Da Srbija već nije bila napala Hrvatsku i Bosnu a Hrvati i Bošnjaci izginuli, ne bi bilo NATO akcije na Kosovu.
Prošlo je 18 godina od početka Operacije Saveznička Sila.
Već na osnovu toga hoće li reći da je to bila „NATO intervencija“, „NATO bombardovanje“ ili „NATO agresija“, sa priličnom sigurnošću možete odrediti iz koje zemlje u regionu dolazi vaš sagovornik, ili njegov ideološki profil, ukoliko je građanin „bombardovane strane“.
Dvije Wikipedie
Wikipedia na hrvatskom o tom događaju kaže ovako: „NATO-vo bombardiranje Savezne Republike Jugoslavije (engleski: Operation Allied Force; Operacija Saveznička sila) trajalo je od 24. ožujka do 1. lipnja 1999. godine i dio je kosovskog rata 1996.-1999. To je bilo drugo važnije vojno uplitanje NATO-a nakon bombardiranja bosanskih Srba u operaciji Namjerna sila 1995. i najveći vojni sukob na prostoru Srbije i Crne Gore od vremena Drugog svjetskog rata“.
A Wikipedia na srpskom, pak, o istom veli slično, a potpuno drugačije. Umjesto o kosovskom ratu, tu se govori o „ratu na Kosovu i Metohiji“ – pravi patriota u Srbiji će o Kosovu govoriti isključivo kao o KOSMET-u. Saznajemo i ovo: „Intervencija NATO-a je izvršena bez odobrenja Saveta bezbednosti zbog optužbi da srpske snage bezbednosti vrše etničko čišćenje kosovskih Albanaca“. Čime se perpetuiraju dvije glavne teze Miloševićeve propagande o tom događaju: NATO akcija bila je nelegalna i agresija, a etničkog čišćenja nije bilo – sve se svelo na lažne optužbe.
Po završetku operacije, obje strane, i NATO i Milošević, proglasile su pobjedu. Milošević je to učinio uprkos tome što su mu građani izginuli, Kosovo izgubio, a njegova vojska, o kojoj su mediji kojima je čvrstom rukom upravljao Aleksandar Vučić izvještavali kao o „nekada četvrtoj armiji svijeta“, uspjeli srušiti svega dva aviona, koliko bi oborili i da su ih gađali jabukama. Wikipedia na srpskom o tome kaže: „Procene o gubicima veoma variraju. Izvori iz Alijanse, sa kojima se kasnije saglasila i jugoslavenska strana, zvanično navode da su tokom bombardovanja oborena svega dva NATO aviona…“.
Sad se vi pitate: kako onda, ako se obje sukobljene strane slažu u procjeni NATO gubitaka, te procjene „veoma variraju“? Zato što, saznajemo, „Nezvanične procjene navode znatno veći broj (do oko 100 letelica različitih tipova)“. Dakle: „oborili smo im sto“ kaže Lazanski i prost svijet u provincijskim kafanama, kad malo popije.
U našim krajevima sve su istine, a naročito one istorijske – privatne, podložne dogovoru i svakoj vrsti izmjene. Ovdje čovjeku koji tvrdi da je Napoleon kažeš da on to nije, a on slegne ramenima i odgovori ti: „To je samo tvoje mišljenje“. U našim krajevima „Napoleon“ ima dobre šanse da završi u Skupštini ili u Vladi, a ti sa svojim mišljenjem – u jarku, nakon što popiješ motku u glavu. Ovdje se i najpreciznija, na hard facts utemeljena analiza tretira kao „tvoje privatno mišljenje“, ako ne odgovara slici o svijetu i „Napoleonu“ koju ima čitalac. Veoma je važno razumjeti da se hospitalizuje i hapsi ono što odstupa od takozvane „norme“, iliti „normalnosti“, a nju definiše većina. Ako većina misli da je Napoleon, biće hospitalizovan onaj ko tvrdi da oni to nisu. Ako većina krade, krađa je etički i pravni standard, pa će na stubu srama i u zatvoru završiti onaj ko ne krade. Itakodaljeitomeslično, razumijete šta vam hoću reći…
Privatno mišljenje
Kad je već tako, da vam kažem svoje privatno mišljenje o 1999.
Najprije: građani Kosova veliku zahvalnost za činjenicu da danas žive u nezavisnoj državi duguju građanima Hrvatske i Bosne i Hercegovine. Da Srbija već nije bila napala Hrvatsku i Bosnu a Hrvati i Bošnjaci izginuli, ne bi bilo NATO akcije, a bez NATO akcije Albanci bi rat glatko izgubili.
Bez NATO akcije, Milošević bi uspio još neko vrijeme produžiti vladavinu. Kada je Milošević pao, on nije srušen zato što je bio ratni zločinac koji je, uz to, politički, ekonomski i civilizacijski Srbiju survao u bezdan, nego zato što ni u Hrvatskoj, ni u Bosni ni na Kosovu nije oposlio ono što se očekivala od njega. Nije oboren zato što se Srbija odrekla projekta koji je Milošević sprovodio, nego zato što taj projekat nije sproveo.
Bez NATO akcije, Crna Gora danas vjerovatno ne bi bila nezavisna, nego bi bila, u ovoj ili onoj formi, prisajedinjena Srbiji i njen namilitantniji dio.
Kosovo i Crna Gora su, dakle, danas drugačije zemlje nego što su bile prije NATO akcije.
Drugačija je i Srbija.
Umjesto Miloševićevog „ako ne umemo da radimo, umemo da se bijemo“, sada Vučić poručuje „umemo da radimo bolje od drugih, i da radeći bolje pokažemo da smo bolji… jer jesmo bolji“. Pričajte šta hoćete, ali to jeste bolja Srbija: ja, recimo, nemam nikakav problem sa tim da Srbija pravi bolji sir i farmerice nego što bi ih ja mogao napraviti. Ne samo da nemam ništa protiv, nego sam mušterija. Samo da se ne ponovi ono vrijeme kada je Srbija smatrala da bi u mom stanu u današnjem Istočnom Sarajevu Srbin stanovao bolje od mene.
Srbija je, kažem, drugačija, no ne toliko drugačija da bi tamošnji lider, Vučić ili bilo ko drugi, narodu objasnio kako Srbija 1999. nije bombardovana, što bi se u Bosni reklo – nazor.
Stavovi izraženi u ovom tekstu autorovi su i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.
