Profesor Nilton Renno sa Univerziteta u Michiganu, koji je kao stručnjak za astrobiologiju i atmosfersku fiziku bio član tima koji je radio na Phoenixu, bio je uvjeren kako se radi o kapljicama vode, ali velika većina naučnika bila je skeptična, piše Jutarnji.
Nakon završetka misije Phoenix, Renno se bacio na težak posao otkrivanja kako je moguće da se na nozi letjelice skuplja tekuća voda, na temperaturi od čak 50° ispod nule. Proučavajući sastav tla na lokaciji na koju je sletio Phoenix, Renno je otkrio da je tlo sadrži kalcijev perklorat – mineralnu sol, koja bi mogla topiti led s kojim dođe u dodir, poput zimske službe koja solju posipa zamrznute saobraćajnice.
Zajedno sa saradnicima, konstruirao je savršeni simulator uslova na Marsu – atmosfersku komoru u kojoj je mogao namjestiti pritisak, sastav atmosferskih plinova, temperaturu i vlažnost zraka s vrlo visokom preciznošću. U simulatoru, komadi leda koji su došli u kontakt s kalcijevim perkloratom brzo su se pretvorili u kapljice tekuće vode, poput onih koje je prije 6 godina uočio na stajnom trapu Phoenixa.
U slučaju Phoenixa, Renno vjeruje kako je mlaz potisnika uzburkao čestice soli i prašine s površine tla, što je stvorilo blatnu otopinu soli i vode koja je poprskala stajne trapove sonde. Međutim, uvjeren je Reno, isti ciklus stvaranja tekuće vode moguć je i bez “pomoći” letjelice sa Zemlje.
Postojanje tekuće vode na Marsu, čak i u malim, privremenim količinama, zanimljivo je naučnicima zbog mogućnosti da u takvoj vodi preživljavaju bakterije.
Na Zemlji su poznati brojni primjeri bakterija koje “hiberniraju” dok se ne nađu u uslovima pogodnim za život i razmnožavanje. Čak niti velika količina otopljene soli u vodi nije prepreka za život. Brojni organizmi, halofili, preživljavaju u izrazito slanim okolišima, pa postoji realna mogućnost da slični oblici života postoje i na Marsu.
