Gotovo sve države svijeta, osim onih u kojima stopa zaraženosti i smrtnosti još nije dosegla vrhunac, polahko ublažavaju mjere uvedene radi smanjivanja rizika zaraze i stope smrtnosti od pandemije koronavirusne bolesti. Naime, nakon skoro 2 mjeseca, osim silaznog trenda stope zaraženosti i smrtnosti oboljelih, nacionalne su ekonomije počele pokazivati ozbiljne sindrome pada BDP-a na kvartalnoj i godišnjoj razini, što je nagnalo vlade da odgovore djelimičnim popuštanjem mjera, odnosno otvaranjem sve većeg broja uslužnih djelatnosti i manjih preduzeća koje zapošljavaju najveći broj ljudi.
Ovo može značiti i novo povećanje stope zaraženosti i smrtnosti, ali se u cost-benefit analizama pokazuje da i s malo povećanim stopama zdravstveni sistem može kapacitetima izdržati novi val, pa je taj trošak manji od potpunog zastoja ekonomskih aktivnosti i redovnog režima rada zdravstvenih ustanova. Naravno, za nadati se je da je ovaj prvi talas pandemije ipak pokrenuo promjenu paradigme i nagnao vlastodršce da razmisle o prioritetima investiranja te monetarnih i fiskalnih poticaja u smjeru produktivnog ekonomskog sektora i poboljšanja ukupne, a posebno zdravstvene infrastrukture, kao i novih istraživanja u biofizici i biohemiji radi efikasnijeg suočavanja sa sličnim krizama koje nas očekuju u budućnosti.
Kao i svaka kriza, i ova je iznijela na svjetlo dana sve nedostatke zdravstvenog i dobrog dijela drugih segmenata društava, izostanak pravovremene ozbiljne međunarodne solidarnosti, birokratiziranost i sporost nacionalnih i globalnog zdravstvenog organiziranja. Optužbe, posebno iz SAD-a, ali i dijela zapadnih država prema WHO-u (SAD su čak privremeno obustavile finansiranje Svjetske zdravstvene organizacije) o neefikasnosti, pa čak i prikrivanju podataka o opasnosti virusa korona u saradnji s Kinom, sve se više množe, bez obzira na nedostatak dokaza i prilično uvjerljive kontraargumente WHO-a i Kine.
Grupa 77 zemalja u razvoju i Kina zajednički su pružile podršku WHO-u u borbi protiv pandemije COVID-19. Stječe se dojam da se ovim ne samo skriva nesposobnost SAD-a i ostalih zapadnih država da se efikasno suoče s pandemijom, već i počinje oblikovati novi globalni neprijatelj Zapada (tzv. carstva dobra). Da se fokus s militantnog ili radikalnog islamizma kao neprijatelja broj 1 tzv. slobodnog svijeta pomiče prema Kini, baš kako se je prema islamizmu, a stvarno islamu, pomaknuo kada je umrlo prvo carstvo zla (komunizam), odnosno Istočni blok (Varšavski pakt i SEV) krajem 80-ih.
Razne kompetentne organizacije i institucije u proteklom su periodu jakih ograničenja i karantena različitih vrsta i stepena širom svijeta davale procjene pada BDP-a nacionalnih, regionalnih i globalnog. Zanimljivo je kako se, unatoč brojnim dokazima da bi se finansijski generirana ekonomska kriza i posljedična depresija dogodile i bez izbijanja pandemije, o čemu je Stav pisao od prošle godine, gotovo svi barataju sintagmom ekonomskog pada zbog krize uvjetovane pandemijom COVID-19. EU je nama najvažnija ekonomska zona, o čijoj snazi itekako zavisi svaka projekcija posljedica ekonomske krize na BiH. Evropska centralna banka (ECB) u prvom izvještaju iz aprila procijenila je da bi se ekonomija eurozone mogla oporaviti tek krajem 2022. na razinu prije krize. U najgorem scenariju, ako se ekonomija eurozone smanji za 12 posto, bruto domaći proizvod (BDP) mogao bi krajem 2022. biti kao na kraju 2019. No, procijenila je ECB, ekonomija eurozone pada većom stopom, pa u drugom kvartalu ove godine očekuje pad od 15 posto.
Izvještaj je istražio i manje dramatične scenarije. Ako će kriza imati blaže posljedice, ove godine može se očekivati 5 posto pad. U slučaju srednje teškog scenarija s 8 posto padom, BDP bi naglo pao, ali bi pad bio kratkotrajan, prema ovoj prognozi. Prema anketi koju je provela ECB, ekonomski pad eurozone mogao bi biti manji od pesimističnih projekcija, ali bi oporavak mogao biti spor i postupan. Ekonomija bi se trebala smanjiti 5,5 posto u 2020. godini, a potom porasti za 4,3 posto u 2021. godini, uz popuštanje restrikcija u maju i junu, pokazala je kvartalna anketa koju je ECB proveo među ekonomistima. Većina anketiranih naznačila je da će normalizacija stanja vjerovatno ići u fazama i da je ne treba očekivati prije trećeg kvartala, zaključak je ankete. ECB-ovo istraživanje provedeno je u razdoblju od 31. marta do 7. aprila.
Međutim, da stvari nisu tako optimistične, svjedoči i prepiska šefice ECB-a Christine Lagarde i italijanskog evroparlamentarca Marca Zannija. ECB je smanjila rejting prihvatljivih kolaterala (prihvata i “smeće”) za svoj program za pomoć “Asset Purchase”. Time eurosistem dopušta nabavu obveznica i derivativnih papira direktno od korporacija, ali zabranjuje otkup državnih obveznica, osim preko banaka, na sekundarnom tržištu. Tako je Lagarde odgovorila Zanniju na njegov upit zašto je to moguće i zašto se ECB ne obazire na moralni hazard kod korporacija različitog finansijskog statusa, dok ga itekako uzima u obzir kod država. Pozvala se na član 123. Evropskog ugovora, koji stipulira otkup državnih obveznica samo preko banaka, sve navodno radi brige za uravnoteženost budžeta država članica. Istovremeno, finansijski izvještaji privatnog sektora očito nisu toliko važni centralnoj novčarskoj instituciji EU kad se mogu direktno kod nje zaduživati. Zanni je na Twitteru komentirao njezin odgovor koji mu je uputila čak tri sedmice kasnije. Odgovor ECB-a, kaže Zanni, jasno pokazuje kako opasno i apsurdno funkcionira eurozona. Ugovor za Evropu zabranjuje nabavu državnog duga na primarnom tržištu jer, u suprotnom, tržišta ne bi mogla nametnuti fiskalnu disciplinu političarima, dok takvo ograničenje ne postoji za privatni dug, posebno velikih korporacija. Dakle, moralni hazard funkcionira za političare, ali ne i za menadžere koji prvom prilikom, kada počne kriza, potrče majci državi.
Procjena federalnog premijera Novalića o manjem utjecaju korona krize na ekonomiju, odnosno rast BDP-a FBiH treba promatrati ponajprije u svjetlu trenutnog, zadovoljavajućeg stanja malog porasta nezaposlenosti, u odnosu na očekivan i stvarnu težinu krize zbog zastoja uslijed pandemije. To treba zahvaliti i kriznim mjerama koje je donijela Vlada, ali i ozbiljnom i solidarnom ponašanju poslodavaca te njihovom dugoročnom promišljanju očuvanja firmi i radnih mjesta za vrijeme poslije krize. Neki su se vrlo brzo prilagodili kriznim mjerama te djelimično izmijenili svoje asortimane i ponude, pa čak i povećali broj zaposlenih. Stvarne posljedice krize bit će jasnije tek najesen. Susjedna Hrvatska također ima dobre pokazatelje malog rasta nezaposlenosti, ali i procjene o ozbiljnom padu BDP-a do čak 11 posto i vrlo dugom oporavku, poput šestogodišnjeg napora da se zaustavi pad BDP-a nakon krize 2008/9. Rebalans budžeta dramatičan je, prihodi su smanjeni za 17 milijardi, a rashodi su ostali isti. Drastično povećanje deficita alimentirat će se vanjskim zaduženjima, naravno, dok se od “solidarne” EU očekuju sredstva iz fondova koja će ipak primarno biti upućena privrednim subjektima preko banaka. EU je samo olabavila Pakt o stabilnosti, kojim je olakšala uvjete fiskalne discipline u krizi.
Politico je izvijestio o planiranim prioritetima skorog njemačkog predsjedavanja prije krize (reforma migrantske politike, odnosi s Britanijom i Kinom, digitalizacija i tranzicija na tzv. “zelenu ekonomiju” – u stvarnosti osnovu za novi spekulativni balon). Ti prioriteti sada će se promijeniti. Većina stručnjaka predviđa da će mjere zatvaranja i vjerovatno dugotrajne restrikcije u trgovini, turizmu i transportu posljedicama nadmašiti prethodne recesije, uključujući i finansijsku krizu 2008/2009, o čemu je Stav također već pisao. Njemački ambasador u EU Michael Clauß upozorio je u pismu Vladi u Berlinu, početkom aprila, na “ogroman utjecaj” na predsjedavanje, rekavši da se treba fokusirati na sposobnost EU da upravlja krizom i izađe iz nje, a možda i na opstanak integracije EU. Njemačka je najavila drukčiji smjer kojim će dominirati pitanje borbe protiv pandemije i njenih posljedica, rekla je kancelarka Merkel.
Tamošnja politička elita smatra da je Njemačka, najveća i najsnažnija ekonomija, najbolje prošla kroz pandemiju i zato snosi najveću odgovornost za izlazak Evrope iz krize. Politico je najavio četiri kategorije prioriteta, od neposrednog upravljanja krizom i ekonomskim oporavkom u uvjetima neslaganja sjevernih i južnih članica oko vrste i opsega mjera, preko dugoročnog budžeta Unije, kvota izlova ribe i odnosa s Britanijom te planskih prioriteta, do tema koje vjerovatno neće dobiti puno pažnje, posebno njemačkom insistiranju na rezanju finansijskih sredstava članicama u slučaju kršenja vladavine prava. Niti u jednoj kategoriji nije spomenuta integracija Zapadnog Balkana, što je na fonu rezultata virtualne sjednice EK u Zagrebu, posvećene tome pitanju. Njemačka će posvetiti pažnju jačanju Evropskog centra za prevenciju i kontrolu bolesti, moguće kroz sljedeći dugoročni proračun EU i povećanje broja zaposlenih, vraćanje proizvodnje lijekova i medicinske tehnologije u Evropu, borbu protiv malignih bolesti i jačanje digitalnog zdravstvenog sistema, tako da zdravstveni sistemi u svim zemljama budu jednako dobro osposobljeni za borbu protiv virusa i da dobiju finansijsku pomoć. U suprotnom, postoji rizik da će se granice ponovno zatvoriti čim se poveća broj infekcija u pojedinim regijama, što će se sigurno dogoditi prije ili kasnije. Hrvaćanski zastupnik u Evropskom parlamentu i izvjestilac za Zapadni Balkan Tonino Picula u intervjuu Dnevnom avazu upozorio je da bi pandemija virusa korona mogla unutar Evropske unije stvoriti novih 100 miliona siromašnih. On se zalaže za veliki paket pomoći čiji bi teret bio solidarno raspoređen među zemljama, izdavanjem zajedničkih obveznica članica EU, baratajući predviđenim padom BDP-a većim od sedam posto.
Njemačka vlada planira ulaskom u vlasničku strukturu spasiti aviokompaniju “Lufthansa”, koja se nalazi u teškoćama zbog krize, objavio je Der Spiegel. Vlada za spas “Lufthanse” planira utrošiti deset milijardi eura, od čega 5,5 za ulazak u vlasničku strukturu kompanije. Tri i po milijarde eura pomoći trebalo bi “Lufthansi” pristići u formi kredita Banke za obnovu i razvoj, za koji bi garanciju dala Savezna vlada. Zauzvrat država od “Lufthanse” traži isplatu dividende od devet posto. Pomoć pojedinih vlada trebale bi dobiti “Austrian Airlines”, “Brussels” i “Swiss”, koje se nalaze u vlasništvu “Lufthanse”. Zbog pandemije je promet “Lufthanse” već sedmicama gotovo potpuno ukinut. “Lufthansa”, prema vlastitim navodima, svakog sata gubi milion eura, dok se novčane zalihe koncerna procjenjuju na četiri milijarde eura. Šef Upravnog odbora “Lufthanse” Carsten Spohr je u razgovoru za Die Zeit upozorio na prevelik utjecaj države na “Lufthansu” u slučaju ulaska vlade u vlasničke strukture jer je “vrlo teško upravljati koncernom u čije je vlasničke strukture umiješano nekoliko vlada”. No djelimična ili potpuna nacionalizacija pokazuje se kao jedini finansijski održiv model spasa čak i ovakvih divova. Jer, Evropska komisija odobrila je sedam milijardi eura francuskih državnih zajmova i garancija “Air Franceu” u krizi, uz objašnjenje da je kompaniji prijetio bankrot. Pariz planira izravno “Air Franceu” posuditi tri milijarde eura i biti jamac za kredite od dodatne četiri milijarde eura, najavio je ministar finansija Bruno Le Maire. Zbog toga je EK ublažila propise o državnoj pomoći kako bi se pomoglo kompanijama pogođenim krizom.
Korona kriza pokazuje koliko je važna snažna država, poručila je čelnica austrijskih socijaldemokrata Pamela Rendi-Wagner povodom 1. maja. “Neoliberalni koncept propao je. Pozivi za državom koja pomaže i štiti sve su jači”, rekla je predsjednica glavne opozicijske stranke SPÖ. Veća solidarnost bogatijih društvenih slojeva bit će ključna za oživljavanje ekonomije, dodala je. Od uvođenja karantene sredinom marta broj nezaposlenih skočio je na gotovo 589.000, dok je broj radnika koji rade sa skraćenim radnim vremenom dosegao 1,2 miliona. Radno sposobnih Austrijanaca je 5,5 miliona. No, usporedbom s čak 30 miliona izgubljenih radnih mjesta u SAD-u, ovo se čini skromnim. Treba naglasiti da je u SAD-u vrlo lahko izgubiti posao, ali i ponovo ga naći, u normalnim uvjetima poslovanja. No “visoka zaposlenost”, kojom se hvalio Trump, umnogome je rezultat povremenih i nestalnih poslova, mnogih bez osnovnih, u ostatku svijeta uobičajenih socijalnih davanja.
I u drugim, velikim i malim ekonomijama kriza je na površinu iznijela sve smeće neoliberalnog sistema čiju je smrt proglasila čelnica austrijskih socijaldemokrata. Američki farmeri prisiljeni su eutanazirati svoju stoku, jer je preko 25 posto prerađivačkih kapaciteta samo u svinjogojstvu zatvoreno, a radnici otpušteni. To će stvoriti velike nestašice mesa i stečajeve farmera u navodno najvećoj i najboljoj svjetskoj ekonomiji, kako ponosno ističu američki predsjednici već cijelo stoljeće. Istovremeno, oko 50 miliona Afrikanaca, zbog krize i ratova, suočava se s glađu. Svjetska organizacija za hranu i poljoprivredu (FAO) upozorava na petostruki rast gladi u Zapadnoj Africi i Sahelu, dok se procjenjuje da je oko 40 miliona Amerikanaca na granici siromaštva i gladi. Svjetski program za hranu prognozira da će broj ljudi suočenih s akutnom prehrambenom nesigurnošću (eufemizam za glad) doseći 265 miliona ove godine, s lanjskih 135 miliona, zbog krize i pandemije, najviše u Africi, posebno zemljama pogođenim ratovima, klimatskim promjenama i ekonomskim krizama, od čega su najugroženijih deset, Kongo, Afganistan, Venezuela, Etiopija, Južni Sudan, Sudan, Sirija, Nigerija i Haiti. Tu treba spomenuti i Jemen. Program za hranu treba 10-12 milijardi dolara da bi finansirao svoju pomoć tim zemljama.
Trumpova administracija, zasad, nije iznašla mogućnost da spasi svoje poljoprivredne proizvođače otkupom i plasmanom mesa vlastitom i stanovništvu ugroženih područja Afrike. Ta vrsta solidarnog razmišljanja u krizi naprosto izgleda nije inherentna američkoj ideologiji. Slično se dešava s naftom. Pad potražnje, prevelika opskrba zbog američko-rusko-saudijskog rata apsurdnim povećanjem proizvodnje rezultirali su velikim padom cijena. Tako je cijena zapadnoteksaške sirove nafte pala 72 posto, stotine tankera plutaju morima i spremni su platiti nekome samo da preuzme njihovu naftu, pa je aprilska cijena u jednom trenutku ušla u nezamislivo za stratešku sirovinu – u negativnu zonu za terminske ugovore isporuka u maju. Postojeći skladišni kapaciteti nedostatni su. Sve samo dolijeva ulje na vatru short sale spekulacija koje se nastavljaju i u vremenu krize jer niko još nema hrabrosti da to ludilo prekine, već se i dalje mjerama podržavaju isti spekulanti koji su (ponovo, ko zna koji put) izazvali krizu koju je pandemija COVID-19 samo akcelerirala. Dok dogovor o smanjenju proizvodnje između nezrelog saudijskog vladara čija uloga u ubistvu Jamala Khashoggija nije rasvijetljena i ruskog predsjednika s napoleonskim ambicijama nije postignut, potreba za energijom u svijetu ne opada. Opet ista neoliberalna logika i opasna geopolitika na djelu. Logiku spašavanja spekulanata, uz bankrot čak i samih saveznih država, oslikao je lider republikanske većine u Senatu, neki Mitch McConnell, koji je izjavio da mu je draži bankrot saveznih država i nemogućnost isplata penzija iz njihovih fondova od pomoći koju bi im dala savezna vlada u uvjetima krize. Međutim, niti on niti ostali republikanci i demokrate u Kongresu ne smatraju da je 4 biliona dolara novca iz helikoptera (plasmani Federalnih rezervi Primary Dealership bankama i institucijama u zamjenu za svaki “vrijednosni” papir, pa i bezvrijedan) investicijskim bankarima i “ulagačima” na Wall Streetu problem. Jer, kako smo već napisali, umjesto ljudi, spašavaju se spekulanti.
Zapravo se fizička proizvodnja uništava da bi se spasio spekulativni mjehur koji je već prsnuo. Ljudski životi žrtvuju se na oltaru mrtvog božanstva. Liberalna ekonomska politika smanjila je životni standard ljudi širom svijeta u posljednjih 40-ak godina, ne samo u zemljama u razvoju, te time pomogla stvaranju uvjeta za ovu i mnoge druge pandemije koje mogu harati u budućnosti. Istovremeno, propagandom protiv Kine kao novog carstva zla zaziva se rat kao jedna od mogućnosti preživljavanja sistema. Fed je već 26. marta ukinuo obavezne rezerve bankama do 10 posto na depozite. To je oslobodilo oko 200 milijardi dolara kojima banke koje su i dovele do krize mogu raspolagati u vraćanju nagomilanih spekulantskih dugova. Svjetski program za hranu treba maksimalno 12 milijardi. Kockari zasad traže 4,5 hiljade milijardi i dobili su ih. Osiguranje onih 12 ići će znatno, znatno teže.
Piše: Faris NANIĆ
