Kako piše dopisnik “Politike” iz Vašingtona, Hartman tvrdi da će se sljedeća američka kriza, koja će donijeti istinski krah, dogoditi 2016. godine.
Predviđanje još jednog pesimiste i proroka propasti, kakvih je posljednjih godina bilo mnogo? Zašto baš 2016, i šta će se u stvari dogoditi?
“Krah 2016” u stvari je naslov (sa podnaslovom: “Zavjera da se uništi Amerika i šta možemo da učinimo da to spriječimo”) nove knjige Toma Hartmana (62) koji bi mogao da se opiše kao tipičan Amerikanac.
Rano je naime naučio da gotovo sve zavisi od njega: radio je još kao srednjoškolac, studije je napustio da bi postao preduzetnik, bio je i psihoterapeut, a danas je radio-voditelj sa reputacijom najpopularnijeg među onima koji zagovaraju liberalne ideje (oni konzervativni doduše imaju brojniju publiku i dobijaju veći publicitet).
Nedjeljno ima 2,75 miliona slušalaca, a počesto neke svoje ideje (kao uostalom i njegove kolege) uobliči u knjige (dosad je objavio oko dvadeset), od koji su neke dospijevale i na referentnu listu bestselera “Njujork tajmsa”.
Najnoviju je predstavio u kultnoj vašingtonskoj knjižari “Politiks end prouz” (Politika i proza), jednoj od rijetkih koja preživljava digitalnu oluju koju je izazvao “Amazon”.
Od prije dvije godine je u rukama poznatog bračnog para prestoničkih novinara, a među njenim mušterijama je i predsjednik Barak Obama sa ćerkama, koji su tamo nedavno kupili božićne poklone.
Poslije razgovora sa autorom otkriva se da je apokaliptički naslov samo marketinška provokacija, ali i da se knjiga zaista bavi velikim i suštinskim problemima ove zemlje.
“Stvari u Americi izgledaju kao da su pod kontrolom, ali samo dok ih ne osmotrite izbliza i ne shvatite da su to samo kulise iza kojih nema ničega”, glasi Hartmanova dijagnoza koju zasniva na mnoštvu simptoma, među kojima je glavni da su temelji na kojima je izrasla američka nacija podriveni.
To je, po njemu, rezultat procesa koji se zbiva u posljednjih 30 godina – početke vezuje za “revoluciju” Ronalda Regana, koji čuvenom rečenicom izgovorenom na svojoj prvoj inauguraciji (“Vlada nije rješenje za naše probleme, vlada je problem”), počinje demontažu regulative ekonomskog sistema stvorenog poslije “Velike depresije” iz tridesetih godina prošlog vijeka, zamjenjujući je “nevidljivom rukom” slobodnog tržišta.
Sve dotle, argumentuje Hartman, prihodi zaposlenih Amerikanaca pratili su porast produktivnosti. S tim u vezi navodi prognozu magazina “Tajm” iz 1960, po kojoj će porast produktivnosti (i plata) 2000. dovesti do “društva dokolice”: radiće se 20 do 30 sati dnevno, a zarađivati u prosjeku oko 80.000 godišnje u današnjim dolarima (sadašnji prosjek je inače oko 43.000).
Ono što se međutim dogodilo to je da je produktivnost nastavila da raste, ali da su prihodi srednje klase stagnirali, pa se realno čak i smanjivali. Da bi održali standard, građani počinju da se zadužuju, tako da je sve što danas posjeduju,”pod hipotekom”, uzeto na kredit.
“Ljudi danas ne kupuju automobile kao nekad, već ih rentiraju (lizing), ne kupuju kuće, već ih pozajmljuju od banaka. Većina i studira na kredit, pa su ukupni studentski dugovi danas čak jedan bilion – hiljadu milijardi dolara”, podsjeća Hartman.
Na drugoj strani, jedan odsto najbogatijih zahvata sve veći dio nacionalnog ekonomskog kolača. To je, kaže Hartman, postalo moguće “zato što smo igrali fudbal bez sudije, bez pravila i bez stativa… U našoj ekonomiji smo uveli pravilo da ko ima najviše para određuje gdje će se postaviti golovi”.
Po njemu, u američkoj istoriji revolucije se događaju svakih 70 do 80 godina. Prva je bila rat za nezavisnost 1775–1783, druga Građanski rat 1861–1865, treća “Velika depresija” tridesetih godina 20. vijeka, a najnovija je “Velika recesija” iz 2008.
“Prvi put smo se izborili da od kolonije postanemo samostalna nacija, drugi put smo okončali ropstvo i započeli industrijsku revoluciju, a treću veliku krizu smo iskoristili da poslije nje stvorimo najjaču srednju klasu koju je svijet ikad video…”, ocjenjuje on.
Četvrta, najnovija raskrsnica je još nedovršen proces u kojem još nije izvršena korjenita reforma kao poslije ranijih. Novi krah će, po ovom autoru, biti samo produžetak krize iz 2008. On ne mora da dođe baš 2016, može da se dogodi i ranije, ali će, kaže, predsjednik Obama i njegova vlada po svaku cijenu nastojati da ga odlože dok im ne istekne mandat, na sličan način kako je to (bezuspješno doduše) pokušao da krizu do svog iseljenja iz Bijele kuće spriječi njegov prethodnik Džordž Buš.
“Glavni elementi krize su još na sceni. Dok smo krajem devedesetih imali tržište finansijskih ’derivata’ od oko 80 milijardi dolara, do 2008. ono je naraslo na preko 800 biliona, dok je cjelokupni planetarni bruto proizvod bio samo 65 biliona, a Amerike 15. Odmah poslije krize finansijski balon Volstrita je ispumpan na oko 400 biliona, ali se danas vratio na između 700 i 800 biliona”, glasi računica Toma Hartmana.
U čemu je međutim “zavjera”?
“Ono što se sada događa već je viđeno u ranijim krizama: u suštini, veoma moćni i veoma bogati nastoje da stvore jednu oligarhijsku formu vladavine, i u mnogim slučajevima u tome uspijevaju. To je rat bogatih protiv siromašnih i radnih ljudi, srednje klase. U ovoj generaciji predvodnici tog rata su braća Dejvid i Čarls Kok, Šeldon Adelson (najveći finansijeri Republikanske partije), ali i drugi koji su mnogo manje vidljivi”, tvrdi on.
Prošle godine samo na Volstritu bilo je deset ljudi koji su imali prihode veće od dvije milijarde dolara. Tokom dvadesetih godina prošlog vijeka tajkuni su bili Dipontovi, Morganovi i Rokfeleri, a danas su to nova imena, ali u suštini ista grupa.
Njima, obrazlaže Hartman, krize pogoduju.
“Najveća bogatstva u Americi u posljednjih sto godina napravljena su tokom ’Velike depresije’. Krize uvijek donose velike prilike da bogati postanu bogatiji”, tvrdi on.
Danas je, kaže, model sticanja ogromnog bogatstva drugačiji nego nekad. Najbogatije adrese u Americi nisu više na Beverli hilsu, nego u naseljima sjeverno od Vašingtona, gdje su dvorci privatnih kooperanata Pentagona, koji je “autsorsovao” veliki dio budžeta, kao što su to, čak u iznosu od 70 odsto, to učinile i obavještajni kompleks.
“Danas su ne samo mediji, nego i svaka iole značajna industrija u ovoj zemlji pod kontrolom dvije, tri, četiri ili najviše pet kompanija. Zbog svega ovoga samo još jedna velika ekonomska kriza može da stvori političku volju neophodnu za fundamentalne promjene u našem ekonomskom i političkom sistemu, da bi ova zemlja ponovo postala funkcionalna”, zaključuje Hartman.
Na kraju 40-minutnog izlaganja pozdravljen je aplauzom. Čitaoci njegovih knjiga te večeri u vašingtonskoj knjižari imali su mnogo pitanja. Nisam siguran da su bili srećni zbog njegovih odgovora čija se poruka svodi na ono što danas važi na svim meridijanima: biće gore prije nego što bude bolje.
