Taj događaj označio je početak jedne nove ere na pozornici svjetskih dešavanja, te ostavio neizbrisive tragove na cjelokupnu historiju čovječanstva. Nakon trinaest godina koje je Muhammed, sallallahu alejhi ve sellem, proveo u Mekki među idolopoklonicima koji su konstantno i oholo odbijali jasnu Istinu, i nakon što se povećao psihički i fizički pritisak na muslimane te su se mnogi od njih pobojali za sebe i svoju vjeru, dozvolom Uzvišenog Allaha i Njegovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, počela je postepena selidba muslimana u Medinu, tadašnji Jesrib, koja je na tada još uvijek većinski idolopokloničkom Arapskom poluotoku, već postala oaza imana i rahatluka. Priča o Hidžri je duga, gotovo beskrajna, a malo je događaja u povijesti islama o kojima se više pisalo i govorilo.
Hidžra je vječita inspiracija svim generacijama ummeta kod koje uvijek nanovo zastaju i razmišljaju o njenim poukama i porukama, te u svakom vremenu i u svim okolnostima pronalaze sličnosti s tim događajem, i na osnovu tog iskustva donose zaključke i izvlače koristi. Između velikih pouka i poruka Hidžre, za ovaj put izdvajamo nekoliko koje bi nam i u današnjem vremenu mogle itekako koristiti.
Planiranje, a ne improviziranje
Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, je najbolje Allahovo stvorenje koje je ikada hodilo zemljom. On je bio Allahov odabranik i miljenik, a samim tim i najpreči između svih ostalih stvorenja da ga njegov Gospodar čuva i štiti od spletki nevjernika i munafika.
Pored toga, u svojoj nakani da učini hidžru, on ništa nije prepustio slučaju. Nije od Uzvišenog Allaha tražio da ga u Medinu odnesu plemeniti meleki na svojim krilima, niti je dovio za bilo kakvo čudo kojim bi ga Uzvišeni Allah Svojom moći po kratkom postupku ”prebacio” do Medine. Prelistamo li knjige životopisa Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, ili hadiske zbirke u kojima se podrobno opisuje ovaj događaj, vidjet ćemo da je Poslanikov bijeg iz Mekke u Medinu bio pomno isplaniran i do u najsitnije detalje razrađen.
Mekku je napustio po noći u društvu svog nerazdvojnog prijatelja Ebu Bekra, radijallahu anhu, te se zaputio u pećinu Sevr gdje su ostali tri dana dok se potjera nije stišala. Prvotno su se zaputili u pravcu jugozapada, a ne u pravcu sjevera, gdje se Medina i nalazi, kako bi ovim potezom zavarali idolopoklonike koji su za njima tragali na pravcima prema Medini. Unaprijed je u pećini Sevr bio dogovoren susret sa iznajmljenim vodičem, inače mušrikom po imenu Abdullah b. Urejkit, koji je vrlo dobro poznavao put do Medine i vještinu preživljavanja u pustinji.
On je sa sobom doveo i dvije rasne deve koje je prethodno kupio Ebu Bekr, radijallahu anhu, s ciljem da na njima jašu do Medine. Unaprijed je bilo isplanirano i da im Ebu Bekrova kćerka Esma, radijallahu anha, redovno donosi hranu, a da njegov sin Abdullah svakodnevno dostavlja vijesti i informacije iz Mekke, a koje su se ticale njih i potjere za njima. Ebu Bekrov sluga Amir b. Fuhejre isto je tako po zacrtanom planu čuvao ovce u blizini pećine te ih redovno opskrbljivao svježim mlijekom i mesom, a pri povratku bi ovce natjerao po putu kojim su dolazili Esma i Abdullah kako bi uništio njihove tragove…[2]
Ovo je ukratko samo djelić pomno isplaniranog plana Poslanikove hidžre koji jasno ukazuje na vrlo ozbiljan i strateški do vrhunca dotjeran plan koji je, uz Allahovu pomoć, urodio plodom. Razmislimo li danas o situaciji većine muslimana u svijetu, vidjet ćemo da se najveći dio njih na putu do ostvarenja određenih ciljeva uopće ne drži principa planiranja i organiziranja, već su njihovi potezi uglavnom improvizacija i brzinsko snalaženje u vremenu i prostoru usljed okolnosti koje diktira trenutna situacija.
Takvi potezi često ili donesu više štete nego koristi, ili njihova eventualna korist bude gotovo zanemarljiva i marginalna u poređenju s onom koju bi donijelo prethodno planiranje i organiziranje. Sjetimo se samo reakcija muslimana na povremene žestoke napade na lik i djelo Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem. Gotovo da u islamskom svijetu nema planski oformljenih mehanizama preko kojih bi muslimani adekvatno odgovorili i uzvratili na ove napade. Paušalni izljevi bijesa i agresivne retorike su za sada uglavnom reakcije muslimana na ove sramne napade, dok odmjerenih i mudrih uzvratnih udaraca gotovo da i nema. Takvom djelovanju nije nas učio Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, o čemu događaj Hidžre najbolje govori.
Bez kolektivnog rada nema kolektivnog uspjeha
U periodu prije Hidžre muslimani su u Mekki uglavnom djelovali individualno. Apsurdno bi bilo tvrditi da nisu imali nikakav kolektiv niti organizirani rad jer su se ipak susretali, makar krišom obilazili jedni druge i povremeno se okupljali u kući tada šesnaestogodišnjeg mladića po imenu Erkam b. Ebi Erkam, radijallahu anhu, koji je primio islam. Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, u tim prilikama prenosio bi im Objavu koja mu je dolazila i poučavao ih vjeri.
Međutim, imajući u vidu da je zbog okolnosti u kojima su se nalazili, veliki broj ashaba još uvijek krio svoje vjerovanje, njihov rad za vjeru u mekanskom periodu uglavnom je bio individualnog karaktera. Na tom polju istakao se veliki broj drugova Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, poput Ebu Bekra, Omera, Osmana, Alije, Hamze, radijallahu anhum, i mnogih drugih, koji nisu žalili ni imetka ni truda da, shodno svojim mogućnostima, pomognu islam i muslimane.
Ali preseljenjem Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, i ashaba u Medinu, i nestajanjem prepreka koje su ih sprečavale da javno, organizirano i transparentno djeluju na polju širenja Allahove vjere, oni ne čekaju ni trenutka, već odmah po dolasku u Medinu, svoje nekoć individualne napore i zalaganja, sada udružuju te zajednički rade i djeluju na svim poljima rada za islam.
Gradnja džamije koja je bila centar okupljanja, planiranja i dogovaranja svih značajnijih aktivnosti od opće koristi za islam i muslimane, bila je uvertira u izgradnju složenog, vjerskog, ekonomskog, socijalnog i vojnopolitičkog, dobro uvezanog sistema poznatijeg pod imenom islamska država.
Taj sistem koji je besprijekorno funkcionirao i u vrlo kratkom vremenskom periodu polučio ogromne rezultate, uspio je i briljirao zahvaljujući zajedničkim naporima i združenom trudu pojedinaca, tj. džematskom radu. Razmotrimo li situaciju u kojoj se danas nalazi veliki broj djelatnika na polju da’ve – islamskog misionarstva, koji iskreno žele proširiti islamsko vjerovanje i njegove vrijednosti te doprinijeti ponovnom oživljavanju ogromnog, trenutno zaspalog i umrtvljenog potencijala koji leži u ovom ummetu, naći ćemo da veliki broj njih djeluje samostalno i individualno, bez neke naročite želje za uvezivanjem sa ostalim muslimanima koji rade na istoj misiji.
Opravdanja za ovakav stav svako ima na stotine, međutim najčešće se radi o nedostatku ispravnog razumijevanja prioriteta sa kojim je došao Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, kao i manjka širokogrudnosti i volje da se pređe preko grešaka i propusta drugih, sve u cilju opće koristi i ostvarivanja većih ciljeva.
Plodove pojedinačnog zalaganja velikog broja islamskih aktivista niko ne može zanemariti, ali bi ti plodovi, uz Allahovu pomoć, bili mnogo veći i sveobuhvatniji kada bi pojedinci udružili svoje snage, kao i fizičke i intelektualne resurse, upravo kako su to uradili Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, i prvi muslimani nakon Hidžre.
Ideje i projekte uistinu mogu pokrenuti pojedinci, ali njihova implementacija uglavnom nikada neće do kraja biti realizirana osim kroz kolektivni rad i djelovanje. I da nije tako, ostavljanje i zanemarivanje kolektiva predstavlja kršenje Poslanikovih, sallallahu alejhi ve sellem, jasnih naredbi da se muslimani drže zajedništva. Između ostalog, Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, je u ovom kontekstu rekao i sljedeće:
”Ko bude želio srednji dio Dženneta, neka se drži džemata jer šejtan je sa pojedincem, a od dvojice se drži podalje…” [3]
Povlačenje samostalnih poteza bez prethodnog savjetovanja sa ljudima od struke, bez obzira o kakvom se zanimanju radilo, često zna rezultirati katastrofalnim posljedicama, pa makar dotični pojedinac bio i veliki stručnjak u zanimanju kojim se bavi. Imajući u vidu da je pozivanje u Allahovu vjeru najčasnije, a ujedno i najodgovornije zanimanje na svijetu, onda su i djelatnici na ovom polju najpreči i najpozvaniji da rade zajedno, savjetujući i popravljajući jedni druge.
Islam traži žrtvovanje
Ostaviti sav svoj imetak, napustiti roditelje, braću, sestre, bračnog druga, pa čak i vlastitu djecu, samo radi Allaha i Njegova Poslanika, nije bila nimalo lahka niti jednostavna stvar. Muhadžiri su učinili baš to. Radi islama su se draga srca odrekli apsolutno svega što su imali, čvrsto vjerujući da će im Allah namiriti sve ono što su izgubili, što se na kraju i desilo.
Vratimo li se opet aktuelnoj situaciji muslimana u svijetu, uvjerit ćemo se da je mali broj onih koji su se u potpunosti spremni žrtvovati na putu ostvarivanja viših islamskih ciljeva, iako je veliki broj onih koji su gotovo ubijeđeni da su za takvo nešto itekako sposobni. Oni koji stvarno misle da bi se i oni na putu islama odrekli svega što imaju (uz opasku da imaju pravo izbora), neka sami sebe provjere i stave na ispit iskrenosti i samoobračuna: Koliko je muslimana danas koji su i u najdužim noćima spremni da ”učine hidžru” iz tople postelje, da odu do kupatila i toplom vodom uzmu abdest, te u toploj sobi klanjaju noćni namaz na kojem će učiti kratke sure, znajući da su samo dva rekata namaza kod Allaha vrednija od dunjaluka i onoga što je na njemu?[4]
Koliko je muslimana spremno da od svojih primanja, ma kako ona skromna bila, redovno odvajaju jedan dio i udjeljuju onima koji su potrebni, čvrsto vjerujući u riječi Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, da dijeljenje sadake ne umanjuje imetak? Koliko je onih koji su radi Allaha spremni ostaviti javno i tajno griješenje kao što su između ostalog zavist, ogovaranje, gledanje u ono što je Allah zabranio… te se odreći luksuza tzv. ”malih” grijeha koji polahko ali sigurno uništavaju ljudska srca, znajući da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, jednom čovjeku rekao:
”Najbolja hidžra je da napustiš i zaobiđeš ono što mrzi i prezire tvoj Gospodar…”?[5]
O rezultatima ovakvih i sličnih ispita muslimani ne moraju obavijestiti nikoga od stvorenja, a Gospodar kosmosa svakako je o svemu obaviješten. Međutim, trebaju biti itekako svjesni da onaj ko nije naučio sabirati i oduzimati, nikada neće biti u stanju da rješava složene matematičke zadatke sa više nepoznatih, a o razlomcima i polinomima da i ne govorimo.
Isto tako ni muslimani koji ni u stanju najvećeg rahatluka i sigurnosti nisu spremni da se odreknu djelića svoga vremena ili mrvice materijalnih sredstava da pomognu sebi (na ahiretu) i drugima (na dunjaluku), teško da bi bili spremni da na putu islama podnesu nešto mnogo veće od toga. Stoga nam je obaveza da prvenstveno radimo na popravljanju nas samih i naših porodica, da se klonimo svih vrsta griješenja i da Allaha iskreno molimo da nas ne stavi na iskušenja koja nećemo moći podnijeti. Muhammed, sallallahu alejhi ve sellem, i prve generacije muslimana u svemu su nam najljepši uzor, pa ima li onih koji će dosljedno i nepokolebljivo krenuti njihovim stopama?
