Uprkos najavljenoj rigoroznijoj kontroli granice vlasti Srbije i Mađarske, Albanci iz gotovo svih mjesta na Kosovu, autobusima ili privatnim prijevozom, preko Beograda pristižu do Subotice, odakle se već razrađenim kanalima pješice probijaju do Mađarske i dalje ka ostalim zemljama Evropske unije.
Predstavnici državnih organa, građani Subotice, kao i sami ilegalni migranti s Kosova, u razgovoru s novinarima Anadolu Agency (AA), potvrđuju da su u ovaj grad stigli samo kako bi se preko obližnje granice domogli EU i zatražili azil.
Kosovari autobusima stižu na subotičku autobusku stanicu odakle se uglavnom taksi vozilima prevoze do Palića, a odatle pješice, u grupama, idu prema granici. Taksi vozači priznaju da im po nešto većim cijenama naplaćuju prijevoz do obližnjih motela, ali i saosjećaju s njima.
Taksista Željko Hajduk potvrđuje da je upravo do Palića prevezao grupu i kaže da to radi svakodnevno. Kaže kako na osnovu razgovora s njima zaključuje da “nešto nije u redu na Kosovu, jer bez obzira na to što ih hvataju i kažnjavaju, oni se opet vraćaju” u pokušaju da se domognu EU.
“Ne mogu da ti objasnim kako je kad vidiš momka od 25-30 godina i nosi bebu… Oni se tako iseljavaju i cilj im je samo Evropa. S Kosova imaju predispozicije gdje treba da se jave. Ne daj Bože nikome da doživi to što oni doživljavaju”, kaže Hajduk, najstariji subotički taksista.
Okupljaju se na Paliću
Prema zvaničnim podacima, državnu granicu s Mađarskom na području nadležnosti Prekršajnog suda u Subotici u ovoj godini pokušalo je da pređe 820 lica, među kojima i lica iz Afganistana i drugih azijskih zemalja, što je za oko 50 posto više nego što je to iznosilo za cijelu prošlu godinu.
Predsjednik Suda Simo Ljubić ističe da je u prethodnih 40 dana oko 600 osoba s Kosova pokušalo ilegalno ući u Mađarsku. Nakon što ih je policija privela, izrečena im je u prosjeku kazna od po deset hiljada dinara (82 eura).
“U izjavama na sudu oni otvoreno kažu da žele da idu u Evropu. Jedini mogući način za njih je, za sada, ilegalno. Nemaju valjane isprave i to je jedini razlog što to rade preko spornih kanala i puteva”, ocjenjuje sudija Ljubić.
On dodaje da kazne odmah plate nakon čega nemaju obaveze prema sudu te da je veoma mali broj onih koji su prekršajno odgovarali zbog toga što su uhvaćeni u ponovnom pokušaju da ilegalno pređu granicu.
U Subotici je postalo sasvim uobičajeno da sretnete grupu ljudi koji “odudaraju od sredine”. Na poznatom odmaralištu Palić okupljaju se u određenim motelima i vilama odakle u toku dana organizirano pješice kreću ka granici.
Jedan od kanala za ilegalni prelazak u Mađarsku počinje u vili pored glavnog putnog pravca Palić-Horgoš, kojom upravlja Albanac sa srbijanskim dokumentima.
Većina migranata odbija da se fotografira i govori u kameru, ali prihvataju razgovor. U zakazanom terminu na desetine ljudi, pretežno roditelja s djecom u naručju, nakon stotinjak metara pješačenja glavnom cestom, upućuju se ka mjestima Hajdukovo, Tresetište i Bački Vinogradi, koja su na nekoliko kilometara od granične linije između graničnih prijelaza Kelebija i Horgoš.
U svakoj grupi je vodič koji se skriva od kamere i dobro poznaje jezike. Skupine koje znaju brojati po pedeset, pa čak i stotinu osoba, nakon nekoliko kilometara hodanja se razdvajaju u manje grupe. Obično roditelji s djecom odlaze na jednu, a muškarci bez djece na drugu stranu. Njih takozvani “šetači” vozilima ili bez za 50, 100 ili 200 eura po osobi odvode tačno do mjesta na samoj granici.
Na Kosovu nema života…
U grupi je, sa suprugom i djecom Ismail Avni iz Prizrena, koji nam na bosanskom jeziku kaže da ga je muka natjerala da ide u Evropu i da traži budućnost za svoju djecu.
“Kćerka mi je bolesna, na Kosovu nema života. Neimaština nas je natjerala na ovo”, navodi Avni, uz molbu da ne bude fotografiran zbog mogućnosti da će ga neko prepoznati kada stigne u Mađarsku.
Dok sa svojom djecom i rodbinom gazi po blatnjavom i ledenom putu sela Hajdukova, Imer Metoli iz Prištine, ne krijući emocije i otimajući se za mikrofon kaže: “Ja se s vama vraćam, samo njoj (pokazujući na kćerku) da osiguram hljeba.”
“Buk, buk (hljeba), socijal. Idemo svi, hoću da ih pošaljem. Ja ću da se vratim, samo neka mi djecu pošalju u Evropu. Samo djecu neka mi uzmu, ja nemam hljeb da mu dam”, kaže vidno uzbuđen Metoli.
Pored pruge, u predahu, zatičemo Faika i Astrita Gašija i još dvojicu mladića iz Kline kod Peći. Za razliku od većine, poziraju ispred kamera. Žale se da im traže po sto eura da ih prevedu preko granice. Faik kaže da će, pošto pređe u Mađarsku, tražiti azil u Njemačkoj, a Astrit u Belgiji. Nakon što je stigla njihova veza, prugom u koloni se upućuju na “odredište”.
U selu sa salašima i vikendicama je mali broj prolaznika, sporadično se nailazi na vozila, ali iako se sve dešava usred dana, na dva-tri kilometra od granice s Mađarskom, nigdje nije bilo policijskih vozila. Barem onih sa službenim oznakama.
Bježe od policije i ne prave probleme
Mještani sela kroz koje već nedjeljama danju i noću prolaze rijeke kosovskih Albanaca, naglašavaju da im ne prave probleme i da im je žao tih ljudi.
“Ne prave nikakvih probleme, sirotinja. Došli su ovamo, idu, a ne znaju gde”, odgovara Iboja Urba s Palića.
To potvrđuje i mještanin Hajdukova Peter Karon Tibor, dok kolona od tridesetak ljudi prolazi pored njega.
“Nama ne smeta, ne nisu pravili probleme”, navodi on.
Zdravko Ajdarević iz Subotice, koji boravi u vikendici u Tresetišu, mjestu do same granice, kaže kako grupe ljudi, danju i noći prolaze.
“Pokazujem im gdje je Mađarska, što ne bi. Žalosno, trudne žene prolaze. Ne prave nikakve probleme. Kad čuju da je policija tu, rastrče se, beže. Policija redovno ovuda prolazi. Ne mogu da shvatim kako uspeju da pređu tu, jer tamo su kanali. Mi, komšije, se čudimo, bude to tužno, žalosno i svašta”, objasnio je on.
Iz Prištine svaku večer na desetine autobusa krene put Subotice. Zasad nema zvaničnih i preciznih podataka o odlasku građana Kosova iz njihove zemlje. No, procjene su da je od početka godine više od pedeset hiljada građana Kosova otišlo u zemlje Evropske unije.
