Zbog komplikovanih političkih odnosa između BiH i Kosova kretanje njihovih državljana je otežano i izloženo mukotrpnim i dugotrajnim procedurama. BiH i Kosovo su dvije zemlje koje su se pojavile nakon raspada bivše Jugoslavije, ali imaju strog recipročni vizni režim kao rezultat nepriznavanja Kosova od strane službenog Sarajeva.
Bh. građani za kosovske vize moraju putovati u Tiranu ili Zagreb, dok građani Kosova mogu putovati u Bosnu i Hercegovinu, samo ako su pozvani, kao dio neke delegacije ili radi neke druge posebne prigode.
Ove barijere za slobodno kretanje, stvaraju poteškoće za saradnju u različitim oblastima.
Razbijanje granica kroz umjetnost
Za učešće u događajima iz oblasti umjetnosti, umjetnici sa Kosova treba da planiraju put u Sarajevo mjesec dana ranije, zbog procedure.
Zbog ove situacije, članovi porodice i prijatelji Albana Ukaja sa Kosova, rijetko mogu biti dio publike kada on igra u Sarajevskom pozorištu i u gradu u kojem je odlučio da živi.
“Problem je u tome da političari nemaju svijest o slobodi kretanja. Izvan njihove uniforme s vezanom kravatom, mobilnim telefonima i avionima sa kojima idu u Brisel i nazad, njihov svijet ne ide dalje,” kaže Ukaj, koji smatra da političari u regiji nemaju empatiju, niti mogu zamisliti činjenicu da postoje ljudi koji imaju familiju, kao i ljudi koji su u ljubavi i žele da vide jedno-drugo.
Iz tog razloga on je odlučan da bude radikalan u svojoj umjetnosti, da provocira, ne radi provokacije, ali barata sa argumentima: “Neću prestati provocirati dok ja i moji prijatelji umjetnici, ne iznerviramo nekoga da odluči da govori o ovoj temi direktnije, iskrenije, ne samo zbog političkih poena.”
Nedostatak slobode kretanja Ukaju je otežao i život i karijeru, jer prema njemu ljudi koji imaju moć ne razumiju ovu stvar: “Teško je prodrijeti u njihov mozak. Čak i ako prodrete veliko je pitanje ukoliko u tom mozgu postoji nešto. Ne želeći da padnem na njihov nivo, napravio sam neku vrstu, takozvanog Balkanskog bijesa.”
Podizanje svijesti
Ukaj kaže da je u ovoj misiji sa grupom umjetnika iz Sarajeva i Prištine, koji imaju plemenite ciljeve, koji ne prave razlike između religija, etničke pripadnosti, rodne i seksualne ravnopravnosti: “Mi smo grupa ljudi koji su shvatili da je krajnje vrijeme da se prekine lanac mržnje koja postoji na ovim prostorima.”
Njegovo mišljenje dijeli i glumica Jelena Kordić Kuret: “Današnja politika se upliće u sve sfere života pa tako i u umjetnost, kulturu općenito. Politika ugrožava umjetnost pokušavajući ograničiti slobodu umjetničkog izražavanja, različitim sredstvima.”
Po njoj, umjetnost na to mora da reagira, da bude sredstvo podizanja nivoa svijesti društva jer jedino tako može izravno da utiče na politiku.
Ona je imala priliku da se uvjeri kroz umjetničku saradnju, kakvu “torturu” moraju da prolaze kolege sa Kosova, samo da bi radili svoj posao: “To je izuzetno frustrirajuće, degradirajuće i zbog toga je jako važno da o ovome progovaramo”.
Cijena političkih odnosa
Odnosi između zemalja bivše Jugoslavije donijeli su glumcima velike probleme, od kojih je najveći bio život u izbjeglištvu: “Na sve nas je rat u bivšoj nam državi uticao na ovaj ili onaj način. Žao mi je samo što nas to iskustvo nije naučilo da budemo bolji ljudi. Rata više nema, a mi se i dalje koljemo, trujemo, osuđujemo i pitanje je koliko će generacija morati proći da ovo postane jedno civilizovano društvo i da li će uopšte ikad i postati jer nemoguće je našu djecu učiti pravim vrijednostima ukoliko i mi u to ne vjerujemo.”
Politički odnosi između država i dalje koštaju građane vremena i živaca.
“Podnošenje zahtjeva za vizu za mene osobno izaziva nervozu, jer mi treba sedmica koncentracije da moram ući u ozbiljnu proceduru, onda izdavanje mnogih nepotrebnih dokumenata, duga čekanja pred ambasadama tokom toplog ili hladnog vremena, bilo da je sunce ili kiša. I na kraju, kada mislite da ste završili sve, izađe nešto i vrate te nazad. Ne znam zašto ali uvijek kad sam ispred šaltera osećam se kao da sam kriva za nešto! Bez potrebe!” kaže Adriana Matoshi.
Za glumicu sa Kosova, izvan kancelarija i šalterskih prozora ambasade, sve se mijenja nakon dolaska u Sarajevo zbog gostoprimstva, i brižnih i dobrih ljudi : ” Živjela bih u Bosni, ne razmišljajući o tome dva puta.”
Drugi glumac iz Kosova, Armend Smajli se već naučio sa procedurama viza, ali tvrdi da je ironično da je proces za vizu za Bosnu ponekad komplikovaniji od apliciranja za Evropske vize ili za vizu SAD-a.
“Nažalost, nedostatak slobode kretanja je ograničio moje umjetničke apetite. Najveći festival u regiji za pozorište je Mess, koji se održava u Sarajevu, isto kao i najveći festival filma Sarajevo Film Fest. Zbog ovog papira koji se zove viza, ja sam ograničen!”
On bi želio pratiti ova oba festivala ali da putuje samo kao turista bez službenog poziva. Po njegovom mišljenju vizne procedure “su dostigle vrhunac ismijavanja i utiču na građansko i ljudsko dostojanstvo.”
Pozorišni traktat o granici
Ovi problemi i socijalna politika su uzeti kao osnova ove balkanske pozorišne trupe da podstaknu bolju komunikacije između Bosne i Hercegovine i Kosova, s predstavom “Tuđe srce ili Pozorišni traktat o granici”.
U režiji Dine Mustafića, ansambl predstave čine kosovski, srpski, albanski i bh. državljani različitih profesija (glumci, pisci, reditelji, koreografi): Alban Ukaj, Jelena Kordić Kuret, Armend Smajli, Adriana Matoshi, Jusuf Brkić, Gjergj Prevazi, Srđan Ćešić, Damir Imamović i Lejla Hodžić.
U fokusu predstave je sloboda kretanja kao osnovno ljudsko pravo.
Premijera je održana 06. januara 2016., u Sarajevu, dok će se predstava igrati i u Beogradu, Banja Luci, Mostaru, Tuzli, Zenici i Prijedoru.
Premijera u Prištini, će biti održana 15. februara 2016. godine.
