Vlasnik jedne turističke agencije u Vučitrnu odbio je da svojim sugrađanima proda autobuske karte za Beograd. Radilo se o ljudima koji su preko Beograda i Mađarske željeli da se domognu zapadnih zemalja, prije svega Njemačke, tokom velikog egzodusa u prvoj polovini ove godine. Novinarka ciriškog dnevnika Silvija Flek je razgovarala sa ovim čovjekom. „17.000 ih je otišlo ove zime, kaže on, dolazili su i tražili autobuske karte za Beograd, bilo ih je i do sto na dan. Sve sam ih poslao natrag. Rekao sam da to ne prodajem. Hoću da moj narod ostane u mojoj zemlji! Na primjedbu da je ona kartama za bjekstvo iz zemlje mogao da zaradi veliki novac, on samo odmahuje rukom. Sigurno sam karte umjesto za 15 ili 20 evra mogao da prodajem i za 40. Ali nisam to htio da učinim. Nije dobro za narod kada pola grada iščezne. Kada je rat, svi razumiju to što ljudi bježe. Ali ovo ovdje nije rat, ovo je normalno stanje.“
„To normalno stanje je za mnoge postalo nepodnošljivo. Besperspektivnost, stalno ponavljanje obećanja političara da će biti bolje. Pri tome su baš ti političari i krivi za stanje u zemlji“, kaže vlasnik turističke agencije, „ali ne političari jedne stranke! Svih stranaka! Svi rade samo za svoje interese a ne za narod. Bivši premijer Hashim Thaçi nosi cipele od 2000 evra, a pogledajte moje cipele!“
„Kosovo je pupčanom vrpcom vezano za svoju dijasporu. 2013. su građani Kosova iz inostranstva – prema jednoj studiji – poslali više od 620 miliona evra u zemlju.“ F.L. (autorkin sagovornik) „nema nikoga ko bi mogao da mu pošalje novac za nove cipele. Njegova porodica živi na Kosovu, nijedan od njegove osmore braće nije potražio sreću u inostranstvu. Donedavno je sa još 16 članova porodice živeo pod istim krovom. Tri brata i njihove žene, svako sa po troje do petoro djece.“
Novinar Andreas Ernst je u istom broju Noje cirher cajtunga objavio analizu pod naslovom „Kosovu je potrebna migraciona politika“. Tu, između ostalog, piše: „Najnoviji, ekonomski motivisani, egzodus sa Kosova, drastično je pokazao da je potrebno upravljati kosovskom migracijom. Sadašnja izolacija zemlje čiji stanovnici, za razliku od susjeda, samo sa vizom smiju u šengenski prostor, ne nudi perspektive – ni za stanovnike Kosova ni za ciljne države koje moraju da se nose sa ilegalnom imigracijom.“
„U Frankfurter algemajne cajtungu je nedavno predloženo da Njemačka otvori svoja vrata radnim imigrantima sa Kosova. U seoskim djelovima Njemačke nema dovoljno zanatlija, a nigdje nema dovoljno personala u oblasti nege starih i bolesnih lica. Predloženo je i da Njemačka ulaže u strane škole na Kosovu da bi iz njih regrutovala najbolje glave. Politička prihvatljivost ovog prijedloga je problematična, ali i bez toga, ovakav model nije dovoljno promišljen, i to iz dva razloga: prvo, snabdijevanje stanovništva bi postalo još više zavisno od novca rodbine iz inostranstva. A zna se da se one koriste gotovo isključivo za konzum i gradnju kuća. Produktivnog investiranja novca gotovo da i nema. Drugo, baš su kvalifikovani ljudi ti koji odlaze – i to zauvijek. A to su oni koji bi najpre bili u stanju da pokrenu privredu. I koji bi najprije mogli da izazovu korumpiranu političku kastu.“
„Model o kome bi trebalo ozbiljno porazgovarati je drukčiji: riječ je o cirkularnoj migraciji. Ona podrazumijeva višestruko odlaženje u inostranstvo i vraćanje u otadžbinu. Emigranti bi u inostranstvu radili ili se školovali i potom bi se vraćali. Odlučujuće pri tom jeste da se vodi računa ne samo o tržištu rada zemlje u koju se odlazi, već i o razvoju zemlje porijekla.
Jer, emigranti bi trebalo da se vraćaju ne samo sa novcem, već i umijećem i novim idejama“, piše Andreas Ernst za Noje cirher cajtung.
