Žustre rasprave i kampanje vodile su se posljednjih mjeseci iz Prištine i Beograda za i protiv prijema Kosova u UNESCO-u, koje su prije nekoliko dana, zbog manjka tri glasa, ipak završile odlukom da za sada neće biti članstva za Kosovo u ovoj svjetskoj kulturnoj organizaciji.
Ipak, stručnjaci su saglasni da je u cijeloj toj priči naglasak bio na politici, a ne na suštini – zaštiti kulturnog naslijeđa ma čije ono bilo i ko god ga svojatao.
“U ovoj kampanji naglasak je više bio na pitanju politike i čije je kulturno nasleđe, a manje na samom problemu zaštite kulturnog nasleđa. Tu je svojatanje kulturnog nasleđa od ovih ili onih bilo jednostavno korišćeno u okviru političke diskusije”, kaže Dušan Janjić, predsjednik Foruma za etničke odnose.
Patrijarh Srpske pravoslavne crkve (SPC) Irinej tako je pozvao sve “pravoslavne vernike i sve ljude dobre volje i one kojima je stalo do prava i pravde u svetu da se usprotive učlanjenju Kosova u UNESCO-u.”
Istakao je i da bi Srbija svoju baštinu na Kosovu trebala da brani “i milom i silom”: “Rat jeste zlo, ali kada nam neko nešto otima moramo da se branimo.”
“Formalno pravno to je rešeno Ustavom Kosova koji prihvata Ahtisarijev plan, a koji kaže da SPC ima autonomiju, donose se zakoni o zaštićenim zonama, a SPC u okviru svoje autonomije naravno upravlja manastirima koji su zaštićena materijalna dobra. Međutim, problem je što Beograd nije prihvatio Ahtisarijev plan”, objašnjava Janjić.
Prema njegovim riječima, Srbiji je zato bilo nemoguće da se poziva na tu autonomiju, iako je SPC to de facto koristila i učestvovala u komunikaciji sa UNESCO-om zajedno sa kosovskim vlastima, ali je ipak slijedila politiku Beograda.
Svojatanje kulturne baštine
Historičar Ivo Banac navodi da se ne može se tvrditi da su manastiri na Kosovu vlasništvo države Srbije, te dodaje da su spomenici na teritoriji Kosova – kosovski, bez obzira na provenijenciju.
“Imate mnoštvo spomenika slične vrste izvan granica pojedinih država i to je jednostavno nešto što je dio sadašnjeg međunardonog sustava. Ali problem je u tome što u glavama vodećih ljudi Srbije, primjerice, gospodina Vučića, koji je prije nekoliko dana rekao da on legitimno predstavlja sve Srbe, postoji takav mentalitet koji dovodi do ovih nesporazuma.”
Kulturna baština na Kosovu jednostavno pripada svima, kao bilo koje naslijeđe takve vrste u svakom dijelu svijeta, smatra historičar Enver Imamović.
“Mislim da je u interesu same Srbije bilo to da se Kosovo primi u UNESCO, jer je u proteklim dogđajima na Kosovu bilo jako puno oštećenih manastira i crkvi. Sada kada Kosovo nije član UNESCO-a, ma šta da se desi, bilo sponatno ili organizirano, sasvim je drugačija odgovornost počinitelja koji napravi nešto kulturnoj baštini članice ove organizacije”, kaže Imamović.
Prema njegovom mišljenju, neprimanje u UNESCO je pogrešna odluka, jer sada Kosovo nije pravno obavezano da ulaže one brige i napor za očuvanje kulturnog blaga koje se tamo nalazi.
“Znamo kakva je tamo napeta politička situacija i da ima neodgovornih pojedinaca, kao što ima na svim stranama. Mislim da je ovo pogrešan korak onih koji su glasali protiv, a kod koji je preovladao taj politički momenat, zanemarujući zaštitu kulturne baštine, odnosno suštine”, zaključuje.
Put ka glasanju u UN-u
Prijedlog za članstvo Kosova u UNESCO-u podnijela je Albanija, a glasanje za prijem uslijedilo je nakon što su države članice odbile prijedlog Srbije da se ono odgodi za 2017. godinu.
Ipak, kosovski zvaničnici navode da neće odustati od članstva u ovoj i drugim međunarodnim tijelima, dok političari iz Srbije pozivaju da se to pitanje riješi u okviru dijaloga u Briselu.
“Mislim da se pitanje članstva Kosova u UNESCO-u ne može riješiti unutar dijaloga u kojem se Srbija zalaže za minimalistički pristup. To mogu nametnuti jedino posrednici, Brisel ili drugi, ali išlo je u ovom slučaju drugim putem. Zapravo se na još jedan način manifestira činjenica da Srbija ne priznaje Kosovo i vjerojatno ga zadugo neće priznati, doći će i taj dan, ali zasigurno to sada nije realno”, kaže Banac.
Prema njegovom riječima, posebno je zabrinjavajuće kako su se pojedine države ponašale tokom glasanja.
“Za mene je veliko iznenađenje, recimo, da Poljska nije bila za prijedlog ili da Ukrajina nije bila prisutna na glasovanju. Mogu uzeti u obzir da neke zemlje imaju probleme sa manjinama pa onda nekom svojom logikom rade što rade, ali da Poljska i Ukrajina ne razumiju o čemu je riječ kada je pitanje Kosova na dnevnom redu, to je zbilja teško shvatiti.”
Ipak, šef diplomatije Kosova Hashim Thaçi kazao je da je put Kosova nezaustavljiv te da će ponovo aplicirati za prijem u druge organizacije, dok je ministar vanjskih poslova Srbije Ivica Dačić odgovorio da odluka UNESCO-a da ne primi Kosovo pokazuje da ono neće biti primljeno ni u Ujedinjene nacije.
Pitanje članstva u UNESCO-u, kao i pitanje članstva u UN-u bilo je na stolu u Briselu 2013. godine. Iz sporazuma koji je tada potpisan izbačena je odrednica da Srbija ne treba da blokira Kosovo u međunarodnim institucijama te preformulirana u „međusobno neblokiranje u procesu eurointegracija.“
“Postojale su dve interpretacije, jedna Srbije koja je bila vrlo uska, da Kosove može da ide samo u one organizacije koje su nabrojane u sporazumu, ali da ne može da bude član u globalnim organizacijama, mada je Beograd popustio kada je u pitanju Međunarodni monetarni fond. S druge strane Priština se odlučila da skuplja što više zemalja koje priznaju njenu nezavisnost i da ide ka UN-u”, kaže Janjić.
Pitanje identiteta
Dodaje da je tako inicijativa za članstvo u UNESCO imala dvije dimenzije – jedan je bila da se ulaskom u ovu organizaciju ohrabre druge zemlje da priznaju Kosovo, a druga da se prebroji broj potencijalnih glasova ukoliko bi se postavilo i pitanje članstva u UN-u.
“Loše u toj inicijativi je bila slaba procena situacije na samom Kosovu, tako da je sada taj neprijem ili njegovo odlaganje, izazvao ozbiljne političke probleme vladajućoj koaliciji, odnosno dodalo je novi argument opozciji da ova vlada nije u stanju da rešava problem nezavisnosti Kosova.”
Janjić ipak smatra da postoji jedan dublji problem na obje strane, a to je pitanje identiteta.
“Jedan deo kosovskih Albanaca pokušava da izvede taj poslednji kosovski identitet, kosovarski, i njima je jako važno da pokažu da on nije isključivo albanski, da je on multietnički i da u njemu ima i pravoslavlja i islama i katoličanstva. Što se tiče Srba i Srbije, tu postoji jedan potpuna konfuzija šta spada u identitet, šta ne spada.”
Kako zaključuje, stvorena je jedna klima koja je “kontroverzna i nije raspravljena”.
“Nažalost, neće ni sad biti, jer će ostati i dalje pod snažnim uticajem tih politika koje se koriste za status i dokazivanje novih nacionalnih identiteta.”
