Postavlja se pitanje da li se između Beograda i Prištine vodi dijalog o rješavanju problema i iznalaženju rješenja, ili razgovor gluhih.
Nakon posljednjih zaoštravanja odnosa izazvanim provokacijama Srbije, počevši od hapšenje komandira policije za sjever Kosova, Nehata Thaçija, podizanja zida pored mosta na Ibru u sjevernom djelu Mitrovice, hapšenja bivšeg premijera Kosova, Ramusha Haradinaja po srpskoj međunarodnoj potjernici u Francuskoj, kao i provokacija sa “rusko-srpskim” vozom nazvanim “putujuća crkva”, pojačani su zahtjevi prije svega opozicije, ali i civilnog društva na Kosovu da dijalog između Prištine i Beograda mjenja format.
Prema analitičarima, Kosovo i Srbija treba da nastave dijalog da bi stigli do faze potpisivanja sporazuma koji bi se zvao “ugovor o miru”, a kojim bi se u potpunosti normalizovali odnosi između dvije zemlje. U suprotnom, dijalog nema smisla ako se ne potpiše takav ugovor. Jer ovako, dijalog će se odvijati godinama i neće dati nikakve rezultate, i da koristi ima samo Srbija.
Međunarodna zajednica, odnosno administracija Vašingtona i Brisela, napravila je grešku kada je tražila da Priština razgovara sa Beogradom u Briselu o normalizaciji odnosa, a ustvari razgovori se vode o unutrašnjoj organizaciji Kosova i položaju Srba tamo. Pogrešila je i Vlada Kosova što je pristala na takav dijalog.
Jer ti razgovori ne samo da ne doprinose normalizaciji odnosa sa Srbijom, već stvaraju probleme i opstruišu normalno funkcionisanje kosovskih institucija. To je zbog činjenice što politički predstavnici kosovskih Srba rade po instrukcijama Beograda, a ne na rješavanju i poboljšanju položaja te populacije.
Kosovska vlada razgovore je trebala voditi sa predstavnicima Srba, državljanima Kosova, a da Beograd u tim razgovorima pomaže stručno i materijalno. Za ovakve razgovore je i kosovska opozicija i civilno društvo, ali i većina kosovskih Srba koji se osjećaju građanima Kosova i žele da se integrišu u društveno-politički život Kosova.
Čekić i nakovanj
Ovako, i nakon 18 godina od završetka rata, Srbi se nalaze između čekića i nakovnja i o njihovoj sudbini odlučuju drugi koji nikada neće živjeti na Kosovu, već ih koriste za političke potrebe. Međutim, kriva je i kosovska vlada što Srbima kao građanima Kosova nije pružila više za njihovu potpunu integraciju, i time ih istrgla iz tutorstva Beograda.
Nakon ratobornih izjava sa obje strane i susreta u Briselu na najvišem nivou, kao da tenzije popuštaju. Prvi put predsjednik Kosova Hashim Thaçi razgovarao je telefonom sa premijerom Srbije Aleksandrom Vučićem, a ne svojim homologom Tomislavom Nikolićem. Thaçi je na svom profilu na Facebooku pisao da je sa premijerom Srbije dogovoreno da Beograd i Priština nastave dijalog i da je razgovor jedini način za rješavanje svih nesuglasica te da će obe strane aktivno raditi na očuvanju mira i stabilnosti, kao i na unapređenju odnosa između Srba i Albanaca, Beograda i Prištine.
Sama činjenica da je Thaçi razgovarao prvi put telefonom (vrućom linijom) sa Vučićem je dokaz da su oni ključne figure u tom dijalogu i u rješavanju međusobnih problema, a ne njihovi homolozi, Nikolić i Mustafa, odnosno da su oni „gospodari prstenova“.
Kosovska opozicija smatra da se tim razgovorom Thaçi ponizio, dok mediji konstatuju da je predsjednik ostvario “jedan od svojih životnih ciljeva”, da razgovara telefonom sa premijerom Srbije Aleksandrom Vučićem.
Predsjednik Kosova nedavno je izjavio da Srbija želi aneksiju sjevera Kosova, dodajući da ona želi da objavi rat Kosovu. Istakao je, takođe, da su sadašnji političari u Srbiji isti kao Milošević i njegova politika.
“Prijetnje Srbije da su spremni za rat i da pošalju vojne snage na Kosovo jasno govore da su ciljevi Srbije isti kao oni režima Miloševića tokom 90-ih godina”, podvukao je tada Thaçi.
Promjena pristupa
Međutim, primjetili su kosovski mediji, samo nedjelju dana nakon ovakvih izjava, Thaçi je totalno promjenio pristup prema Srbiji, ali postavljaju pitanje kako je došlo do ovih promjena i da sada komunicira sa Srbijom bez posrednika.
Istu metamorfozu je napravio i premijer Vučić koji je uoči susreta u Briselu izjavio da mu je jako teško da razgovara sa albanskim političarima jer je „ poptuno izgubio povjerenje“ u njih. „Izjava kosovskog predsjednika Hashima Thaçija nakon dijaloga u Briselu pokazuje da Priština nije voljna ili sposobna da održi svoju riječ duže od dva minuta i da ne rade ništa u skladu sa onim što je dogovoreno”, rekao je Vučić.
Premijer Srbije rekao je nakon razgovora u Briselu sa Thaçijem i Mustafom da je dijalog bio izrazito težak i da su određene stvari postignute otvorenim razgovorom o stvarima u kojima su stavovi izrazito suprotni.
“Dogovor je takav i da svi spustimo loptu i da pokušamo da se odgovorno ponašamo i da, ili o tome ne govorimo ili da govorimo na ozbiljniji način, ne govoreći ništa loše o drugoj strani”, rekao je Vučić. “Ovo je bio dobar korak. Uvijek sam govorio da su razgovori ljekoviti i da mnogo znače, čak i kada ne donesete neki novi sporazum ili sprovođenje sporazuma. I takav razgovor je dobar jer time štitimo ljude na terenu bilo da su Srbi ili Albanci”, rekao je Vučić.
Premijer je poslije upozorenja šefice evropske diplomatije Mogherini da se i Beograd i Priština uzdrže od izjava poslije razgovora, najavio da će zabraniti svojim ministrima da govore o razgovorima ili daju zapaljive izjave.
Iako Briselski sporazum tačno propisuje teme o kojima Beograd i Priština treba da razgovaraju, u realnosti obe strane imaju svoje, malo drugačije prioritete, koje žele da proguraju i stave na sto, a šefovi pregovaračkih delegacija, svako na svoj način, interpretiraju dogovor, čime obmanjuju svoju javnost.
Dogovorene tačke
Još 2013. godine, tokom prvog susreta tadašnjih premijera Ivice Dačića i Hashima Thaçija dogovoreno je 15 tačaka o kojima će se razgovarati i odakle su kasnije svi ostali, tehnički sporazumi proizilazili.
Međutim, u realnosti je takva situacija da od potpisivanja ovog dokumenta do danas dobar deo nije ni dogovoren, a još manje počeo da se sprovodi.
Brisel je garant sprovođenja sporazuma i njegove implementacije, ali vrlo je čudno zašto se nijednu stranu ne proglašava krivom za nerealizaciju, odnosno opstrukciju dogovorenog.
Sloboda kretanja je bila prva tema dijaloga u Briselu, ali to pitanje ne samo da je rješeno već se slobodno kretanje čak iskomplikovalo. Jer postoje trzavice, prepucavanja i međusobno optuživanje, nije uspostavljena integrisana granica (IBM), a sada su problem registarske tablice, koje se na ulasku i izlasku sa Kosova preljepljuju bijelom naljepnicom.
I dalje nije rješeno slobodno kretanje (vozila i ljudi) preko mosta na Ibru koji djeli sjeverni (srpski) i južni (albanski) dio Mitrovice, iako se Srbija obavezala da će to biti rješeno krajem prošle godine. Umjesto toga, srpska strana je preko noći podigla zid pored mosta, na mjestu takozvanog parka mira, sa ciljem da spriječi saobraćaj i time opstruiše dogovor. U realnosti, malo je vjerovatno da će se most rušiti uskoro, kako su najavili kosovski zvaničnici, jer sve što su najavili nikada nije poštovano.
Ništa manje važna stvar je i oblast pravosuđa na sjeveru Kosova, u okviru koje bi zaposleni u ovoj oblasti trebalo da se integrišu u kosovski sistem. Takođe nije rješeno pitanje energetike, a još se ne sprovodi i dogovor o telekomunikacijama, kako uključenje međunarodnog pozivnog broja za Kosovo 383, tako i aktiviranje mobilnog operatera iz Srbije – MTS, koji bi pokrio sredine gdje žive Srbi, iako je dogovor bio da sve to profunkcioniše još u decembru.
Pitanje imovine
Srbija takođe hoće da pokrene pitanje “srpske imovine na Kosovu”, uključujući i pitanje jezera Gazivoda/Ujmani i Trepče, za koju je Skupština Kosova prošle jeseni usvojila zakon kojim je ona postala državna imovina, a srpska vlada je dala sebi za pravo da poništi taj zakon kao neustavan.
Osim ovih tema koje, hteli ne htjeli, predstavnici Beograda i Prištine kad-tad moraju da stave na dnevni red, ima i onih koje obje strane zagovaraju, nevezano od dogovora sa Briselom.
Beograd traži i drugu imovinu koja je u društvenom ili državnom vlasništvu, a navodno pripada Srbiji, pozivajući se na diskriminatorske zakone usvojene nakon ukidanja autonomije Kosova 1990. godine, kao i rješenje pitanja imovine Srpske pravoslavne crkve. Srbi traže da se raspravlja i o zaštiti srpske kulturne i duhovne baštine na Kosovu, kao i povratku iseljenih Srba.
Beograd manipuliše sa cifrom o 230.00 izbjeglih Srba i nealbanaca i o 130.000 Srba koji žive na Kosovu, iako po zvaničnom popisu Srbije iz 1991. godine na Kosovu je bilo 194.190 Srba i 20.365 Crnogoraca, koji su Kosovo napustili u većem broju, a ima i neznatan broj Bošnjaka, Roma, Turaka i ostalih zajednica. Postavlja se pitanje odakle ova cifra od 360.000?
Status Kosova je tema svih tema za prištinsku stranu, ali i druge teme su važne, kao pitanje nestalih Albanaca tokom rata 1999, povlačenje međunarodnih potjernica koje je raspisivala Srbija protiv bivših pripadnika i komandanata OVK-a, ukidanje ilegalnih struktura Srbije koje funkcionišu na nekim djelovima Kosova, pa čak i tamo gdje nema Srba, i ratna reparacija koju treba da plati Srbija.
Zašto se tokom posljednjeg susreta najviših funkcionera Prištine i Beograda u Briselu nije razgovaralo o ostvarivanju, odnosno neostvarivanju dosadašnjih sporazuma, koja strana je kriva za to i ko treba da snosi odgovornost? A ne i nakon četiri, odnosno šest godina razgovora i toliko postignutih sporazuma, stanje se pogoršava i vodi se “hladni rat”, pa čak u jednom trenutku je prijetilo da situacija preraste u oružani sukob…
Ili je možda to trebalo obema stranama zbog unutrašnjih potreba i potrebe Brisela, budući da dijalog stagnira još od početka prošle godine. Zato se postavlja i pitanje da li je to dijalog o rješavanju problema i iznalaženju rješenja ili razgovor gluvih?
Stavovi izraženi u ovom tekstu su autorovi i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.
