„Konobar mi je rekao: ‘Tebe i izdajnike poput tebe ovdje ne služimo’. Doživjela sam mnogo toga u životu, ali ovo vjerujem da je najteža stvar koja mi se desila.” Nataša Kandić, u ovim krajevima najpoznatija aktivistkinja za ljudska prava, pričala mi je o peripetijama koje su je snašle nakon proglašenja nezavisnosti Kosova.
Tog 17. februara 2008. ona je bila jedina Srpkinja koja je pozvana da prisustvuje dok su poslanici ozvaničavali akt osnivanja nove države i njene nezavisnosti od Srbije. I to nije prošlo neprimjećeno i bez naširokog provlačenja kroz medije kontrolisane od strane vlasti u Beogradu. Za njih je to bio vrhunac “izdajništva” gospođe Kandić i njene organizacije, Fonda za humanitarno pravo, koje je počelo još nekih 15-ak godina ranije.
“Pretili su mi, vikali na mene, nasilno su mi ulazili u kancelariju, provlačili me po sudovima tokom svih ovih godina, a sada mi ne daju ni da jedem u restoranu. Ipak, nikada se nisam pokajala. Kosovo je zaslužilo da bude nezavisno”, pokazuje svoju odlučnost, posvjedočenu kako sada, tako i mnogo puta ranije.
Prisjetio sam se ovog razgovora, kao i mnogih drugih koje sam, sličnim povodima, vodio sa gospođom Kandić od kraja rata naovamo. To znači živjeti na oštrici mača. Koliko sam se do sada samo načitao i nagledao napisa i diskusija, u kojima je nazivaju najgorim imenima. Jednom prilikom sam čak bio prisutan kada su, na jednom skupu, predstavnici porodica nestalih Srba sa Kosova prevrnuli sto gospođi Kandić, nazivajući je “šiptarsko đubre”, i prekidajući cijeli skup.
Na tom skupu smo poručili ministrima u “demokratskoj” vladi Srbije koji su došli na vlast nakon pada Miloševića da, ako žele da pokažu kako su drugačiji, morali bi to i da dokažu osudom zločinaca i rasvjetljavanjem sudbina nestalih. Da bi u međuvremenu članovi porodica nestalih Srba došli da protestuju sa slikama nestalih.
I, kao što rekoh, to mi se sve vraća u sjećanje, čitajući reagovanje Savjeta za koordinaciju udruženja članova porodica nestalih na Kosovu, koji su se usprotivili inicijativi gradonačelnice Đakovice, Mimoze Kusari-Lila, da se gospođa Kandić proglasi “počasnom građankom”. U tom saopštenju, ovaj gest je ocjenjen kao ideja “antialbanskog i antihumanog karaktera”, dok se međunarodno uvažena aktivistkinja naziva “rodom Jablanovića”.
Naravno, mada smo svi mi izravno stradali pod terorom režima u Beogradu, neuporedivo je najteže stanje u kome se nalaze članovi porodica nestalih. Oni se bude svako jutro i ležu svako veče sa još jednim danom u nizu ispunjenim patnjom i bolom za najbližima koji nisu sa njima, iz jedinog razloga što pripadaju određenoj nacionalnosti. I ti isti članovi porodica trebalo bi da znaju, bez obzira na nacionalnost, da ako bi se tražila jedna osoba koja je bila angažovana i ostvarila do sada najveće rezultate u otkrivanju i osudi zločina, pojavilo bi se bez oklijevanja jedno ime: Nataša Kandić.
Nataša Kandić je ta koja je tokom rata na Kosovu, često i jedina, izvještavala o svirepim ubistvima i deportacijama Albanaca koje su se događale u vreijme vazdušnih akcija NATO-a. Nataša Kandić je ta koja je prikupljala stotine i stotine dokaza o zločinima srpskih snaga na Kosovu za međunarodne i lokalne sudove, u kojima je i osuđen nemali broj srpskih zločinaca. Nataša Kandić je ta koja se danas sudi sa državom Srbijom zato što je iznijela optužbe za ratne zločine na Kosovu na račun načelnika Generalštaba Vojske Srbije, Ljubiše Dikovića.
I Nataša Kandić je ta koja je, zajedno sa svojom organizacijom, omogućila da Kosovo konačno dobije “Knjigu pamćenja”, sa potpunim podacima o svim ubijenima, poginulima i nestalima u ratu, što nije učinila nijedna kosovska organizacija, institucija niti vlada do sada. Bilo bi sasvim lako i prirodno da je sve te inicijative preduzeo neki albanski aktivista, budući da je sama i žrtva. Bilo bi sasvim lako i uobičajeno da je sve te inicijative preduzeo neki aktivista iz koje god zemlje svijeta, budući da staje na stranu jednakosti.
Ali sasvim je teško i vrlo neuobičajeno što je sve to preduzela jedna građanka Srbije, protiv sopstvene zemlje, budući da staje na stranu humanosti.
To je uvijek činila, i nastavlja da čini, ne posustajući i ne bojeći se niti jednog trenutka, Nataša Kandić. Sve vreme budući optuživana od strane srpskih ekstremista za to što čini za Albance i, kako izgleda, dočekujući je i nerazumijevanje od strane nekih Albanaca za to što čini za Srbe.
Toj i takvoj Nataši Kandić je do sada uručeno preko 20 priznanja, među njima i neka od najuticajnijih međunarodnih priznanja za ljudska prava. Proglašenje “počasnom građankom” Đakovice ne čini nužno čast toliko gospođi Kandić, koliko čini čast samom ovom kosovskom gradu koji je mnogo stradao u ratu. Humanitarna medalja “Majka Tereza” koju joj je dodjelila predsjednica Jahjaga ne čini nužno čast toliko gospođi Kandić, koliko čini čast samim žrtvama rata na Kosovu. Ove nagrade čine čast Kosovu i Albancima.
Jednostavno, da na svijetu ima više ljudi kao što je Nataša Kandić, bilo bi i manje ratova, bola i stradanja. Da su Srbi sličniji Nataši Kandić, sigurno se ne bi dogodili ni rat, bol i stradanja na Kosovu.
I da Kosovo ima barem jednu Natašu Kandić, mnogo bolje bi mu išlo nego što mu ide sad.
