advokat dr. Rajko Danilović za Sarajevski proces kaže; „ Sarajevski proces je bio ideološka i moralna priprema budućeg rata u Jugoslaviji.Cijelo suđenje bilo je u funkciji razvijanja mržnje prema Muslimanima( Bošnjacima)“. (Sarajevski proces 1983. )
Bosanski komunisti vrlo brzo pronalaze dežurne krivce i otpočinju hapšenje bošnjačkih intelektualaca 23.03.1983. godine ; Aliju Izetbegovića, Omera Behmena, Saliha Behmena, Rušida Prgudu, Mustafu Spahića, Meliku Salihbegović, Hasana Čengića, Ismeta Kasumagića, Huseina Živalja, Edhema Bičakčića, Đulu Bičakčić, Džemaludina Latića, Derviša Đurđevića, koji su optuženi za „ udruživanje radi rušenja ustavnog poretka“i radi „verbalnog delikta“. Osnovni razlozi su nađeni u „Islamskoj Deklaraciji“ čiji je autor Alija Izetbegović. Optuženi su neviđenom propagandom i presuđivanjem unaprijed , svi bili kažnjeni nevjerovatno visokim kaznama, jer su na sve moguće načine i torturom na optužene i svjedoke vršeni pritisci i zlotavljanja .
Na tom procesu je prvi put spomenuto navodno „ etničko čišćenje „kao metod čišćenja svih nebošnjaka iz Bosne i Hercegovine, što će biti upravo genocidni metod srpskih agresora i domaćih paravojnih formacija bosanskih Srba u toku rata 1991.-1995. Mediji to svakodnevno plasiraju širom Jugoslavije . U propagandu se , nažalost uključuju i brojni podanici iz Bošnhjačkog naroda koji pišu po volji DB, a na štetu svih osumnjičenih i svih Bošnjaka u Bosni i Hercegovini i širom Jugoslavije, a da mnogi nisu ni pročitali, a kamo li razumjeli sadržaj i porzuku Islamske Deklaracije.To je članovima SANU dalo za pravo da još 1984. godine formiraju tim za pisanje Memoranduma u kome „etničkim čišćenjem“ kao genocidnom radnjom, žele tobože da zaštite Srbe od Bošnjaka, čineći genocid i ratne zločine širom Bosne i Hercogovine nad nenaoružanim Bošnjačkim narodom i svim građanima koji su postali na bilo koji način prepreka za ostvarivanje ratnih ciljeva u postizanju vjekovnog sna da svi Srbi žive u jednoj državi.Velikodržavni projekti su postojali i kod Hravtakog i Crnogorskog državnog vrha, sve na štetu teritorijalnog integriteta, cjelovitosti i nezavisnosti, međunarodno priznate Republike Bosne i Hercegovine, što se nemože ni u primisli reći za državni vrh Bosne i Hercegovine , niti bošnjačke kartografe.
Z A K L J U Č A K
Socijalistička Federativna Republika Jugoslavija iako osnivač UN i potpisnica Univerzalne deklaracije i brojnih konvencija o zaštiti ljudskih, građanskih, vjerskih, nacionalnih, jezičkih, kulturnih i drugih brojnih prava i sloboda, u jednopartijskom sistemu i pod ideologijom jednoumlja nije bila u stanju da se oslobodi predratnih problema koji su doveli do rapada Kračljevine Jugosdlavije.Takođe je u novoj Jugoslaviji došlo do izražaja još više i snažnije djelovanje unitarističkih i separatističkih političkih snaga koje su samo nastavile da smišljeno djeluju i traže spoljne pokrovitelje za ostavrenje svojih velikodržavnih ciljeva . Najizražajnije se to pokazuje takozvanom iredentističkom i separatističkom demonstrativnom manifestacijom koja je instruirana i organizovana od strane osnivača Kraljevine SHS, a koja je pokazala da će to biti proces koji treba snažnu podršku iz svjetskih centara moći.Bošnjaci su nažalost, kao i u osnivanju, bili zatečeni i nisu mogli bitnije uticati na tok događaja što se pokazalo prlikom razdruživanja ili disolucije bivše nam domovine SFRJ od 1989. do 1991. godine.
Bošnjaci su živeći na razmeđu Istoka i Zapada baštinici bogate miulenijske civilizacije i kulture, mulikulturalnosti i zajedništva, što su zajedno sa Hrvatima, Srbima, Jevrejima i brojnim manjinskim nariodima gradili u svojoj jedinoj domovini Bosni i Hercegovini.
U svojoj hiuljadugodišnjoj historiji Bosna je prošla kroz više oblika državnosti i vladavine prava, najprije kao Banovina Bosna, zatim Kraljevina Bosna, Ejalet Bosna, pod Austrougarskom upravom corpus separatum, u prvoj Jugoslaviji posebna cjelina, u SFRJ jedna od šest republika, da bi od 1992. godine stekla međunarodno priznanje kao suverena Republika Bosna i Hercegovina i bila primljena u članstvo UN.
Bosna i Hercegovina komotna za sve njene građane , narode i narodnosti, jezike i kulture, uz puno poštovanje svih vjerski i drugih sloboda i prava, treba što prije steći uslove za prijem u članstvo u EU i NATO savez.
Obnova državnopravnog sistema i multikulturalnih odnosa u Bosni i Hercegovini, Sandžaku i zemljama Balkana , kao vjekovnog nasljeđa i življenja u zajedničkoj civilizacijskoj cjelini, a u želji da dostignemo ekonomske i privredne standarde zemalja Evropske Unije, mi moramo učiniti dodatne napore da nam se ne dešavaju ponovo u nekim novim okolnostima da nasrćemo jedni na druge, kada nas je uzvišeni Bog počastio da živimo jedni sa drugima u zajedničkoj domovini Bosni i Hercegovini , koja bi mogla ponovo biti uzor multikulturalnosti, tolerancije, zajedništva i poštovanja drugog i drugačijeg sa svim njegovim osobenostima.
Ljudska prava i slobode su obaveza za brojnije i jače , a neotuđivo pravo i privilegija za slabije i malobrojnije narode i etničkje skupine u Bosni i Hercegovini i u svim novonastalim državama na prostoru bivše Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije – Sloveniji, Hrvatkoj, Srbiji, Crnoj Gori, Kosovu, Makedoniji, .
