Od kada je ljudskog roda, na dunjaluku je i potvora, kao oblik najprizemnijeg odnosa neljudi naspram ljudi. Pamti se i piše, čak i u objavi Gospodara svjetova. Tako sitne duše, te karabituše u svijetu svoga mraka bitisanja, izgaraju samo zarad sebe. Nikako da donesu makar zehru svjetla i za druge. Hode dunjalukom sa vjerom ukoričenom u partijsku knjižicu, pohranjenu lijevo u unutarnjem džepu, bliže srcu kojeg nema. Ima samo ona naprava što im krv baca u glavu i napregne krvne žile, pa od pasjaluka ne znaju kud bi sa sobom. Ta pohlepa i zavist dunjalučka, dođe im k’o šaka muha pod rep divljem pastuhu.
Eto oni, sjete se da potvore i tako napakoste insanu, efendiji Huseinu Hodžiću, koji čini dobro zajednici i sav svoj život posvetio je, da dobrim djelima poploča, taj dunjalučki put. Insanu, koji je punih šest godina proveo u izbjegličkom centru u Gašincima, R Hrvatska u kojem je dočekao i ispratio oko 40 000 hiljada izbjeglica iz Bosne i Hercegovine. O tome je snimljen i film. On je, prije ravno petnaest godina, napustio bogatu Njemačku i došao u Trebinje. Napustivši tamošnji džemat, za koji se ovdašnje efendije otimaju, da makar jedan ramazan tamo provedu, računajući na lijepu zaradu, efendija Husein je izazivao ibret svih, ali se nije obazirao. Obukao je radno odijelo i samo u vrijeme namaza oblačio džube i ahmediju a sve između on je radio i gradio. Trebinjske džamije su obnovljene i vraćen im je onaj davni sjaj. Vratilo se i nešto povratnika na prostor koji je bio duboko obilježen tragom zločina iz proteklog rata. Efendija Husein je korak po korak, upostavljao dijalog sa ljudima pravoslavne vjere i zadobio njihovo povjerenje. Kažem sa ljudima jer sa neljudima i nema dijaloga.
Noseći nauk iz svog rodnog Teočaka, znao je efendija Husein, da se po onoj narodnoj „drvo na drvo naslanja a čovjek na čovjeka“ pa se i sam ponudi svojom dobrom čehrom i čestitim rukama, a ljudi ga zavolješe. Dolasci raseljenih Trebinjaca diljem svijeta u svoje Trebinje, bili su susreti za pamćenje. Druženje i lijepi muhabeti sa dragim efendijom, koji je za njih držao taj povratnički luč, tu baklju koja je gorjela na njihovom ognjištu dok oni nisu tu. Ali i on se znao zaputiti njima, do skandinavskih zemalja, čak dva puta do Australije i nebrojeno, tu nedaleko u Crnu Goru.
Efendija je išao dalje! Istočnu Hercegovinu, pustu bez Bošnjaka, obilazio i ugovarao obnovu džamija i kuća za povratnike. Nije lahko bilo otići u mjesta gdje se umjesto svirale još nosi kama za pojasom. Živjeti i raditi u to vrijeme u Trebinju nije bilo lahko. Gdje vladika Grigorije kaže za efendiju Huseina: „Ima jedan hodža, lud sto posto.“ Za one koji pričaju uzalud imao je samo jednu rečenicu. I ponavljao je.
Nije bilo lahko otići u gradić od dvije ulice, gdje je otvaren park ravnogorskim zlikovcima, sa patuljastom statuom, kojeg veličaju u troprstu, a da mu ne znaju ni pravo ime. No, svojim iskrenim dijalogom, efendija Husein, izgradio je povjerenje među ljudima. Vrijedi spomenuti valjan odgovor bilećkog paroha protojereja Dragana Cvijanovića, rodom iz Maglaja, koji je u Bileći bio tada na službi. Zajedno su bliježili svečano otvorenje gradske Careve džamije, šaljući poruke mira. Poruke, da se na ovim prostorima oduvijek živjelo zajedno, komšijski i da je samo tako život moguć i ima potpuni smisao kao šare na bosanskom ćilimu.
Efendija Husein je tom prilikom, izrazito vješto spomenuo činjenice iz života Hasan-paše Predojevića, porijeklom iz okolice Bileće. Pašu su kao dječaka odveli Turci u Istanbul kao „adžami oglana“, o čemu je u svome govoru efendija Husein rekao: „Ne treba tajiti da narodna predaja kaže da se on ranije zvao Nenad, i da mu je majka bila pravoslavka, da je njoj u čast dao sagraditi crkvu na čijem se ulazu nalazi uklesan i krst i polumjesec. U Bileći se dijalog i suživot živio odvajkada. Hasan-paša ili Nenad je i vaš i naš!“
Ali, kada se vladika Grigorije uvjerio u krajnje iskrene namjere efendije Huseina i porekao svoju prvu izjavu, izjavivši da je efendija Husein dobar čovjek, politici u Sarajevu, nije se svidjelo. I poče potvora! Ipak, uz pomoć dobrih ljudi, završi se obnova i posljednje, Careve džamije u Trebinju. Nakon petnaest godina rada u medžlisu Trebinje, efendija Husein, ponadao se, da su zli vjetrovi utihnuli na tom herecegovačkom kamenu. Tamo gdje bure koje priroda podari, iznjedre svakojaki zdrav plod i najljekovitiju travku. Ponovo se desi, na samom ulazu u Trebinje, ispisivanje grafita mržnje, prema Bošnjacima. Ni to efendiju nije plaho zabrinulo. Imao je efendija puno gore brige. Poslao mi je kratku poruku:„Sada smo opet na početku. Što se mene tiče, ja sam bitke ove vrste davno dobio. Danas trošim snagu i vrijeme u odbrani od napada mojih Bošnjaka muslimana!“ Nastavljena je, do sada najveća hajka iz Sarajeva!
Ipak, to ga nije zaustavilo, da porodici umrlog protojereja Dragana Cvijanovića, iz svog džepa pomogne u izgradnji kuće u Bileći, kupovinom građevinskog materijala, u vrijednosti od 6.000 bosanskih maraka (BAM) o čemu posjedujem i originalni račun. Motiv nije bio samo humanitarne prirode, kao što je to efendija činio nebrojeno puta prije. Htio je na djelu pokazati i pokazao je, kako se praktično vodi međureligijski dijalog. Ne na turističkim putovanjima po Turskoj, kao to neki praktikuju, nego u Hercegovini, na njenom kamenu. Tamo gdje se trebaju vraćati izbjegli Bošnjaci a ne vraćaju. Takav je efendija Husein.
Kada je čuo da imam nekih tegoba, zdravstvene prirode, zaputio se iz Trebinja meni u Zenicu. Kako sam taj dan bio na putu do bolnice, čekao je cijeli dan i vidjeli smo se tek u akšam. Popili kahvu a on pružio ruku, teglu jabukovog pekmeza iz rodnog Teočaka, i još po nešto, neka mi se nađe. Tapšući me po ramenu, da ne posustanem, poput direka na oronuloj kući, podupirao je vrata. Ona, kroz koja se ulazi u ljudsko srce i ostavi mrva topline. Oni to nemaju. Oni to ne znaju.
Jadnici! Neljudi, koje sam već jednom spomenuo imenima, čiji se pipci protežu u vidu onih nižih i samo ljigavijih beskičmenjaka, za koje je i ameba, još napredan organizam. Ovoga puta, neće me navesti da im ponovo spominjem imena. Ne iz straha, to nikako. Oni su svojim glistohodom po dunjaluku pobrali sav strah, tako da mi ostade da se još bojim Uzvišenog Allaha. Samo neću im u mojoj priči ostavljati adresu i otvarati poštansko sanduče. Znam zasigurno da će se sami prozvati.
Nikad dozvati!
Ti pehlivani što i dunjalukom na koncu hode, te pogane žvalje u kojima se svaki smrad zakoti, samo kako bi oni imali mrvu ćara, ne prežu da potvore efendiju Huseina. Čak i one potvore, kakva se ne bi mogla pripisati najvećem razvratniku i dušmaninu spram Bošnjaka u proteklom ratu. Eto potvoriše efendiji. Ti nazovi Bošnjaci, dobrom insanu Huseinu efendiji Hodžiću, ali prije svega insanu, oni rade o glavi.
Kada, kako su po Sarajevu pričali, nisu mogli naći ni jednog Srbina a kamoli Bošnjaka da o efendiji Huseinu ružno progovori, uz ražanj i teferič, možda i rakiju, skovaše potvoru i okrenuše svim raspoloživim a nedozvoljenim sredstvima spram efendije. Nakon što mu otkazaše posao u medžlisu Trebinje, i nalog da se iseli iz kuće u kojoj je proveo nepunih petnaest godina, nastaviše širiti laži.
Telali, u čijim njedrima ni zmija ne nalazi smiraj pa kako bi ono hudo krvavo srce, koje je bez duše samo prazno gnijezdo, razbacuju se kojekavim poganlucima, toliko nemoralnim da me je stid ovdje ih spomenuti.
Neću progovoriti niti jedne u odbranu dragog insana, efendije Huseina.
Neću, jer insan, efendija Husein Hodžić, im sam poručuje: „Zlobnici, poslušnici, doušnici, ulizice i spletkaroši, slušajte me! Ova košulja nije pocijepana ni sprijeda ni straga. Ako imate oči primijetit ćete da je znojem natopljena, To je moj znoj koji kazuje stanje moga rada i zalaganja u Trebinju.“
Ovo nije kraj puta insana, efendije Huseina. Gore nabrojani, neka ne pomisle kako je vrijeme za likovanje i novi ražanj. Insan, efendija Husein hodi dalje. Njegov put će kao i njegovu košulju i dalje natapati znoj. Predan Uzvišenom Allahu do volje Njegove.
Zlobnici, poslušnici, doušnici, ulizice i spletkaroši, u nekoj novoj priči, porezat će prste vlastitim sječivom, gledajući u istinu pred svojim očima. Biće to košulja Husein efendije i kada on bude njima daleko od očiju. Od srca im je uvijek i bio.
Završavajući ovu priču, čuo sam se sa dragim insanom, i reče mi da je pozvan od strane reisa IZ Crne Gore, Rifata ef. Fejzića, gdje mu je ponuđena dužnost imama u gradu Tivtu, zatim funkcija predsjednika Medžlisa koji obuhvata prostor četri grada, Boka, Kotor, Tivat i Herceg Novi, te savjetnička uloga za to područje. Kaže, prihvatio je to sa radošću uz jednino obrazloženje. Dočekao je da radi na prostoru, sa kojeg su prije 330 godina protjerani muslimani na prostor Trebinja i okoline. Od 1.februara, efendija je na novim dužnostima.
Na upit, kako podnosi hajku i potvore, samo je ponovio onu rečenicu koju je i na ranije napade, znao reći:
“Psi laju a kravane prolaze.“
Ostaje pitanje povratnicima, Trebinjcima ali i svim Bošnjacima, kako u Bosni i Hercegovini, tako i onim raseljenim diljem svijeta: -Zašto im je uvijek draži onaj što drži svilen gajtan od Ilhamije?
Ja jesam pjesnik po vokaciji ali mi srce stalno razum doziva. I nemam dvojbe kada je insan u pitanju.
Autor: Said Šteta
