Rudar Muhamed Šabić, jedan je od 34 rudara koji su oko 20 sati bili zarobljeni u jami Raspotočje Rudnika mrkog uglja Zenica, koji je u prošlog četvrtka pogodio gorski udar. Ostat će upamćen po tome što je po izlasku iz jame pao na sedždu.
Šabiću je tog kobnog dana, kada su u jami u kojoj se i sam nalazio poginula petorica kolega komorata, bio četvrti dan na poslu. Naime, 1. septembra on je potpisao ugovor o radu sa zeničkim rudnikom.
Ekipa Anadolu Agency (AA) posjetila je porodicu Šabić nakon što su u Zenici i okolnim selima sahanjeni poginuli rudari. Na vratima nas je dočekao Muhamed, jedan od 29 nakon nesreće spašenih rudara, i njegov sin Bilal. Počinjući priču o gorskom udaru, kolegama, ali i borbi za život. Kaže, prevladala je želja za životom, kopali su rukama, jer nisu imali drugog izbora.
“Odradio sam tri prve smjene, krenuo u drugu. U četvrtak mi je bila prva druga smjena. Ko je mogao znati da ću odraditi i noćnu, kao i skoro čitavu prvu smjenu”, prisjetio se Muhamed dana kada se sa još pet kolega liftom spustio u jamu Raspotočje na 800 metara ispod zemlje.
Kako kaže, oko pola četiri je lift ostavio rudare u jami.
“Pješačili smo oko pola sata do mjesta gdje trebamo da radimo. U grupi nas je bilo pet novih, početnika koji smo na poslu bili četvrti dan i bila su trojica starijih kolega. Dogovor je bio da jedemo, pa ćemo raditi. Jeo sam, napio sam se vode… Ostala su mi još dva zalogaja od sendviča, osjetio se udar. Mene je bacilo 15 metara niz jamu, letio sam ko praška”, ispričao je Muhamed.
Kako kaže, u prvom momentu je ustao, nije znao šta se dogodilo. Slušali su naređenja koja su im izdali.
“Naređeno je da se povlačimo prema izlazima, što smo i učinili. Brzo smo se kretali prema izlazima, bila su dva, a oba su bila zatrpana. Kako smo se kretali, ušli smo u velike plinove. Samo vidiš ispred tebe ljudi padaju”, prisjetio se Muhamed.
U tom trenutku, prema njegovim riječima, bilo ih je oko 14-15…
“Zakoračio sam metar i vidio da nema zraka. Pokušao sam da aktiviram samospasioca, ali nemaš snage da puhneš u njega jer moraš puhnuti u njega da bi aktivirao balon koji ćeš koristiti za disanje. Uspio sam uzeti zrak, donio sam šehadet, djeca su mi prošla ispred očiju…Tu sam pao i više se ne sjećam ničega.”
Kako kaže, “samo Allah im je dao zrak, da prođe pored njih, da ih probudi”.
“Kada smo se probudili dozivali smo jedni druge, koga smo mogli dozvati”, ispričao je dalje Muhamed dodavši da su pomagali onima koji se nisu mogli kretati.
Uskoro su vidjeli svjetlost još lampi, bili su to njihove kolege.
“Dočekali su nas, smirivali… Dali su nam po gutljaj vode, jer je ni oni nisu imali dovoljno. Nismo znali koliko ćemo još ostati u jami”, ispričao je Muhamed.
Kod njih je bio telefon, komunicirali su uz pomoć njega. Rekli su da ih je osam u grupi. Nakon dolaska još jedne grupe rudara dogovorili su se da ne govore brojno stanje rudara,kako među porodicama ne bi zavladala panika.
“Tražili smo da nam kažu gdje kopaju prema nama da im možemo i mi pomoći. Mi smo kopali više od 100 metara. Kopali smo rukama. Nemaš prostora ni za materijal da odlažeš. Mi smo kopali samo onoliko koliko nam je dovoljno da se provučemo”, pojasnio je Muhamed.
Naglašava kako osjećaj u momentu kad su ugledali spasioce sa druge strane jame, ne može opisati riječima. Kad je nakon oko 20 sati izašao na površinu zemlje, Muhamed je pao na sedždu.
“Kome drugom da se zahvalim. On je najzaslužniji što smo mi živi”, pojasnio je Muhamed.
I danas je u šoku, ne spava… No, svjestan je da će se jednog dana ponovo vratiti u jamu.
“O povratku u jamu razmišljam. Nemam druge alternative. Kod mene je devetoro u kući, svi su nezaposleni. Nemam izbora, vratit ću se u jamu”, kazao nam je Muhamed koji ima troje djece i nezaposlenu suprugu.
Muhamed Šabić je zadobio lakše povrede provlačeći se kroz uske prostore koje su zarobljeni rudari iskopali rukama.
“Sto metara smo puzili. Ja sam se jedva provukao. Bilo je pesimista koji su mi govorili da se ja neću moći provući, jer sam krupniji od ostalih”, prisjetio se.
Ipak, živ je, i vratio se porodici.
