Poslije skoro tri decenije rada, Miroslav (pravo ime poznato redakciji) je ostao bez posla. Firma je otišla u stečaj. Pokušao je da nađe novi posao, ali niko nije htio 60-godišnjeg referenta sa srednjom školom. Ubrzo se teško razbolio. „Sa ugrađena tri stenta, nisam više bio sposoban za rad. Sakupio sam sve potrebne papire i podnio zahtjev za invalidsku penziju. Tri puta sam odbijen. Bio sam očajan“, priča Miroslav. Kada je izgubio svaku nadu da nešto može da se promijeni, javila mu se rodica, inače medicinska sestra. „Raspitala sam se. Treba ti 3.000 eura“, rekla je. Predao joj je novac, ali ne zna u čijem je džepu na kraju završio. Nije ga ni zanimalo. Dobio je invalidsku penziju, a ostalo je, kaže, htio čim prije da zaboravi.
Zakon obeshrabruje uzbunjivače
Gotovo svi građani vjeruju da je korupcija štetna društvena pojava, ali mišljenje se mijenja kada i sami dođu u situaciju da davanjem mita riješe problem. Neki to nazivaju i nužnim zlom – nije ispravno, ali može da bude korisno. „Zanimljivo je da ljudi znaju da čine nešto što nije u redu i bijesni su što su natjerani da to rade, ali nemaju vjere da će se stvari iole promijeniti ako prijave korupciju“, kaže za DW Nemanja Nenadić iz organizacije “Transparentnost – Srbija”. Država, pri tome, nedovoljno ohrabruje ljude da prijave korupciju o kojoj imaju saznanja. Ko prijavi da je negdje dao mito, rizikuje da i sam završi u zatvoru. „Predlagali smo još prije godinu dana da se izmijeni Krivični zakonik, kako bi se omogućilo prijavljivanje što većeg broja slučajeva korupcije“, kaže Nenadić. „Smatramo da ne treba da bude krivično odgovoran onaj kome je mito iznuđeno i ko to prijavi, prije nego što se sazna za djelo.“
Ispitivanje “Transparentnosti – Srbije” pokazalo je da građani smatraju da je korupcija najviše ukorijenjena u političkim strankama, pravosuđu, javnim i zdravstvenim službama, a zatim i u policiji i obrazovnom sistemu. Kako DW saznaje, ispit na jednom od beogradskih fakulteta košta oko 1.000 eura – skuplji je ukoliko se polaže u oktobarskom roku jer je to posljednji voz za studente. Za dobijanje nastavničkog posla u unutrašnjosti Srbije treba platiti nekoliko hiljada eura. Svi oni kojima se traži mito dobro znaju za primjer radnika u “Putevima Srbije”, koji je raskrinkao „Drumsku mafiju“. Iako je snimcima dokazao višemilionsku pronevjeru, dobio je otkaz!
Država bi morala da zaštiti uzbunjivače, osobe koje prijavljuju korupciju, kaže za DW Vladimir Radomirović, direktor nevladine organizacije “Pištaljka”, na čijem sajtu građani mogu potpuno anonimno (sa zaštićenom IP adresom ) da prijave korupciju. Očekuje da će uskoro i zakonom biti definisana sistemska zaštita uzbunjivča. „Sada imamo Agenciju za borbu protiv korupcije, koja po zakonu ne može da reaguje na anonimne prijave, što je ograničava u radu. U toku je izrada Zakona o zaštiti uzbunjivača, koji bi ljude trebalo da ohrabri da prijave korupciju. Uz sudsku zaštitu uzbunjivača, novim zakonom trebalo bi da budu precizirani i rokovi u kojima bi nadležne institucije morale da reaguju“, objašnjava Radomirović.
Društvena dijagnoza
Učestalost nezakonitih radnji svakako je odraz stanja društva. Kulturolog Ratko Božović za DW kaže da su mito i korupcija pokazatelji rušenja sistema vrijednosti i moralne inteligencije koja nalaže da ne činimo drugima ono što ne bismo voljeli da drugi čini nama. „Naše društvo je odavno anomično (prim. aut. društvo u kome se ne poštuju zakoni). Mito i korupcija postali su opšta pojava – obrazac življenja. Ne zna se ko je gori u toj priči, onaj koji daje ili onaj koji prima. To je poraz ljudske komunikacije“, zaključuje Božović. Nije pretjerano tvrditi da je u korupciju, ovako ili onako, umiješan svaki građanin Srbije. Ako nikada niste uzeli mito, možda ste ga nekada dali. Ako niste ni to, sigurno ste od prijatelja čuli priče poput one sa početka teksta – a korupciju niste prijavili.
