Na Balkanu je očito kudikamo više onih iz druge kategorije, koju pominje čuveni francuski naučnik i filozof iz 17. vijeka, s obzirom na nespremnost političkih elita, ali i naroda, da se suoče sa sopstvenom odgovornošću za sve što se dešavalo od početka 1990-ih sa raspadom zemlje i potom u ratovima, piše Dragan Štavljanin u podkastu Post Scriptum Radija Slobodna Europa.
Ni kada u ponedeljak počnu prva saslušanja u Hagu pred Specijalnim sudom za ratne zločine na Kosovu, vjerovatno se ne može očekivati promjena pomenute slike s obzirom na sve polemike i osporavanja koja su pratila formiranje ove po mnogo čemu specifične institucije.
Četvrti pokušaj
Osnivanje Specijalnog suda je četvrti pokušaj da se procesuiraju odgovorni za zločine tokom i nakon rata na Kosovu, tačnije od 1. januara 1998. do 31. decembra 2000. godine.
Na Kosovu je u ovim zbivanjima ubijeno oko 13.500 ljudi, od toga 10.367 civila: 8.702 Albanaca, 1.203 Srba i 462 Roma i pripadnika drugih manjina.
Haški tribunal je osudio grupu visokih srpskih političkih i vojnih zvaničnika za zločine nad Albancima, između ostalog, Nikolu Šainovića, potpredsjednika jugoslovenske vlade, načelnika generalštaba Vojske Jugoslavije Dragoljuba Ojdanića, generale Nebojšu Pavkovića i Vladimira Lazarevića.
Ostali procesi su prepušteni sudovima u Srbiji.
Međutim, kako ističe Nataša Kandić, nekadašnja direktorica Fonda za humanitarno pravo u Beogradu, uglavnom su procesuirani direktni izvršioci zločina nad albanskim civilima, ali ne i komandanti vojnih i policijskih jedinica koje su operisale na Kosovu.
Srpsko-albanski odnosi: Zločinci su uvijek drugi
Istovremeno, bilo je više neuspješnih pokušaja da se sankcionišu i zločini nad Srbima i drugim nealbanskim manjinama, ali i Albancima, za koje se tereti Oslobodilačka vojska Kosova (OVK).
Prema podacima Centra za humanitarno pravo u Prištini, 679 srpskih civila je ubijeno ili nestalo nakon završetka rata u junu 1999.
S obzirom da je Kosovo bilo pod jurisdikcijom međunarodne zajednice, do skora je u njenoj isključivoj nadležnosti bilo i djeljenje pravde na Kosovu.
Najprije je to bio Međunarodni krivični sud za bivšu Jugoslaviju (MKSJ), koga su osnovale Ujedinjene nacije, pred kojim je procesuirano pet slučajeva koji su se odnosili na rat na Kosovu.
Dva pripadnika Oslobodilačke vojske Kosova (OVK) je osuđeno, dok su bivši komandanti ove oružane grupacije a kasnije visoki funkcioneri – Ramush Haradinaj i Fatmir Ljimaj – oslobođeni odgovornosti.
U djelokrugu Haškog tribunala su bili događaji do kraja rata na Kosovu, tako da nije mogao da procesuira kasnije počinjene zločine.
Istovremeno, za procesuiranje nižerangiranih lica na samom Kosovu bio je zadužen UNMIK, kao misija Ujedinjenih nacija.
Međutim, sudski postupci su se odugovlačili jer su, kako je isticala tadašnja glavna tužiteljka Haškog tribunala Carla Del Ponte, svjedoci bili zlostavljani.
Prema izvještaju Savjeta Europskog komiteta za pravne poslove i ljudska prava, međunarodna administracija je “favorizovala pragmatični politički pristup, smatrajući da je potrebno da kratkoročno promoviše stabilnost po svaku cijenu”.
Sveukupno, stvorena je atmosfera “tolerancije netolerancije”, kako ju je nazvao tadašnji šef UNHCR na Kosovu Dennis McNamara, jer zapadne vlade nisu u dovoljnoj mjeri pritiskale čelnike OVK da se okonča nasilje.
Nemirna granica Kosova i Srbije
Kosovska tužilaštva i sudovi su tek od 2016. postali nadležni za procesuiranje ratnih zločina, što, na prvi pogled, znači da su međunarodne institucije najodgovornije zašto je za skoro dvije decenije donijeto manje od 20 konačnih presuda za ratne zločine. Ipak, dio kosovske javnosti smatra da je ključna odgovornost domaćih aktera.
Tako analitičar iz Prištine Shkelzen Gashi ističe da se “naše društvo uglavnom protivi da se albanski ratni zločinci suoče sa pravdom”.
Prema anketama, 76 posto ispitanika iz albanske zajednice smatra da mandat novog, Specijalnog suda nije pravičan.
Martyjev izveštaj
Osim navoda o masovnim kidnapovanjima pri kraju i poslije rata, atmosferu su uzburkale i tvrdnje o postojanju tajnih logora na sjeveru Albanije u kojima se trgovalo organima otetih lica.
O tome je prvi pisao američki novinar Michael Montgomery.
Navodne dokaze je proslijedio UNMIK, koji je obavijestio Haški tribunal. Istrage misije UN a potom EULEX-a o ovom slučaju nisu imale sudski epilog.
O preprekama u dokazivanju pomenutih tvrdnji pisala je Carla del Ponte u svojim memoarima objavljenim 2008. godine.
Nakon toga, specijalni izvjestilac Savjeta Evrope Dick Marty sproveo je istragu i 2010. je objavio izvještaj u kojem tvrdi da je oko 500 civila, od toga oko 400 nealbanaca, mahom Srba, kao i oko 100 Albanaca, oteto nakon povlačenja srpskih snaga i ulaska KFOR-a, te da je dio njih prebačen u Albaniju u svrhu trgovine organima. Vijeće Europe je usvojio Martyjev izvještaj 2011, zatraživši “nezavisnu istragu”.
Navode iz Martyjevog izvještaja tri godine je istraživala specijalna radna grupa EU (SITF) koju je predvodio američki pravnik Clint Williamson inače koautor optužnice protiv Slobodana Miloševića.
Opasne ideje o razmjeni teritorija na Balkanu
U međuvremenu, naročito poslije 2012. godine, SAD i EU sve više naglašavaju važnost formiranja specijalnog suda, ističući da kosovsko pravosuđe nije u stanju da procesuira nekadašnje lidere OVK, od kojih su neki međuvremenu na visokim funkcijama, a da da Euleks nema kapaciteta da to učini.
Predajući dužnost Davidu Schwendimanu 2014. godine, Williamson je rekao da je tokom istrage pronašao dokaze o masovnim otmicama i nestancima ljudi nakon rata, da je riječ o zločinima protiv čovječnosti, i da bi se o tom dijelu Martyjevog izvještaja odmah mogle podići optužnice protiv pojedinih bivših rukovodilaca OVK.
“Žrtve tih zločina većinom su Srbi, Romi i druge manjine, ali isto tako i kosovski Albanci koji su označeni kao saradnici Srba ili su, što je češći slučaj, bili politički protivnici rukovodstva OVK.”
Istovremeno, Williamson je kazao da su “neosnovani” navodi o stotinama ubijenih ljudi u svrhu uzimanja njihovih organa, već da je možda u pitanju “nekolicina” njih.
Otpori sudu
Odluka o formiranju specijalnog suda donijeta je 2015. godine, koji je postao operativan u julu 2017. godine nakon usvajanja Pravilnika o postupku i dokazima za vođenje krivičnog postupka.
Čitav ovaj dosadašnji postupak prate polemike i otpori pojedinih struktura vlasti, veterana OVK, ali i javnosti. Tako je predsjednik Kosova Hašim Tači rekao, u vrijeme kada je lansirana ideja o formiranju specijalnog suda, da zahtjev međunarodne zajednice predstavlja najveću uvredu za državu i građane Kosova.
Veterani OVK protiv Specijalnog suda
“Sud je monoetnički. Sud neće se razmotriti nijedan od 400 slučajeva masakra na Kosovu počinjenih od države Srbije. Neće se baviti nijednim slučajem od 20.000 silovanih osoba od strane srpskih snaga. Ni u jednom slučaju se neće razmotriti više od 12.000 ubistava Albanaca, kao i nijedan slučaj od 2.500 nestalih. Dakle, ovaj sud se neće baviti nijednim zločinom Srbije počinjenim na Kosovu”, istakao je Thaçi.
Nakon odugovlačenja Skupštine Kosova 2015. da usvoji odluku o formiranju suda, potom peticije sa više od 15.000 potpisa, te inicijative 43 poslanika krajem 2017. da se pomenuta odluka povuče, najviši zvaničnici u Prištini su pristali da sarađuju sa sudom čije će sjedište biti u Hagu.
Ta odluka je, kako ističe Shkelzen Gashi, donijeta iz taktičkih razloga.
“Nažalost, većina onih na Kosovu koje smatra da treba formirati Specijalni sud, čine to zbog zahtjeva međunarodne zajednice, ili zato što misle da ćemo se tako osloboditi onih koji su pljačkali zemlju skoro dvije decenije. Međutim, skoro da niko ne smatra da ovaj sud treba ustanoviti da bi se moralno zadovoljile porodice žrtava ili zbog kažnjavanja zločinaca”.
Specijalni sud neće suditi samo Albancima
I u ovom slučaju se pokazuje da se, kao i drugim procesima za ratne zločine u bivšoj Jugoslaviji, oni doživljavaju kroz etničku prizmu, a ne individualne odgovornosti, ističe Dominik Zaum, profesor Univerziteta Oksford.
“Ni u Srbiji, niti na Kosovu nema podrške javnosti za suđenje svojim sunarodnicima za ratne zločine. Srpske vlasti dugo su nevoljno sarađivale sa Haškim tribunalom, dok su optuženi Albanci doživljavani u svojoj sredini kao heroji a ne osumnjičeni za zločine. Na Kosovu, međunarodna pravda nedvojbeno polarizuje umjesto da vodi pomirenju”, smatra Zaum.
Hibridni sud
Takva percepcija, uključujući i negativan stav prema Haškom tribunalu, očito je uticala na stav međunarodne zajednice da formira specijalni sud za ratne zločine, kao posebno veće kosovskog suda, a ne ad hoc međunarodni tribunal kao u slučaju Jugoslavije i Ruande, dakle da bi se koliko toliko umanjilo nezadovoljstvo na Kosovu. Istovremeno, EU i SAD su vjerovatno imale u vidu da bi osnivanje međunarodnog suda moglo da podrije političku poziciju i imidž Kosova, jer je njegovo pravo na samoopredjeljenje i proglašenje nezavisnosti definisano kao jedinstven slučaj (sui generis), jer je posljedica represije Miloševićevog režima koja se graničila sa genocidom.
Takođe, time je izbegnuta mogućnost da se Martyjev izvještaj nađe pred Savjetom bezbjednosti, što bi dovelo do formiranja međunarodnog tribunala i omogućilo uticaj Rusije na njegov rad, koja smatra da je nezavisno Kosovo “zapadni projekat”.
“Prvi korak ka pomirenju je da priznamo činjenice, bez obzira koliko su teške”, kaže Bekim Blakaj, istraživač Fonda za humanitarno pravo iz Prištine.
Specijalni sud za ratne zločine na Kosovu se u teoriji definiše kao mješoviti, odnosno “hibridni”, zbog preplitanja domaćeg i međunarodnog zakonodavstva, i nije prvi primjer takve institucije. Formirano ih je nekoliko od početka ovog veka kao neka vrsta reakcije na “zamor” (fatigue) od međunarodnih tribunala pod okriljem UN zbog nezadovoljstva njihovim radom u slučaju bivše Jugoslavije i Ruande, između ostalog zbog predugih procesa i visokih troškova. Istovremeno, time se umanjivao i legitimitet domaćeg pravosuđa.
Hibridni sudovi su predstavljeni, kako ističe Sara Nauven (Sarah M.H. Nouwen), profesorka Univerziteta Kembridž, kao “kombinacija najboljeg i izbjegavanje najgoreg u međunarodnom i domaćem pravosuđu, prije svega kada je riječ o legitimitetu, kapacitetu i primjeni normi”.
Koliko je ’specijalan’ kosovski Specijalni sud?
Tako je 2000. godine formirano Posebno vijeće za teške zločine u Istočnom Timoru, potom Specijalni sud u Sijera Leoneu (2002), Posebna vijeća u sudovima Kambodže (2003), međunarodno odjeljenje Suda za ratne zločine u BiH (2004), Posebni tribunal za Liban (2007), koji istražuje atentat na premijera Rafika Haririja, međunarodne sudije u UNMIK-ovim “većima po Uredbi 64” na Kosovu, a 2012. godina je osnovan i Afrički tribunal za zločine u Čadu.
Oni se mogu podjeliti u dvije kategorije. Prva je “internacionalizovani” domaći sudovi, dakle dio su domaćeg pravosudnog sistema, kao što je slučaj Istočnog Timora, Kambodže, UNMIK-ova vijeća, zatim Odjeljenje za ratne zločine u BiH. Druga vrsta su ad hok međunarodni tribunali sa elementima nacionalnog zakonodavstva i učešćem domaćih sudija. Primjer za to su sudovi u Sijera Leoneu i Libanu.
Zajednička karakteristika svih ovih pravosudnih institucija je da su formirani pod pokroviteljstvom Ujedinjenih nacija, za razliku od Specijalnog suda za ratne zločine na Kosovu. Takođe, sjedišta svih ovih sudova su na terenu, odnosno u zemljama u kojima su se desili zločini. S druge strane, sjedište Suda za Kosovo je u Hagu.
Jedina njegova sličnost sa ostalim hibridnim sudovima je što je pravna osnova za njegovo formiranje kosovsko zakonodavstvo te da je dio domaćeg pravosuđa. Međutim, dok se u drugim “hibridnim sudovima” nalaze domaće sudije zajedno sa međunarodnim, u Specijalnom sudu za ratne zločine na Kosovu biće zastupljene isključivo strane sudije.
Pojedini pravni stručnjaci, poput Lore Dikinson (Laura Dickinson), profesorke Univerziteta Džordž Vašington, smatraju da je ključno za definisanje karaktera hibridnog suda da u njemu sede i međunarodne i domaće sudije koji zajednički vode postupke. Stoga, po mišljenju Roberta Muharemija, profesora prava iz Prištine, iako se naglasak stavlja na to da je domaće zakonodavstvo osnova za formiranje Specijalnog suda te da je dio kosovskog pravosudnog sistema, to je u praksi od manje važnosti s obzirom da u njemu prevladava međunarodna komponenta.
“Tim prije ako se ima u vidu način na koji su usvojeni zakoni za formiranje specijalnih veća. Ona su nametnuta Kosovu prije svega od strane EU, koja je koristila proces stabilizacije i pridruživanje Kosova (sa evropskim blokom) kao politički instrument da prihvati formiranje specijalnih vijeća”, ocjenjuje Muharemi.
U slučaju sukoba nadležnosti, Specijalni sud će imati primat nad svim drugim sudovima na Kosovu. Takođe, specijalno vijeće i tužilac imaju pravo da nalože transfer bilo kog predmeta iz njihovog djelokruga od bilo kog tužioca ili suda na Kosovu ovoj pravosudnoj instituciji u Hagu.
U slučaju hapšenja tužilac može da se osloni na kosovsku i na policiju EULEX-a, kao i da traži asistenciju trećih zemalja. Prema kosovskom zakonu, Specijalizovano tužilaštvo može imati i vlastitu policiju.
Iako Ustav Kosova predviđa mogućnost amnestije, nijedna osoba osuđena pred Specijalnim sudom ne može biti pomilovana. Najstroža kazna koju Specijalni sud može izreći je – doživotni zatvor. Zatvorska kazna će se izdržavati van Kosova u državama koje izraze spremnost da prihvate osuđene.
Imenovanje i otpuštanje sudija, tužilaca i ostalog osoblja Specijalnog suda u potpunoj je nadležnosti EULEX-a. Svi dokumenti i arhiva ove institucije ne pripadaju Kosovu. Takođe, Specijalni sud ima pravo da zaključi međunarodne sporazume.
Dakle, iako su sekretarka Specijalizovanih vijeća Fidelma Donlon i bivši specijalizovani tužilac, Dejvid Švendiman, svojevremeno izjavili da Specijalni sud za ratne zločine nije klasični međunarodni sud, već posebno vijeće kosovskog suda – i u tom smislu “internacionalizovani” domaći sud – on po svojoj suštini više liči na međunarodni tribunal.
Ova zamršena formula je napravljena očito u pokušaju da se “riješi kvadratura kruga”, tačnije da se otkloni utisak da se “sudi jednom narodu”, što je bio slučaj sa Tribunalom za bivšu Jugoslaviju. Istovremeno, kako ističe Pjer Hazan (Pierre), profesor Neuchatel univerziteta, ideja je da se “stvori Tribunal za Kosovo bez Kosovara, u strahu da se u njega ne bi inflitrirali i manipulisala njime lica povezana sa nekadašnjim pobunjenicima, te da se zadovolji pravda prema žrtvama OVK, kako Srbima tako i Albancima. ICTY se pokazao nesposobnim da to učini”.
Zaštita svjedoka – ključni izazov
Međutim, iako u ovom sudu prevladava međunarodna komponenta, njegov rad i dometi u velikoj mjeri će zavisiti od lokalnih okolnosti. Jedan od najvećih izazova je zaštita svjedoka, koji su, kako ističe Nora Ahmetaj, ekspertkinja iz Prištine za tranzicijsku pravdu, do sada bili “nepouzdani i često mijenjali iskaz”. Po njenim riječima, postoje dva razloga zašto Kosovari nisu voljni da svjedoče protiv bivših pripadnika OVK. “Kosovski Albanci poštuju i do određene mjere glorifikuju bivše veterane OVK. Visok društveni položaj komandanata OVK čini svjedočenje protiv njih činom ‘izdaje’. Kao i u mnogim zemljama širom svijeta, linija koja razdvaja zločince od patriota je veoma tanka”, objašnjava Ahmetaj.
Drugi razlog je odsustvo fizičke sigurnosti. “Program zaštite svjedoka na Kosovu je više puta propustio da obezbjedi adekvatnu sigurnost i anonimnost svedocima u osjetljivim predmetima. Sve dok sigurnost svjedocima ne bude zagarantovana, ne treba da čudi njihovo oklijevanje da istupe, posebno u malom i tesno povezanom društvu kakvo je Kosovo”, dodala je ona.
Prvi tužilac Klint Vilijamson je izjavio da mnogi potencijalni svjedoci, koji su identifikovani, nisu intervjuisani jer ih nije bilo moguće pronaći.
Dick Marty je nedavno izjavio da nema nikakvih iluzija: “Ko bi u ovim okolnostima bio dovoljno ‘lud’ da svjedoči 20 godina poslije događaja? Mnogi svjedoci su već ubijeni”.
Prema nezvaničnim informacijama, oko 400 ljudi je dalo iskaz u prilog optužnici, a njih 30 će pojaviti sa punim ili skrivenim identitetom na procesu u Hagu. Takođe, da su glavni svjedoci iz Martyjevog izvještaja, uključujući i pojedine pripadnike OVK, odavno sklonjeni sa Kosova u zapadnoevropske zemlje u kojima žive sa izmjenjenim identitetima.
U cilju dodatne zaštite, kako javljaju lokalni mediji, softver sa svim podacima o predmetima kojima će se baviti Specijalni sud nalazi se potpuno zaštićen u Briselu.
Jedan od problema je vremenska distanca, tačnije da je od događaja koji se istražuju prošlo dvije decenije. Bekim Blakaj iz Centra za humanitarno pravo u Prištini kaže da je rat završen prije dvadeset godina i mnogi dokazi su možda uništeni. “Ovo su veoma teški slučajevi da se istraže i ja ne očekujem da će doći do napretka”.
Danilo Cečareli, tužilac Euleksa, dodaje da je “bilo stotine istraga u kojima niste mogli da nađete traženu osobu ili dokaze. U 18 godina mnogo toga može da se desi”.
Procesuiranje ratnih zločina neće podriti Kosovo
Za sada nije objelodanjena nije optužnica, ali se spekuliše da bi se na njima moglo naći više od 60 bivših lidera i pripadnika OVK, među njima i neki od sadašnjih političkih čelnika na Kosovu, kao što su predsjednik Hashim Thaçi, premijer Ramush Haradinaj, predsjednik Skupštine Kadri Veseli. Ukoliko bude zaista optužen neko od aktuelnih političara na Kosovu, to će biti još jedna od razlika između ove pravosudne institucije i ostalih hibridnih sudova pred kojima su procesuirani isključivo bivši lideri.
Doduše, ako se primjeni pravno načelo “da nikome ne može biti dva puta suđeno za istu stvar” (non bis in idem), onda bi to značilo da se Ramush Haradinaj neće naći pred ovim sudom s obzirom da je već procesuiran u Haškom tribunalu.
Eventualna optužnica i presuda protiv pojedinih visokih zvaničnika svakako bi izazvala politički potres na Kosovu. Gzim Visoka, profesor na Univerzitetu Dablin, upozorava na moguće negativne efekte.
“Neblagonaklon društveni i politički kontekst na Kosovu znači da postoji rizik da Specijalni sud izazove i neželjene posljedice kao što su dalja polarizacija intra i interetničkih odnosa, podrivanje političke stabilnosti i institucionalnih reformi, odlaganje normalizacije odnosa između Kosova i Srbije i nanošenje štete međunarodnom kredibilitetu i poziciji Kosova”, ističe Visoka. On dodaje da Srbija već koristi Specijalni sud da umanji svoju odgovornost za ratne zločine na Kosovu i regionu kako bi podrila međunarodni položaj Kosova. Očito je da će Beograd pokušati da iskoristi ovaj proces kako bi predstavio srpsku stranu kao žrtvu a ne agresora.
Istovremeno, nacionalistički krugovi u Beogradu tvrde da je glavni cilj Specijalnog suda da skine “ljagu” sa OVK imajući u vidu njenu bliskost sa Zapadom. Na tom tragu Aidan Hehir, predavač na Univerzitetu Vestminster, ukazuje da će Specijalni sud razmatrati veoma važno i možda jedinstveno pitanje krivice u tranzicionoj pravdi. “Nedjela koja će ovaj sud procesuirati počinili su oni koji su djelovali ponekad sa otvorenom a ponekad prećutnom podrškom spoljašnjih aktera, tačnije NATO i Misije UN na Kosovu (UNMIK)”. On dodaje da je međunarodna administracija na početku donela dvije pogubne odluke. Prva, da toleriše masovni egzodus Srba; druga, da zažmuri na zločine koje su počinili djelovi OVK.
U svakom slučaju, kako ističe Danijel Server (Daniel Serwer), profesor Univerziteta Džon Hopkins, svi odgovorni moraju biti procesuirani. “Samo zato što ste mahali zastavom zaštite ljudskih prava i Albanaca od autokratskog i brutalnog Miloševićevog režima, ne znači da niste učinili ništa loše u načinu na koji ste vodili tu borbu”.
Bez obzira na političke potrese, kako kaže Gzim Visoka, osim zadovoljenja pravde i okončanja dosadašnje prakse nekažnjivosti, Specijalni sud može imati i širi pozitivni uticaj tako što će ohrabriti druge inicijative čiji je cilj suočavanje sa teškim nasljeđem sukoba na Kosovu.
Stoga sudski proces koji bi zadovoljio pravdu neće podriti poziciju Kosova. Naprotiv, samo je može osnažiti.
