I zaista, svi elementi bili su tu – nastao je po predlošku Huntera S. Thompsona, kontroverznog obožavatelja droge i oružja koji je na zalasku hippy kulture utemeljio tzv. gonzo novinarstvo i bitno obilježio alternativnu kulturu 1970-ih.
U glavnoj ulozi pojavljuje se Johnny Depp, nezaboravan kao piščev alter ego u “Strahu i preziru”, a bio je i narator u dokumentarcu “Gonzo: Život i rad dr. Huntera S. Thompsona”. Dobro je zvučao i izbor redatelja Brucea Robinsona, koji možda nije genijalan poput Terryja Gilliama koji je režirao “Strah i prezir”, ali u karijeri (prije svega scenarističkoj) napravio je nekoliko odličnih filmova, a i sam je poznat po velikoj sklonosti toksinima, toliko karakterističnoj za sve što je Hunter S. Thompson ikada napravio.
Usprkos tome kreativna eksplozija, koju smo očekivali od ekipe filmskih frikova koja je odlučila ekranizirati roman jednog od najpoznatijih novinarskih frikova, jednostavno se nije dogodila. “Dnevnik opijanja” mlitav je film, u kojem čak i glavni glumac djeluje distancirano, ponavljajući grimase koje je već uvježbao u prethodnoj ekranizaciji Thompsonovih poluautobiografskih zapisa.
Pijane eskapade
Ovaj put pratimo ga u ulozi Kempa (Thompsonov alter ego), mladog američkog novinara koji u Portoriku svoj prezir prema svijetu obilno utapa u rumu, baš kao i većina lokalnog stanovništva.
Riječ je o razdoblju koje je prethodilo Thompsonovu otkrivanju halucinogenih droga, koje su ga pretvorile u Gonza kojeg i danas štuju mnogi, no umjesto stvaranju genijalnog luđaka, u filmu svjedočimo tek prosječno duhovitim pijanim eskapadama Amerikanca koji pokušava pronaći svoj identitet.
Od Johnnyja Deppa puno je bolji u sporednoj ulozi Giovanni Ribisi kao Moberg, autentični luđak koji je očito utjecao na kasniji razvoj glavnog lika, a koji je u film donio malo istinskog gonzo ugođaja.
Bljeskovi humora
I možda upravo zahvaljujući takvim likovima, kao i povremenim bljeskovima zaista dobrog, uvrnutog humora, “Dnevnik opijanja” nije sasvim loš nego tek osrednji film.
Ali u konačnici se treba zapitati je li to zaista dovoljno, tim više što je upravo osrednjost ono što je Hunter S. Thompson najviše prezirao!
