Demokratski front, najjači opozicioni subjekt u Crnoj Gori, izvolio je blagosočiniti “Deklaraciju o pomirenju u Crnoj Gori”. U kojoj, između ostalog, piše: “Polazeći od neophodnosti eliminisanja svih ideoloških sukoba; imajući u vidu duboku podijeljenost crnogorskog i srpskog naroda; radeći na pomirenju u pravoslavnom biću kao potrebnom preduslovu za novim trajnim dogovorom sa svim manjinskim narodima; ostajući dosljedni tradicionalnoj i njegoševskoj Crnoj Gori, koja počiva na kosovskom zavjetu i poštovanju predaka; mi, potomci bjelaša i zelenaša, partizana i četnika, pravolinijaša i golootočana, donosimo Deklaraciju o pomirenju.”
Da skratimo dugu priču, to je deklaracija o rehabilitaciji četnika. No, ne samo o tome: deklaracija je to o nužnosti promjene crnogorskog Ustava te ideološkoj reorganizaciji i unifikaciji Crne Gore. Na to ćemo se vratiti kasnije.
Deklaracija je ambiciozan dokument, jer je naumila sprovesti sveopšte “pravoslavno” pomirenje i krečenje prošlosti. Ovu deklaraciju o (prije svega) pomirenju Srba i Crnogoraca sastavile su i potpisale srpske partije. Da ne bi bilo nikakve zabune, to su potpisali u nečemu što se zove “Srpska kuća”. Ostali su slobodni da prihvate ono što je u “Srpskoj kući” potpisano.
Okle’ Crnoj Gori manjinski narodi?
Valjda u znak dobre volje prema drugima, deklaracija je potpisana baš na Savindan, kada Srpska pravoslavna crkva slavi Svetog Savu, a Crnogorci, koji – kao ni Bošnjaci, Hrvati i Albanci – nisu svetosavci mlate bureke, ispijaju kafe i igraju na Barselonu. Ne čudi što već danima ispred “Srpske kuće” u Podgorici crnogorski muslimani i Albanci stoje u redovima, čekajući da ispune kosovski zavjet i svoju Njegošev amanet.
Deklaracija ističe kako u Crnoj Gori ne postoji “nacionalna većina”. Sa stanovišta crnogorskog Ustava, to nije vrijedno pomena, budući da Crna Gora nije nacionalna, nego građanska država. Sastavljači Deklaracije, međutim, ne žele građansku državu. Njih užasava pluralizam građanskih (pa i nacionalnih) interesa. Zanimljivo: iako u tekstu Deklaracije autori, ponovimo još jednom, izričito kažu kako u Crnoj Gori nema “nacionalne većine” (time žele reći kako Crnogoraca u Crnoj Gori nije više od 50 posto), oni ipak barataju terminom “manjinski narodi” (pod tim misle na Bošnjake, Albance i Hrvate).
Tako mi njihove logike: ako nema većinskog naroda, okle’ Crnoj Gori manjinski narodi? Odgovor je jasan – sastavljači Deklaracije Crnu Goru vide kao državu srpskog naroda. Neki pripadnici tog naroda misle da su Crnogorci, ali to je promjenjivo. I jeste, zaista. Jer, u Crnoj Gori postoje građani koji su 1981. godine bili Crnogorci, do 1990. godine Srbi, do 2006. godine ponovo postali Crnogorci, a ako Demokratski front dođe na vlast, biće opet Srbi. Istorija popisa stanovništva u Crnoj Gori u drugoj polovini XX vijeka najuvjerljiviji je dokaz u prilog teze o fluidnosti identiteta.
Deklaracija, rekosmo, barata terminom “pravoslavna većina”: ta bi se većina, sugeriše dokument, trebala izmiriti, preuzeti upravljanje državom, a potom napraviti nove ugovore sa drugim narodima koji žive u Crnoj Gori. Čik pogodite ko će te ugovore pisati i šta će, politički, a i lično, značiti odbijanje stavljanja potpisa na te vrle nove međunacionalne sporazume? U međuvremenu, kaže Deklaracija, četnicima treba dopustiti da slave svoje heroje i dižu im spomenike. Potpisnici naglašavaju da je “pravo na grob i civilizovan odnos prema posmrtnim ostacima i spomenicima nastradalih predaka” zajednička obaveza.
Doktor kojeg su četnici zaklali
Komentarišući Deklaraciju, Draško Đuranović je primijetio kako su “na vlasti u Herceg Novom i ljudi iz Demokratskog fronta, pa neka predlože, kao simbol frontovske ideje o posthumnom miru četnika i partizana, da se Institutu ‘Dr Simo Milošević’ u Igalu dopuni ime. Da se, u ime savindanske deklaracije, nazove – ‘Dr Simo Milošević i četnici koji su ga zaklali’.”
Frontova Deklaracija je ogavna, ali ne i neracionalna. Na prvi pogled izgleda kako je takva – ogavna, ali ne i neracionalna – politika i vlasti i takozvane građanske opozicije: politika koja je i jedne i druge dovela do toga da je za njih u jednom trenutku Demokratski front bio poželjan politički partner. Demokratska partija socijalista je imala ideju da vlast očuva tako što će Front uvesti u vladu, pa je ove na to pozvao Tomislav Nikolić, tadašnji predsjednik Srbije, dok je “građanska opozicija” i dalje vjerna ideji da Crnu Goru mijenja postizbornom koalicijom sa Frontom. I jedni i drugi, i vlast i “građanska opozicija”, vele da baštine antifašističke i evropske vrijednosti. Ali, i jedni i drugi očito smatraju da se vrijednosti ne treba držati kao pijan plota.
Dakako, i Front ima svoje “vrijednosti” – evo ih je još jednom formulisao u Deklaraciji. Ali se Front, za razliku od vlasti i “građanske opozcije”, svojih vrijednosti dosljedno drži. “Racionalnost” saradnje sa Frontom duboko je iracionalna, tačnije – autodestruktivna. Frontova Deklaracija, k tome, nije antievropska. Naprotiv. Ona je u duhu antikomunističke Rezolucije Vijeća Evrope 1.481 iz 2006. godine, o potrebi međunarodne osude zločina totalitarnih komunističkih režima. Po usvajanju te Rezolucije saopšteno je kako je “…Vijeće Parlamentarne skupštine Evrope danas osudilo masovna kršenja ljudskih prava od totalitarnih komunističkih režima te izrazilo sućut, razumijevanje i priznanje žrtvama tih zločina…”
Uzlet fašizma u Istočnoj Evropi
U rezoluciji Evropski parlament poziva “sve komunističke ili post-komunističke stranke da u svojim zemljama, ako to dosad nisu učinile, ponovo procijene povijest komunizma i svoju vlastitu prošlost, jasno se distanciraju od zločina koje su počinili totalitarni komunistički režimi i da ih osude bez ikakvih nejasnoća.” Molim lijepo: Rezolucija je kod nas shvaćena kao “izrazi sućuti” četnicima, ustašama i handžar-divizlijama i potvrda komunističkih zločina nad fašistima. Jasno: oni su se borili za “evropske vrijednosti”, i to za najvažniju, zapravo jedinu preživjelu evropsku vrijednost – za kapitalizam. Bilo je to, napokon, adekvatno tumačenje Rezolucije: Evropska unija jeste izjednačila fašističke i komunističke zločine.
Stoga, kada danas EU kukumavči o “nacionalističkim vladama i pro-fašističkim politikama” na istoku Evrope, ne treba zaboraviti da je upravo EU, zaokupljena diskvalifikacijom i zatiranjem komunističke ideje, otvorila vrata za uzlet fašizma u Istočnoj Evropi i rehabilitaciju četništva i ustaštva na Balkanu. Stoga: ne spadam u one koji Frontovu Deklaraciju smatra nebitnim dokumentom. Naprotiv: ta Deklaracija bi za budućnost Crne Gore mogla postati ono što je Memorandum SANU bio za smrt Jugoslavije – temeljni ideološki dokument.
Uostalom: Svega deceniju stara nezavisna Crna Gora danas po mnogo čemu podsjeća na Jugoslaviju iz 1986. godine. Staus quo neodrživ – a i da jeste, ne vodi ničem dobrom. Promjene su na pomolu, ali to ne znači da nužno vode dobrom. Crnogorska vlast je danas stara i umorna kao onomad jugoslovenska. A, prije svega, ni jedna, ni druga država nisu uspjele da izvedu istinsku demokratsku tranziciju. Za Jugoslaviju je demokratska tranzicija značila početak rata i tranzicione pljačke. Vidjećemo šta će značiti za Crnu Goru. Izlišno je napomenuti da nisam optimista.
Stavovi izraženi u ovom tekstu su autorovi i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.
